SAD izlaze iz INF ugovora – Nemaju ništa za borbu protiv Rusije, ali mogu uništiti Europu

Za ruski portal Geopolitika je bivši dozapovjednik rumunjske zrakoplovne baze Otopeni i bivši pilot rumunjskog zrakoplovstva, Valentin Vasilescu, dao intervju kojim je pokušao pojasniti moguće posljedice povlačenja Sjedinjenih Država iz Ugovora o uklanjanju raketa srednjeg i kratkog dometa, kojeg su 1987. potpisali američki predsjednik Ronald Reagan i njegovog sovjetski kolega Mihail Gorbačov.

Prije intervjua je novinar Costantino Ceoldo pojasnio kako su se stvari odvijale u vrijeme sukoba dva suprotstavljena vojna saveza, sve do raspada Sovjetskog Saveza i nedavne najave američke administracije o povlačenju iz Ugovora o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa.

Vrhunac Hladnog rata je obilježio događaj kada su bivši američki predsjednik Carter i europski čelnici James Callaghan, Valéry Giscard d’Estaing i Helmut Schmidt 1979. godine odlučili razmjestiti nuklearne projektile srednjeg i kratkog dometa za lansiranje iz europskih baza. Engleska, Njemačka, Italija su bili domaćini pokretnih lansera za projektile “Pershing” i prve generacije krstarećih projektila. Veliki brodovi s projektilima su u Njemačkoj bili dočekani s prosvjedima, ali su oni nastavili dolaziti do završetka raspoređivanja ovog oružja.

Sovjetski Savez, koji se bojao da će s europskog teritorija biti pokrenut prvi udar na SSSR i istok Europe, već je koristio analogne projektile SS20.

Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su se ugrožavali uglavnom velikim interkontinentalnim projektilima, ali projektili srednjeg dometa predstavljaju prijetnju zbog činjenice da je američki teritorij bilo izuzet od opasnosti, zbog velike udaljenosti. U ovom slučaju, ovi su projektili bili prijetnja samo za Rusiju, a time i za europske zemlje.

Međunarodni sporazumi iz 1987. između predsjednika Reagana i njegovog sovjetskog kolege Gorbačova su doveli do potpisivanja ugovora INF i potpunog povlačenja tog oružja i njihovog uništenja. Činilo se da ugovor INF, ali i drugi koji se tiču različitih vrsta nuklearnog oružja, obećavaju konačni kraj mogućeg izbijanja nuklearnog rata i stvaranje novog svjetskog poretka, multipolarnog i usmjerenog na opuštenije diplomatske odnose.

Sovjetski Savez se još uvijek činio monolitni entitet i nitko nije sumnjao da će za nekoliko godina nestati. Ali je ne tako davna povijest dobro poznata. Iznenadni raspad Sovjetskog Saveza i teška gospodarska kriza koja je pogodila sve bivše komunističke zemlje, prije svega zbog šokantne primjene apsurdnih neoliberalnih ekonomskih politika od strane njihovih vlada, dovelo je do stvaranja sada okončane američke unipolarne geopolitičke hegemonije.

Interni teroristički napad 11. rujna 2001. bio je izgovor za pokretanje velikih američkih imperijalističkih ratova i projekta osvajanja Rusije kroz preoblikovanje Bliskog istoka po zapadnom ključu. Istovremeno se dogodilo proširenje NATO pakta na bivše zemlje Varšavskog ugovora i ciljalo se na bivše kavkaske republike.

Čak i balkanski ratovi ’90-ih, premda su se dogodili prije 11. rujna 2001., mogu se smatrati dijelom “pomicanja fronta” i u svim aspektima razmatrani kao prvi pokušaj ispravljanja “mana” istočne vojne granice Sjevernoatlantskog saveza, time i američke vladavine.

Tijekom prve administracije Georga Busha mlađeg vidjeli smo, nažalost, jednostrano povlačenje Sjedinjenih Država iz ugovora ABM koji zabranjuje protubalističke projektile, što je bio težak udarac mirovnim naporimaljudi koji su do tada izbjegavali utrku u naoružanju.

