SAD mogu maštati i planirati, ali sve govori da nikada ne mogu pobijediti Iran

Ne od 3. siječnja i likvidacije generala Sulejmanija i naknadnog osvetničkog raketiranja američkih baza u Iraku od strane Iranske revolucionarne garde, već od 1979. Bijela kuća i Pentagon imaju plan napada na Islamsku Republiku koji se redovito ažurira. Međutim, danas su oblaci rata nad Iranom tmurni,  više nego ikad od talačke krize u američkom veleposlanstvu u Teheranu koja je počela  4. studenog 1979. i trajala 444 dana, što zaslužuje odgovor na pitanje je li se Iran spreman suočiti sa zračnim napadom i može li iranska protuzračna obrana u slučaju napada dovesti do neprihvatljivih gubitaka za Sjedinjene Države?

Zašto, govoreći o trenutnoj situaciji oko Irana, razgovaramo prije svega ili isključivo o hipotetskom napadu iz zraka, a ne o invaziji s mora ili o velikoj operaciji kopnenih snaga?

Objašnjenje je prilično jasno, čak i za laike. Prvo, američka Peta flota, koja kontrolira Perzijski i Omanski zaljev i susjedne tjesnace, baze u UAE, Kataru i Kuvajtu do danas nije povećala svoj kvalitativni sastav s udarnim skupinama nosača zrakoplova i ograničava se na konvencionalne rotacijske resurse i raketne sustave raspoređene u Bahreinu.

Mediteranska Šesta flota također nije dobila pojačanje. Iako ima nekih novih raspoređivanja snaga, na područje potencijalnih neprijateljstava se ne prebacuju značajne zračne snage, a pacifička Sedma flota također ne žuri na područje Bandar Abbasa i Hormuški tjesnac. To može značiti samo jedno, da Pentagon u skoroj budućnosti ne planira eskalaciju.

Iran nije Irak

Za invaziju na Iran od strane američke koalicije bile bi potrebne snage barem dvostruko veće od onih kojima su SAD i sateliti 2003. godine napali Irak. Tada je u intervenciju bilo uključeno više od 160 000 vojnika. To znači da saveznici neće moći brzo izgraditi grupu, što za hipotetski napad eliminira faktor iznenađenja.

Iran prije svega može očekivati  zračne napade na njegove nuklearne objekte, vojne baze i infrastrukturu vojno-industrijskog kompleksa.

Može li se Iran suprotstaviti tom razvoju situacije? Ima li Iran sredstva da se  zaštiti od masovnog zračnog napada? Jesu li iranska strateška postrojenja pouzdano pokrivena sustavima protuzračne obrane, uključujući luku u Bandar Abbasu, otok Farsi u Perzijskom zaljevu, gdje se nalazi vojna baza Iranske revolucionarne garde, potom nuklearna postrojenja i druge obrambene infrastrukture? Je li kišobran proturaketne obrane nad Teheranom pouzdan, obzirom da je u području glavnog grada koncentrirano 45 posto iranske industrije?

Iran desetljećima ne koristi samo protuzračne raketne sustave S-200. Ima modernija oružja, od kojih sredstva četiri divizije sustava S-300PMU2. Ove sustave prati 29 jedinica sustava „Tor-M1“ koje je Iran od Rusije kupio 2000. godine, istovremeno kada je nabavio i sustave „Buk“. No, Iran je razvio „kopiju“ ruskog „Buka“ iz svog sustava protuzračne obrane „Raad“.

Nemojmo zanemariti ni sustave kupljene u Kini, kao ni one iranske, poput „Talaasha“ i „Mersada“, od kojih je potonji modifikacija sovjetskih sustava protuzračne obrane. Među ovim oružjima je i vrlo kvalitetan iranski “Bavar-373“, iranska verzija ruskog sustava S-300.

I tako su, svladavajući tehnički zaostatak zbog sankcija i embarga, iranski stručnjaci zrakoplovnih snaga IRGC osmislili kako učinkovito koristiti zastarjele sustave protuzračne obrane i protuavionsku artiljeriju.

