SAD su se u nemoći zapetljale u vlastite sankcije i embarga

Iako smo ranije o tome pisali, ali kao dio šire analize o američkoj strategiji za Latinsku Ameriku, jedna vijest zaslužuje poseban osvrt.

Naime, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnosti John Bolton iz Washingtona i državni tajnik Mike Pompeo na turneji po Latinskoj Americi su najavili su uvođenje novih sankcija protiv tri zemlje odjednom – Nikaragve, Kube i Venezuele. Ništa čudno, rekao bi netko, SAD ionako uvode toliko sankcija da ih je teško pratiti. Međutim, ove zaslužuju posebnu pozornost zato što odaju šizofrenu politiku i nemoć američke administracije.

Protiv vlade Nikaragve se uvode sankcije jer su vlasti “korumpirane”. Koji je točno grijeh političkog vrha zemlje, nitko ne spominje. Sankcije su nametnute i protiv nikaragvanske banke “Bancorp”, jer ona “pomaže korumpiranim dužnosnicima”.

Protiv Venezuele se proširuju sankcije jer je tamo “pogažena demokracija” i “režim izgladnjuje i tlači vlastiti narod”. Sankcije protiv Kube su uvode bez razloga, jednostavno zato što američki političari ne mogu smisliti ovu zemlju.

Ali pogledajmo posljedice ovih kazni. Sada će nikaragvanske banke sve manje provoditi svoje transakcije u američkim dolarima. Što rade Bolton i Pompeo? Žele osigurati da što manje zemalja u svijetu koristi dolare?! Zar nisu Saddam Hussein i pukovnik Gaddafi ubijeni zato što su najavili odustajanje od petrodolara i Irak je planirao prodavati naftu za eure, a libijski vođa, još gore po SAD, za afričke zlatne dinare, i to na razini cijelog kontinenta.

Slične sankcije su nametnute i Središnjoj banci Venezuele. Caracas će sada prodavati naftu za rublje i juane. Istovremeno se američka elita svom silom bori da zaustavi proces dedolarizacije, a vuče ovakve poteze. Ima li tu imalo logike?

U okviru sankcija nametnutih Kubi će na otok biti zabranjeno letjeti Amerikancima koji tamo nemaju rodbine. Zašto Washington nameće sankcije vlastitim građanima, nije jasno. Uostalom, Kubancima neće biti zabranjeno putovati u Sjedinjene Države, ali obrnuto da. Sada, na primjer, mnogi Amerikanci koji nisu porijeklom s otoka neće moći dobiti jeftinu i kvalitetnu medicinsku skrb, čime su se masovno koristili proteklih godina.

“Pobijedite svoje, tako da vas se drugi boje”, izgleda nova strategija Washingtona. Posljednjih nekoliko godina je Bijela kuća pobijedila samo svoje građane i saveznike. Saudijce, Europljane i vlastite građane koji su za vrijeme blokade saveznih institucija ili radili bez plaće ili su bili na prisilnom besplatnom godišnjem odmoru.

Rusija i Njemačka su ogledni primjer. Neprijatelj s istoka pod sankcijama puni devizne rezerve zlatom i drugim valutama i rješava se dolara, BDP je 2018. zabilježio rast od 2,3%, a najcrnje prognoze Zapada za 2019. govore o ruskom rastu od 1,3%. Njemačka Bundesbanka i ministarstvo financija su ranije ovog mjeseca revidirali ionako loše prognoze gospodarskog rasta za 2019. i prethodna predviđanja od 0,8% oborili na 0,5%. Nešto u ovoj računici nije u redu. Za Nijemce i Europu općenito.

Uz sve to, Mike Pompeo je o korupciji u tri “odmetničke države”, posebno u Venezueli, govorio dok je stajao pokraj predsjednika Kolumbije, Ivana Duquea. Podsjetimo da Ivan Duque pripada političkom klanu Alvara Uribea, jednog od najkorumpiranijih čelnika u povijesti Latinske Amerike, miljenika Washingtona i zapovjednika iz sjene paravojnih desničarskih snaga koje su ratovale protiv ljevičarske gerile, uz veliku podršku narko-kartela koji su 2017. zabilježili rekordnu proizvodnju kokaina koji je preplavio američke ulice, domove i urede. Optužbe Pompea protiv vlade u Caracasu u društvu Ivana Duquea su doslovno smiješne.