Rusija je odmah vidjela ovu odluku kao vrlo ozbiljnu prijetnju njenom opstanku, ali očigledno nije bila sposobna suprotstaviti se učinkovitom alternativom koja ne bi bila ograničena na diplomatske prosvjede koje su Amerikanci jednostavno ignorirali.

Sada se čini da je Trumpova administracija ozbiljno odlučila povući se čak i iz INF ugovora, čime je američki predsjednik izdao izborno obećanje da će uspostaviti bolje diplomatske odnose s Rusijom. Umjesto toga gura svijet u novi i opasniji Hladni rat.

Čak i sada, interkontinentalnim projektilima treba oko 30 minuta za njihov smrtonosni put. Za pola sata savjestan vojni časnik si može priuštiti luksuz čekanja od čak 5 minuta da vidi je li ono što vidi na monitorima zapravo znak prvog neprijateljskog napada ili je moguća pogreška satelita u prepoznavanju. Tako je, primjerice, sovjetski pukovnik Stanislav Petrov 1983. godine spasio svijet od uništenja. Međutim, u slučaju projektila srednjeg dometa se vrijeme reakcije smanjuje na manje od 15 minuta. Koliko bi časnika poput Stanislava Petrova danas moglo biti u svijetu?

“Pozvao sam poznatog stručnjaka Valentina Vasilescua da da tehničku procjenu o novom pitanju ugovora INF, prije svega zbog nekih strukturnih slabosti koje se primjećuju u američkom vojnom aparatu”, piše Costantino Ceoldo, koji je vodio ovaj intervju.

Gospodine Vasilescu, možete li pojasniti našim čitateljima što mislite o nuklearnim snagama srednjeg dometa i njihovim tehničkim karakteristikama?

Valentin Vasilescu: Obvezama iz ugovora iz 1987. godine, između Sovjetskog Saveza, a danas Rusije i Sjedinjenih Država, uništene su sve nuklearne i konvencionalne rakete na zemlji dometa od 500 do 5500 kilometara, dakle, kratkog i srednjeg dometa. Balistički projektil kratkog dometa ima domet od  oko 500 do 1000 km. Balistički projektil srednjeg dometa je vrsta projektila s maksimalnim dometom između 1000 i 3000 kilometara, a balistički projektil međusrednjeg srednjeg dometa (IRBM) ima domet od 3000 do 5500 kilometara.

Projektili s dometom većim od 5500 km ne spadaju u ovaj sporazum. Oni su klasificirani kao interkontinentalni balistički projektili (ICBM). Prema ugovoru INF, Sjedinjene Države ne mogu postaviti nuklearne projektile u Europi. Dakle, najviše koristi od ovog ugovora imaju europske zemlje i Rusija.

Rakete srednjeg dometa su prema nekima i krilati dronovi? Drugim riječima, gdje bi se mogle rasporediti novi američki projektili srednje dometa?

Valentin Vasilescu: Ugovor INF je do 1991. godine iz Europe uklonio 2692 projektila, 846 američkih i 1846 sovjetskih. SAD su uništile svoje projektile koji su bili na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, Belgije, Nizozemske, Njemačke i Italije. To su bili Pershing Ia i Pershing II, balistički projektili velike snage naoružani nuklearnom bojevom glavom W85 jačine 5 do 80 kilotona, dometa 1770 km, brzine 9800 km/h i maksimalne nadmorske visine 320 km.

Američka vojska je uništila i krstareće projektile BGM-109G Tomahawk, koji su bili raspoređeni u Velikoj Britaniji, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Italiji, dometa 2500 km, brzine 880 km/h, naoružani minijaturiziranim W80 nuklearnim bojevim glavama jačine 5 do 50 kilotona. To je bio dio INF ugovora.