Nadzorne radarske stanice, čiji su moduli na cijelom području zemlje, omogućuju ciljanje ne samo raketnih bacača, već i topništva. Iranski radarski sustavi omogućuju jedinstveno upravljanje svim sustavima protuzračne obrane putem radio releja i optičkih vlakana s visokom otpornošću na buku, čiji je kvar nemoguć. Zapravo, bilo bi ih moguće onesposobiti samo pomoću neprijateljskih jedinica za sabotažu i izviđanja ili da to učine izdajnici, ali bi to morali biti visoko osposobljeni komandosi.

Ovdje počinje zabava

Tijekom zračnog napada bi Iran mogao odbiti snažan zračni napad i raketnu vatru, nanoseći značajne gubitke neprijatelju i ovdje započinje zabava.

Što ako Trump zbog napada izgubi izbore? Hoće li „objesiti“ sve stratege i generale u slučaju neuspjeha u pokušaju obuzdavanja Iranaca? Naravno da ne.

Ovdje imamo povijesnu analogiju s predizbornom utrkom bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, koji je 1980. ostvario uvjerljivu pobjedu nad Jimmyem Carterom, najviše zbog činjenice što se Carterov pokušaj spašavanja talaca iz američke ambasade u Teheranu pokazao ne samo kao fijasko operacije “Kandže orla”, već je u smrt odveo osam američkih vojnika. Od tada “neprihvatljivi gubici” muče sve američke predsjednike.

Razmjena raketnih udara – Preciznost i posljedice

Koliko god to cinično zvučalo, činjenica je da je Trump imao sreće što su se nakon obaranja civilnog Boeinga greškom iranske protuzračne obrane mediji više fokusirali na objašnjivu reakciju na tragediju, a ne na zahtjev za vojnim odgovorom Washingtona na „iransku drskost“.

Trump je uzdahnuo s olakšanjem kada je Pentagon u prvom izvješću prijavio da je u iranskom raketnom napadu na bazu Ain Al-Asad u Iraku bili samo 34 vojnika koji su imali „traume mozga“ od jačine detonacija iranskih balističkih projektila.

Ali bez obzira na manjak žrtava u smislu ljudskih života, sa sigurnošću se može reći da je iranski osvetnički napad postigao svoj cilj. I to ne samo vojni, nego i politički.

Iran je pokazao odlučnost i, što je još važnije, sposobnost uništavanja vojne infrastrukture u drugoj državi, bez obzira na njenu reakciju. Najnevjerojatnija stvar je reakcija Iraka, koji je 8. siječnja podvrgnut raketnoj vatri, gdje su parlament i ljudi koji su izašli na ulice zahtijevali da se američka vojska izbaci iz zemlje, vjerujući da su suverenitet zemlje pogazili Amerikanci kada su likvidirali iranskog generala Qassema Sulejmanija i njegovog saveznika i prijatelja iz iračke šiitske milicije Abu Mahdija Al-Muhandisa, kada su proveli ciljani raketni napad na Bagdad. U smjeru Irana gotovo da nije bilo pritužbi, osim formalnih izjava premijera Adela Abdula Mahdija, koji je usput spomenuo da Iran ne može tek tako provoditi napade na iračkom teritoriju.

Na takvu reakciju u Pentagonu nisu računali, gdje su vjerovali da će se iranski napad kod Iračana razviti u antiiranski demarš, a ne obrnuto.

Tako smo došli do zaključka da bi invazija na Iran  neminovno dovela do teških gubitaka, što znači samo jedno, da invazije neće biti.

Zračni udari?

Ali to ne znači da pentagon ne razmišlja o svojoj omiljenoj napadačkoj strategiji , napadima izdaleka. To podrazumijeva mogućnost velike vojne zračne operacije s bombardiranjima i korištenjem  krstarećih projektila „Tomahawk“ protiv iranskih objekata.

