S pola milijuna beskućnika Amerikanci ne priznaju kraj “američkog sna”

Prema podacima američke administracije i udruge “National Alliance to End Homelessness” broj beskućnika u siječnju 2017. je bio 553 742 ljudi, što je na 325,7 milijuna stanovnika Sjedinjenih Država nezamislivo velika brojka.

Godinu dana poslije se broj beskućnika i dalje povećava, ali je znakovito da novu armiju ljudi bez krova nad glavom čine školovani ljudi, oni stalnim zaposlenjem i umirovljenici s punim radnim stažom. Podaci su dobiveni nakon istraživanja koje su proveli zaposlenici Ujedinjenih naroda i novinari se ne prestaju se pitati zašto stanovnici tako bogate zemlje žive tako loše?

Predsjednik Donald Trump je dijelom uspio poboljšati statistike američkog gospodarstva. Na primjer, službeno je nezaposlenost pala na rekordno niske razine, a hipotekarna kriza koja je izazvala tešku recesiju u 2008. konačno je prevladana. No, broj beskućnika se paralelno počeo se povećavati, puno brže nego ranije.

Jedan od ključnih razloga za to je stalni rast cijena najma. Naime, malo je poznato da se srednja plaća po satu u Sjedinjenim Državama nije promijenila proteklih pola stoljeća.

Prema procjenama Instituta za ekonomsku politiku, 1973. godine je prosječni sat rada iznosio 16,7 dolara, a 2016. godine 17,8 dolara. U izračun je uzeta u obzir kupovna moć dolara. Ali ako se 1973. godine nekretnina u najprestižnijem dijelu New Yorka mogla unajmiti za 300 dolara mjesečno, danas ona košta 3800 dolara.

Da bi živio u modernom New Yorku i uzeo skroman stan s jednom spavaćom sobom, čovjek mora zarađivati najmanje 27,3 dolara po satu, imati puni radni dan i to si može priuštiti nakon odbitka svih poreza.

Ovdje govorimo o najvećem, ali ne i najskupljem gradu u Sjedinjenim Državama. Dakle, osobe koje imaju minimalnu satnicu, čak i ako imaju puni radni dan, ne mogu su priuštiti iznajmljivanje nekretnina u velikim gradovima.

Prošle godine je Nacionalna koalicija za stambena pitanja za slabo plaćene građane objavila izvješće prema kojem ljudi sa sličnim prihodima mogu iznajmiti apartmane s jednom spavaćom sobom samo u 12 općina koje se nalaze u ruralnim područjima Oregona, Arizone i Washingtona. U ostatku zemlje morat će živjeti ili u “rodovskoj zajednici” sa svojim rođacima ili na ulici.

Godine 2017. je ukupan broj američkih beskućnika bio 553 742 ljudi. Ta se brojka neprestano povećava, ali ne govorimo samo o asocijalnim osobama s kriminalnom prošlošću i lošim navikama koje su ih dovele do toga da moraju živjeti na ulici, već i obiteljskim ljudima sa stalnim prihodima. Oni se udružuju u improvizirane komune u kojima žive u prikolicama ili šatorima, dok drugi grade barake od drveta i kartona. Fotografije izvješća s mjesta na kojima žive američki beskućnici podsjećaju na jezivu antiutopiju.

“Vidio sam samo u Mumbaiju da ljudi svoje obroke pripremaju na desnoj strani ceste”, rekla je za The Guardian specijalna predstavnica Ujedinjenih naroda za stambena pitanja Leilani Farha.

Međutim, ovdje ne govorimo o Indiji, već u San Franciscu. Pripremajući izvješće za Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda u siječnju, Leilani Farha je šetala središtem najbogatijeg američkog grada i razgovarala s lokalnim beskućnicima koji su pekli tortilje na stolu i grijali se dekama. Mnogi od njih žive na ulici dugi niz godina. Kao kućama se služe šatorima ili vrećama za spavanje, a toaleti su im klupe i plastične vrećice.

“S obzirom na bogatstvo ove zemlje, ovo je neprihvatljiva situacija”, ovako je posebna predstavnica UN-a opisala situaciju s beskućnicima u Sjedinjenim Državama.

Leilani Farha smatra kako američka vlada izravno krši 25. članak Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja svima jamči odgovarajuće stanovanje.

“Siromaštvo je stanje uma i sami su si krivi za sve što ih je snašlo”

Farah se ne slaže s ministrom stambenog i urbanog razvoja Sjedinjenih Država, Ben Carsonom.

“Siromaštvo je stanje uma”, kaže Ben Carson, istaknuti republikanac, poznati liječnik i vrlo bogat čovjek.

No, tradicionalno republikansko načelo da su siromašni sami krivi za svoje siromaštvo  danas izgleda apsurdno, jer siromaštvo pogađa radne ljude i građane bez poroka ili s kriminalnom prošlosti.

Nedavno istraživanje provedeno na pet tisuća zaposlenih u “Disneylandu” u Kaliforniji je pokazalo da njih 75% redovito nemaju dovoljno novca za hranu i lijekove, a 10% ih u posljednje dvije godine ima status beskućnika.