Godine 2002. američki predsjednik George W. Bush se povlači iz Ugovora o borbi protiv balističkih projektila (ABM) i započinje program Nacionalne raketne obrane. SAD su u Europi, u Rumunjskoj i Poljskoj, postavili antibalističke štitove SM-3 Ib/IIa na temelju lansera VLS MK-41, sustava koji postoje na krstaricama AEGIS klase Ticonderoga. Ali VLS MK-41 može lansirati projektile Tomahawk naoružane nuklearnim bojevim glavama.  Čini se da Trumpova najava o jednostranom povlačenju Sjedinjenih Država iz ugovora INF ne utječe na Sjedinjene Države, zato što je udaljenost između američkog kontinenta i europskog dijela Rusije veća od 5500 kilometara. Projektili koje može lansirati sustav VLS MK-41 iz Rumunjske i Poljske lete brzinom koja je 20 puta manja od balističkih projektila. Od trenutka kada se projektili lansiraju, njihove termalne tragove mogu pratiti ruski sateliti i mogu ih uništiti ruski proturaketni sustavi i zrakoplovstvo.

Koliko su opasne ove nove rakete za Rusiju i kakve bi protumjere mogao poduzeti Kremlj?

Valentin Vasilescu: Karakteristike novih balističkih projektila opremljenih nuklearnom bojevom glavom težine su od 650 do 1000 kg, snage 1 do 8 megatona, mogu pogoditi metu na udaljenosti od 1500 do 2500 km. Težina im je 18 do 24 tone, dužina 15 do 20 metara, promjer 1,5 do 1,8 m, brzina 4,5 km/s i lete na visini 600 do 900 km. Njihovi motori imaju propulziju od  najmanje 75 000 do 100 000 kgf.

U odnosu na njih, projektili koji su dio američkih protubalističkih štitova GBMD, SM-3 (Ib, IIa) i THAAD imaju daleko slabiji pogon i beskorisni su.

Izazov kojeg je predsjednik Donald Trump previdio je da Sjedinjene Države više nemaju raketne motore potrebne za izgradnju balističkih projektila. To pokazuje činjenica da se SAD sve više usredotočuju na stvaranje proturaketnih štitova, a smanjenje proračuna bi rezultiralo manjkom raspoloživih sredstava za dizajn novih motora velike snage za projektile.

Zbog smanjenja proračuna NASA-e, većina stručnjaka iz sektora koji pripadaju posebnim odjelima Lockheed Martina i Boeinga okupili su se i formirali tvrtku United Launch Alliance (ULA). Ova tvrtka kupuje raketne motore, sastavlja dijelove raketa i stvara nova svemirska vozila, kojima se potom za lansiranja koriste Pentagon i NASA. Tako ULA stvorila najmoćniju američku raketu u Atlas V. Za pokretanje, Atlas V koristi dva pojačivača s ruskim motorima RD-180. Prvi Atlas V također ima ruski motor RD-180, kojeg proizvodi ruski NPO Energomaš.

Taurus I i Minotaur I su nove “lake” rakete koje je NASA dobila od korporacije Orbital Sciences (OSC), a korišteni su dijelovi SR19 i M55A1 iz starih interkontinentalnih balističkih raketa LGM-118A, MX-Peacekeeper i LGM-30F Minuteman II.

U razdoblju od 2010. do 2013. OSC je zamijenio prva dva dijela rakete Minotaur s motorom NK-33. Motori NK-33, isporučeni od strane ruske tvrtke Energomaš, a superiorniji su od onih proizvedenih u Sjedinjenim Državama. Zbog sankcija koje su Sjedinjene Države nametnule Rusiji početkom 2014. je prekinut prijenos ruske tehnologije, uključujući tehnologiju iz Energomaša. Tvrtka Aerojet je u suradnji s uredom Južnoje u Dnjepropetrovsku u Ukrajini počela proizvoditi motore AJ-26-58 / 62, ali to su loše kopije motora NK-33 U. Raketa Antares, koja je transportirala američki teret Cygnus s materijalima za Međunarodnu svemirsku stanicu (ISS) eksplodirala je 6 sekundi nakon pokretanja zbog greške u dizajnu motora AJ-26. Postoji slična raketa s američkim dijelom SR19, kojeg koriste Taurus I i Minotaur I. Sastoji se od fiksnog sustava GBMD (Ground-Based Midcourse Defense) i sastavlja ga OSC. Sustav GBMD (35 000 kgf) je vlasništvo agencije Pentagona za protubalističku obranu koja djeluje u bazi Fort Greely na Aljasci i bazi Vandenberg u Kaliforniji. Ali on je beskoristan za balistički projektil srednjeg raspona.