Ako bi Amerikanci koristili „Tomahawk“ s dometom do 2500 kilometara, Iran bi trebao koristiti svoje projektile. Što se tiče iranskog raketnog odgovora u znak osvete za likvidaciju svog nacionalnog heroja, unatoč izjavama dužnosnika Pentagona, on je bio vrlo precizan. Infrastruktura dviju američkih baza bila je potpuno oštećena, a vojno osoblje, uključujući vojnike danskog NATO kontingenta, bili su šokirani kada su nakon napuštanja svojih bunkera ugledali razorena betonska skloništa i kratere u kojima su mogli zakopati kamion s prikolicom. I sve to unatoč činjenici da su u raketnom napadu na američke baze u Iraku korištene balističke rakete „Qiam“ i „Zulfiqar“, čiji domet ne prelazi 700 kilometara, a „korisni teret“ ne prelazi jednu tonu. Početne tvrdnje su bile da je Iran čak koristio i slabije rakete, „Fateh-110“, što znači da su Amerikanci u svakom slučaju dobro prošli.

Domet balističkih projektila “Shahab” i “Khorramshahr” doseže 2000 kilometara. Te iranske rakete lako mogu doprijeti ne samo do američkih mornaričkih baza, već i do Europske unije. Ako bude potrebno, Iran će se morati braniti i s njima, a to je scenarij kojeg nitko neće izazivati, posebno ne u EU.

Najvjerojatniji scenarij je „posrednički rat“

O ovom smo scenariju govorili neposredno nakon likvidacije generala Sulejmanija i da Iran neće izazivati otvoreni sukob, ali će zagorčati život Amerikancima i njihovim saveznicima svugdje gdje bude mogao, a raspon meta je ogroman, ne samo na širem Bliskom istoku, već i na drugim kontinentima. Ali za isti scenarij bi se mogli odlučiti i Amerikanci, ali kako?

Prije svega treba reći da u slučaju da SAD odluče napasti Iran, zemlje NATO pakta neće podržati stvaranje koalicije, niti će slati ljude da sudjeluju u vrućoj fazi sukoba ili invaziji na Iran, kao što je to bio slučaj s Irakom 2003. godine.

Ne isključuje se vjerojatnost pomoći u zračnim udarima, ali je i to upitno, obzirom da je Iran pokazao da je spreman prihvatiti bitku.

Sjedinjene Države će učiniti sve da i one pokušaju oslabiti Iran s „posredničkim ratom“, gurajući, kao i uvijek, neka plemena u sukobe protiv drugih i potičući međuvjerske napetosti i ratove. Međutim, jačanje šiitskih milicija diljem Bliskog istoka i i šiitski ustanak u Bahreinu mogli bi okončati sve pokušaje da se ove strasti rasplamsaju uz pomoć država odanih Sjedinjenim Državama.

Saudijska Arabija prije svega želi prodavati naftu i bogatiti se, a ne ugroziti dinastiju Al-Saud, a vehabijsko kraljevstvo ima ogromnu šiitsku manjinu upravo u istočnoj provinciji Qatif, gdje su najveća ležišta nafte. Njihov ustanak bi blokirao proizvodnju kompanije „Saudi Aramco“ i Rijad bi se ubrzo suočio s financijskom  krizom. Što to znači u zemlji gdje dvije trećine stanovništva čine mladi, ne treba posebno pojašnjavati.

Osim toga, Iran ima utjecaj ne samo na jemenske Huti borce, nego i na šiitske milicije u Iraku, koje, prema posljednjim podacima, broje oko 100 000 vojnika i nisu podređene iračkom predsjedniku koji, prema zakonu, mora biti etnički Kurd, već njima formalno upravlja premijer.

Upravo iz tog razloga, ali i zbog visokih troškova rata, koji bi nastali zatvaranjem Hormuškog tjesnaca i neizbježnim uništavanjem nafte flote Saudijske Arabije raketama, zrakoplovima, podmornicama i napadima brzih brodova iranske flote, a iranske snage ih imaju najmanje 1500, danas možemo govoriti o eskalaciji situacije, ali ne i o izravnom oružanom sukobu u regiji.

Kad bi veliki rat s Iranom mogao postati stvarnost?

Kao što se sjećate, razlog intervencije NATO pakta u Iraku je bila laž o prisutnosti oružja za masovno uništenje. Za Iran bi izgovor mogao biti samo prisutnost nuklearnog arsenala, jer bi to Washingtonu dalo povod za pokretanje stvarnog rata.