Svoju priču je s novinarima podijelila Billy Taylor (59), koja je u “Disneylandu” radila pet godina kao animator. Njezini su problemi počeli s običnim popravkom automobila. Za popravak je uzela “kredit” od 250 dolara, kojeg je platila oko 1000 dolara, ali je ostala u dugovima. Kada nije imala dovoljno novca za plaćanje najamnine, vlasnik ju je izbacio na ulicu i od tada Billy Taylor spava u tom automobilu. S plaćom od 11,5 dolara po satu ne može platiti dugove i iznajmiti novi stan.

Iste je godine izvršni direktor “Disneylandu” Robert Iger zaradio dvije tisuće puta više od Billy Taylor. Prihod tvrtke se tijekom proteklog desetljeća udvostručio, a cijene ulaznica se neprestano povećavaju, no plaća po satu za zaposlene pada.

Paradoksalno, ali najveći problem sa stanovima imaju najnaprednije, inovativne i bogate američke savezne države. Područja s maksimalnom koncentracijom beskućnika su Los Angeles, San Francisco i Silicijska dolina.

Samo u Los Angelesu se na ulicama druži jedna petina svih beskućnika Amerike. No, ne treba se iznenaditi. Jedan od razloga stambene krize u Silicijskoj dolini je procvat inovativnih tehnologija. Visoko plaćeni zaposlenici internetskih korporacija omogućili su iznajmljivačima da podignu cijene najma do te mjere da obični građani jednostavno ne mogu iznajmiti kuću.

Posljednji skandal na ovu temu izbio je u kalifornijskom gradu East Palo Alto, siromašni susjed mjesta Palo Alto gdje su koncentrirani uredi najpoznatijih IT tvrtki. Gradske su vlasti iz mjesta protjerale oko 60 obitelji, koje žive u prikolicama parkiranim uz cestu.

“Samo su došli i rekli: “Idite odavde”, rekao je Javier Hadines (70). Nakon što je 50 godina radio kao čistač i otišao u mirovinu, svi njegovi prihodi iznose 1067 dolara mjesečno, čime ne može iznajmiti ni najskromniji kutak za pristojan život. Hadine je neko vrijeme živio s obitelji svog polubrata, ali se i ona morala preseliti u puno manju kuću, a starac je završio na ulici.

Lokalni su stanovnici u početku sa sumnjom gledali na stanovnike u prikolicama, ali su uskoro otvorili oči.

“Otišla sam vidjeti kako žive i vidjela da su to sve radničke obitelji. Bore se svim snagama da plate najam”, izjavila je lokalna aktivistkinja Patricia Lopez.

Zbog prosvjeda starih stanovnika su stanovnici prikolica bili prisiljeni napustiti područje.

Stanovnike grada East Palo Alto je posebno razljutilo da se taj incident dogodio na mjestu namijenjenoj izgradnji škole koju financira Mark Zuckerberg. Škola je namijenjena siromašnoj djeci, a tužna ironija je da su najsiromašnija djeca upravo protjerana iz grada. Naravno, Facebooka je odbacio sve optužbe.

Druga korporacija je Uber, koja plaća višemilijunske naknade vrhunskim menadžerima, a prisiljava svoje vozače da žive u jadnim uvjetima. Njih se zapravo i ne smatra zaposlenicima, nego samostalnim poduzetnicima, tako da oni nemaju sindikat i ne štiti ih zakon o minimalnim plaćama. Svrha im je da se natječu jedni s drugima, zbog čega stalno smanjuju cijene i na kraju nemaju novca za najosnovnije potrebe. Posebni problemi se pojavljuju za one vozače koji uzmu automobile od Ubera, a plaće su im često jednake rashodima. Tada vozaču ostaje automobil tvrtke, ali i dug.

Novinari su razgovarali s nekoliko Uberovih vozača koji već mjesecima spavaju u svojim automobilima. Svi su molili da im se ne spominje puno ime, bojeći se otkaza. Svatko se iznimno srami što mora živjeti u automobilima. Među njima su i majka troje djece, te jedan otac.

Ono što je neshvatljivo je da je u brojnim pričama beskućnika primjetna njihova nepokolebljiva lojalnost prema njihovim tvrtkama. Iako jedva preživljavaju, animatori “Disneylanda” će rado raditi za korporaciju svojih snova. Vozačima Ubera ne pada ni na pamet da se ujedine protiv svojih poslodavaca. Svi ti ljudi žive kao da američki san još uvijek postoji, premda ih ni marljivost, ni revnost, niti rad 12 sati dnevno više ne mogu spasiti od siromaštva. Kao da vjeruju u apsurdne tvrdnje da su sami krivi za vlastito siromaštvo i da je ono što im se događa “posljedica njihova stanja uma”, kako tvrdi američki ministar stambenog i urbanog razvoja Ben Carson. Sve dok je tako i dok ne promijene način razmišljanja postavlja se pitanje zaslužuju li imalo malo sažaljenja?