Američki državni tajnik je posjetio i Čile, ali umjesto da govori o suradnji dviju zemalja, razvoju zajedničkih trgovinskih, investicijskih i gospodarskih projekata, on počinje govoriti kao treba razmotriti kako srušiti predsjednika druge latinoameričke zemlje. Nicolasa Madura, naravno.

Zar je to moguće i ima li ikakve logike? Uzmimo da sutra Sergej Lavrov stigne u Meksiko i krene raspravljati o tome kako pedeset milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama živi u siromaštvu i da se mora razmotriti kako srušiti kriminalni režim Donalda Trumpa. Bi li i to bila uobičajena diplomatska praksa?

Ali Pompeo udara i jake. U svom posljednjem govoru je rekao “kako Kina ilegalno daje novac Venezueli, čime potkopava njezino gospodarstvo”. Samo malo, Kina ilegalno daje novac Venezueli?!

Odakle je Trump doveo Pompea na mjesto državnog tajnika, samo Bog zna? Odnosno, zna se da je vodio CIA-u, ali da tamo rade tako ograničeni ljudi, to već spada u sferu znanstvene fantastike. Kina i Venezuela su dogovorili strateško partnerstvo još 2007. godine, kada su stvorili su Zajednički investicijski fond u kojeg su uložio 6 milijardi dolara, a osnovan je za razvoj bilateralne gospodarske suradnje. 2009. Chavez odlazi u Kinu i kupuje 4 tankera, a kineske nafte kompanije s venecuelanskom PDVSA sklapaju ugovor o razvoju 12 bušotina u pojasu Orinoco i za izgradnju rafinerije za preradu teške nafte. Kina se tada obvezala da će uložiti 16 milijardi dolara u proizvodnju nafte u slivu rijeke Orinoco u 3 godine, a Zajednički investicijski fond je udvostručen na 12 milijardi dolara. Godinu poslije Chavez dobiva kredit od 20 milijardi dolara za razdoblje od 10 godina, od čega je pola iznosima bilo u juanima, tako da Kina i Venezuela pokušavaju smanjiti ovisnost o dolaru sustava. Možemo se zaustaviti ovdje, jer je spisak zajedničkih poslova Pekinga i Caracasa predugačak i službeno je Kina dala oko 70 milijardi dolara povoljnih zajmova, ne nužno u američkoj valuti, koji se mogu vraćati naftom ili restrukturirati u slučaju loše gospodarske situacije, što je trenutno slučaj.

I Mike Pompeo tvrdi “kako je Kina kriva što ilegalno daje novac kriminalnom režimu u Venezueli, čine potkopava gospodarstvo latinoameričke zemlje”. I to u isto vrijeme kada su SAD zamrzle više od 30 milijardi dolara venecuelanskog novca “kako bi zemlju spasile od siromaštva”.

Za Mike Pompea je Orwell jadni amater, a Joseph Goebbels vrišti od zavisti u paklu.

Budimo iskreni. Da nije bilo Rusa s Kinezima, američka ratna mašinerija bi se davno pokrenula. Dok je Madurov režim kriminalno distribuirao pakete hrane, Washington bi demokratski ubio dva milijuna Venecuelanaca humanitarnim bombardiranjem. Za njihovo vlastito dobro, naravno.

Ali su tu “prokleti” Rusi i Kinezi koji im to ne dopuštaju i zato Pompeo dno putuje u Latinsku Ameriku i okuplja oko sebe psihopate poput Bolsonara ili političke i ekonomske analfabete i lažljivce kao što su Mauricio Macri ili Lenin Moreno. Kao što smo rekli, Duque je priča za sebe i ne treba ga podcjenjivati. Tko bi ikada rekao da će biti šteta što je Juan Manuel Santos izgubio kolumbijsko predsjedništvo? Barem u usporedbi s Uribeovim pobočnicima, Santos je, kako mu i prezime kaže, “svetac”. Sve u svemu, skupio se šareni tim kojeg vode Pompeo, Bolton i Elliott Abrams. Pravi “pirati s Kariba”.

Govoreći ozbiljno, sve ove improvizirane i ad hoc nasilne akcije su zapravo posljedica nemoći. Ne tako davno, Washingtonu nisu trebali ritualni plesovi s ratnim bubnjevima za bombardiranje Iraka, Libije ili bilo koje druge zemlje za koju odrede da je treba uništiti. Jednostavno bi poslali bombardere, ratnu flotu i lansirali višak Tomahawka, i stvar bi bila riješena. Danas više nije tako.