Kao svemirska sila koja je uspješno lansirala četiri satelita blizu Zemlje s vlastitog kozmodroma “Semnan” na sjeveru zemlje, Iran posjeduje ne samo izvrsno dokazano lansirno vozilo, već i učinkovito raketno oružje sposobno za nošenje nuklearnih bojevih glava. No, ima li Iran atomsku bombu? Ovo pitanje nije bespredmetno, jer datum napada ovisi o odgovoru na njega, ma koliko to cinično zvučalo.

Prije čak i hipotetskog odgovora na pitanje ima li Iran bombu, vrijedno je spomenuti da je nakon likvidacije generala Qassema Sulejmanija Iran najavio povlačenje iz takozvanog “nuklearnog sporazuma”, koji predviđa da će Iran prekinuti obogaćivati uran u svojim centrifugama, kako ne bi stvorio atomsku bombu, a međunarodna zajednica se obvezala ukinuti sankcije Islamskoj Republici.

Ova odluka, koja je trebala biti donesena i bez eskalacije u odnosima sa Sjedinjenim Državama, jer SAD i europske zemlje nisu ispunile nijednu obvezu preuzetu iz sporazuma, može ukazivati na početak intenzivnog rada na stvaranju nuklearnog oružja. Ako bude tako, Iran bi u roku od 5 do 10 godina bio sposoban stvoriti bombu i zaštititi se od bilo kakvog napada na njegov suverenitet ulaskom u klub nuklearnih zemalja.

Postrojenja za nuklearnu infrastrukturu, lansirne rakete i tvornice vojno-industrijskog kompleksa su tajna, kamuflirana i smještena su u rudnike i planinske tunele.

S obzirom na tajnost iranskog društva, nedostatak informacija, oštru praksu represije prema izdajnicima i dezinformiranju međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Iranci će to vrlo lako uspjeti.

Svjetski poznato “raspršivanje” iranskih nuklearnih postrojenja ostat će samo vidljivi dio ledenog brijega i lažne ometajuće mete na monitorima radara. Tajni će se radovi izvoditi u utrobama iranskih planinskih vrhova. Iran, koji proživljava 40 godina neviđenog pritiska, zna čuvati tajne i nikada neće izdati svoje partnere. I još jedna stvar, praksa tajne nabave oružja funkcionira u cijelom svijetu.

U uvjetima sankcija mnoge zemlje i dalje trguju iranskom naftom. Prisjetimo se, na primjer, Ukrajine i prodaje sovjetskih raketa X-55, čija je studija omogućila Iranu masovnu proizvodnju krstarećih raketa „Sumar“ s dometom od 700 kilometara. Osim toga, Pakistan je jedna od zemalja koja najviše podržava Iran i gdje 75% stanovništva podržava Irance u njihovoj borbi protiv „američke Sotone“. A govorimo o Pakistanu koji graniči s Iranom, zemlji koja surađuje s iranskom vladom u borbi protiv afganistanskih talibana i separatista Baluchistana i na kraju o Pakistanu s nuklearnim oružjem.

Zemlja s velikom poviješću je umorna od pritiska

Ima li Iran pravo razvijanja nuklearnog oružja ako se suočava sa stalnim ponižavanjem, nevjerojatnim pritiskom na njegovo gospodarstvo i podsmijehom nad njegovim narodima, uključujući američke pokušaje financiranja terorističkih organizacija koje međunarodna zajednica priznaje kao takve, ali im se sve velikodušno oprašta samo zbog suprotstavljanja službenom vlastima u Teheranu?

Pitanje je retoričko, ali je odgovor užasan. Strašan je samo zato što SAD zemlju s velikom poviješću guraju da stvori monstruozno oružje, jer su Amerikanci ti koji žele ukrasti nadu Irancima i oni će im se suprotstaviti na bilo koji način.

Iran je preživio i kada su, pod „predivnim“ izgovorima, teroristi ljevičarske-matrijarhalne sekte Maryam Rajavi provodili terorističke napade, kada su separatisti iz Sistana i Baluchistana napali iransku vojsku i kad je Al-Qaeda ubijala iranske vojnike, a svi zajedno su poticali mržnju između šiita i sunita.

Kad teroristi počnu raditi za SAD, zaboravljaju se da je Massoud Rajavi surađivao sa Sadamom Husseinom i da je Hillary Clinton skupinu skinula s popisa terorističkih organizacija tek 2012. godine. Sada opskurnu skupinu Mojahedin-e Khalq, čije su baze odnedavno u Albaniji, zovu „antifundamentalisti“.