Pogledajmo gdje je Rusija po pitanju raketnih motora koji bi se mogli koristiti za nuklearne projektile srednjeg i međusrednjeg dometa. Nova ruska raketa Angara koristi motore RD-191. RD-191 tijekom leta ima maksimalni potisak od 200 000 kgf kojeg je sposoban mijenjati od 100% do 30%. Nos motora ima žiroskopsku platformu kontroliranu računalom, što omogućuje njegovo pomicanje gore-dolje i lijevo-desno. Nos mu osigurava vektorsko upravljanje, baš kao u slučaju ruskih borbenih zrakoplova Su-30 i Su-35. Rusija može dizajnirati i izgraditi novi balistički nuklearni projektil s dometom do 5000 km u sljedećih 6 do 8 mjeseci.

Slijedom toga, za razliku od svih postojećih balističkih projektila, novi balistički projektili srednjem dometa mogu biti programirani za uspon, spuštanje ili skretanje. Može se dobiti i projektil s 3 do 4 neovisne nuklearne bojeve glave.

Sadašnje američke antibalističke rakete su djelotvorne samo protiv balističkih projektila koji ne mijenjaju putanju tijekom leta. Koristeći ove inovacije, svim američki proturaketni štitovi su neučinkoviti protiv novih ruskih projektila srednjeg dometa.

Imamo protubalističke rakete SM-3 Ib / IIa razmještene u Rumunjskoj, Poljskoj i na američkim razaračima i krstaricama Aegis i sustave GBMD (Ground-Based Midcourse Defense) smještene u Fort Greelyu (Aljaska) i Vandenbergu (Kalifornija).

U ovoj situaciji, vjerojatnost uništavanja ruskih projektila američkim antibalističkim projektilom SM-3 Ib pada ispod 4%. To znači da SAD moraju pokrenuti više od 25 antibalističkih projektila kako bi mogli pogoditi samo jednu od trostrukih bojevih glava ove nove ruske balističke rakete. Međutim, VLS Mk-41 sustavi postavljeni na terenu u Europi imaju dio sa samo 24 lansera za antibalističke rakete.

Vrijeme koje sustavi VLS Mk-41, maksimalnog dometa 500 km, imaju na raspolaganju za lansiranje i usmjeravanje projektila prema cilju je 100 do 120 sekundi. Brzina okomitog uspona antibalističke rakete je ispod 4 km/s, a prvi američki protubalistički projektil treba 75 do 90 sekundi da dosegne 80 do 100 km nadmorske visine, gdje bi započeo manevre kako bi presreo samo jednu bojevu glavu ruske balističke rakete. Osim toga, kanal antibalističkog radara ne dopušta istodobno navođenje više od 3 do 4 antibalističke rakete. To nije dovoljno da pogode bojevu glavu  ruskog balističkog projektila.

Ipak, Rumunjska i Poljska su u puno goroj situaciji, zato što su američki protubalistički štitovi postavljeni na njihovom teritoriju. Do sada je vrijeme u kojem ste morali ispraviti pogrešku pri slučajnom lansiranju interkontinentalnog projektila bilo 20 do 25 minuta. To je vrijeme potrebno da interkontinentalni projektil dođi iz Rusije do američkog kontinenta. Međutim, sada imate samo 4 minute, što je tek 20% vremena kojeg ste imali prije. To je vrijeme koje IBCM treba da iz Rusije dođe do Poljsku ili do Rumunjske, koje su udaljene oko 1 000 km. Od sada će Rumunjska i Poljska postat će ciljevi ruskih balističkih raketa od 8 megatona, koje imaju bojeve glave koje nikakvi američki štitovi neće moći neutralizirati, a ta oružja imaju ogromnu sposobnost uništenja stanovništva i infrastrukture.

Geopolitica

Putinovo nuklearno upozorenje nije bilo slučajno – SAD moraju znati gdje im je mjesto