Reljef kao prirodni saveznik Irana

I za kraj, recimo ono što stratezi u Pentagonu vjerojatno vrlo dobro znaju, osim ako nisu izgubili kontakt sa stvarnošću. U pogledu broja stanovnika Iran dva i pol puta nadmašuje Irak, koji je poražen od koalicije. Osim toga, više od 60 posto od osamdeset milijuna ljudi u Islamskoj Republici su mladi ispod 30 godina.

Potencijalni intervencionisti vrlo su zabrinuti zbog financijske komponente i sposobnosti vojno-industrijskog kompleksa Islamske republike. Ali Iran, koji je na drugom mjestu u svijetu po zalihama plina i treći po zalihama nafte, čak i uz ogroman gospodarski pritisak od 1979. do danas, uspijeva izgraditi ne samo svoj industrijski potencijal, već i dobiti maržu od prodaje nafte u iznosu manje od 25 milijardi dolara godišnje.

Trgovina s Kinom, najvećim kupcem iranske nafte, raste, a trgovina sa susjednim Pakistanom približava se pet milijardi dolara godišnje. S Rusijom je prešla tri milijarde godišnje, a nedavno je dogovoreno da se mora podići na pet milijardi.

Na trgovinski suficit utječu i novootvorena tržišta za prodaju iranske robe. Iran, koji je imao prilično zategnute odnose s Irakom, nakon Zaljevskog rata pod vodstvom američke koalicije, postaje glavni korisnik od svrgavanja Sadama Husseina i sada je glavni izvoznik u ovu zemlju.

Ali najveći prirodni saveznik Irana je njegov okoliš. Rusi znaju reći „kako imaju samo dva saveznika – vojsku i mornaricu“, a Iran može reći da najvećeg saveznika ima u svojim planinama.

Na teritoriju Irana, tri puta većeg od ravnog Iraka, ima dovoljno planinskih područja i šuma, što iranskim snagama pruža šansu da zadrže obranu na teško pristupačnim područjima u dobro prikrivenom krajoliku. Zbog toga su snage iranske protuzračne obrane, smještene u planinama, praktički neranjive, a planine s velikim brojem vrhova višim od 2000 metara čine do 50 posto teritorija države. U najcrnjem scenariju će se gerila sakriti u planinama i nijedan okupatorski vojnik i kolaboracionist neće sigurno hodati po Iranu.

I za kraj, ono što američki stratezi zanemaruju, slijepi zbog promatranja Irana sa svoje točke gledišta, je činjenica da je narod koji brani domovinu uvijek u prednosti, a Iranci su vjernici i sljedbenici šiitske struje u islamu. Šiiti štuju povijesnu baštinu Bitke kod Karbale u kojoj se Imam Hussein sa samo 75 ljudi, uz koje su bile njihove žene i djeca, 10. listopada 680. suprotstavio vojsci omejidskog “kalifa” Jezida I, koga je Hussein odbio priznati za vladara islamskog svijeta.

Dakle, na jednoj strani je bila malobrojna grupa pristaša i sljedbenika unuka poslanika Muhameda, Imama Husseina ibn Alija, a na drugoj velika vojska Jezida I, koji je imao najmanje 5000, a prema nekim izvorima 30 000 vojnika, možda čak i više. U očito neravnopravnoj borbi su ubijeni Hussein i sve njegove pristaše, uključujući šestomjesečnog sina, a žene i djeca su uzeti u zarobljeništvo. Poginuli u Bitci od Karbale se među šiitskim muslimana i danas smatraju mučenicima, ali i uzor u borbi protiv tiranije i nepravde, čak i kada su neprijateljske snage višestruko superiornije u vojnom smislu. U Pentagonu bi učinili dobro da se konzultiraju s islamskim učenjacima i teolozima, da im pojasne ovaj za zapadnjake „nerazumljiv način razmišljanja“, jer je iz navedenog jasno da invazija ili napad na Iran, čak i da djelomično uspije, nikada neće biti konačna pobjeda i SAD bi se suočile s „novim Vijetnamom“, ali puno gorim od onog u prašumama Indokine.