Neko kaže da je rudarski kruh sa sedam kora, neko da je mornarski, a onaj koji se zarađuje u poljoprivredi se pri tom zaboravlja.
Nekada je, čini se, baš u poljoprivredi najteže zaraditi kruh, jer tamo ima više nepogoda i šansi da se izgubi nego i u rudniku i na moru. U rudniku i na moru se dešavaju katastrofe, ali kada pogledamo i broj žrtava u poljoprivredi, očito je da se i tamo gine, samo su žrtve raspršene, nisu na jednom mjestu i zato se o njima manje piše. A tek kad se u posao umiješaju vremenske neprilike…
Nekada suša, nekada poplava, nekada najezda skakavaca – ne zna se šta je gore. Ove godine je tuča uzela svoj danak. Mnogima koji žive od poljoprivrede će ove godine kruh biti zaista sa sedam kora. Sreća je samo da poljoprivrednici imaju i sedam života, pa i kada bi se svi drugi predali, klonuli duhom, oni ustaju, nekada obrišu suze, i samo nastave dalje, sve ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo. I imaju snage da sve opet rade s puno ljubavi, temeljitosti i upornosti, bez obzira na to što i sada postoji mogućnost da im nešto ponovo uništi trud.
Đorđe Dokmanović iz Vukelića, iz Gorskog Kotara, je pravi dragulj među poljoprivrednicima. On se brine za ono što mnogima nije ni u peti. Uzgaja na desetine, ako ne i stotine autohtonih sorti povrća, i da nije ovakvih ljudi, nekih vrsta koje on uzgaja možda već ne bi bilo. Takvi ljudi su pravi domoljubi, čuvari zavičajnog blaga i čuvari ljudskog zdravlja, čuvari prirode, mada se na njih obično ne gleda iz tog ugla.
Ali ove godine je u Gorskom Kotaru bila takva tuča da je uništila gotovo sve, sav trud koji je Đorđe uložio u očuvanju autohtonog voća. Uništena su čak i stabla, a o plodovima da i ne govorimo. Žalosno je to za vidjeti i onome ko se ne bavi ovim poslom, a kamoli onome ko gleda kako je uništen baš njegov trud. Uništena voćka u punom rodu, to je na neki način slično ubijenoj trudnici. Tragedija!
Naravno, i Đorđe je bio utučen. Ali ne dugo. Nema se puno vremena za tugovanje u poljoprivredi, jer od tugovanja nema koristi. Stisnuo je zube i samo napisao: „Sadimo ponovo!“ Jedan život mu je uništila tuča, ali on ih ima sedam i ide dalje. Mora tako, jer ko se ne ponaša tako, ne može biti u ovom poslu. Đorđe ide dalje, i ne sumnjajte ni trenutka u njegov uspjeh na kraju. Nema nimalo sumnje ni da će sve autohtone vrste biti sačuvane, a kako – to Đorđe zna!
Zato Đorđe i svi njemu slični zaslužuju da svoj kruh sa sedam kora u slast pojedu. Dobar tek!
Dobra tema koju bi mogli proširiti na protugradnu obranu ili obranu od tuće, grada ili što već. U bivšoj državi to je funkcioniralo bolje nego danas. U novokomponovanoj nam državi postoje grupe da ne kažem lobisti u prevodu mito i korupcija, koji rade svim snagama da se to ukine jer je neučinkovito i te grupe predlažu osiguranje, jako dobro znamo kako to završi, osiguranja isplačuju minimalno, poljoprivrednih proizvoda nema i evo bizniza za uvoznike, znači na osiguranju zarađuju svi osim poljoprivrednika koji je rođen da bi gubio. Neunčikovito je jer više ne znamo ni dobru i kvalitetnu protugradnu raketu napraviti, ako još nešto raketa i kupe od upitnih proizvođača baš u trenutku kad treba djelovati imaju zabranu ispaljivanja jer su preleti aviona ili je smjer ispaljivanja prema susjednoj državi. To opet pokazuje koliko državi nije stalo do poljoprivrede i seljaka, da je to prava država avioni bi se preusmjeravali van… Čitaj više »
Pogledate li u lice na fotografiji i malo se zamislite, točno si možete predstaviti kakav je život čovjeka koji svoj “kruh” privređuje kroz poljoprivredu ove vrste. Brazde na licu ne nastaju od igranja tenisa, fitnesa ili saune…
Ima i ona druga poljoprivreda zbog koje je većina malih poljoprivrednika odustala od proizvodnje, poljoprivreda koja je pošast za Zemlju i ljude koji koriste njene proizvode, poljoprivreda koja je “rentabilna” veleposjedniku i njegovom pokrovitelju – kapitalističkoj državi.
Mi na prostorima bivše države imamo sve preduvjete da i mali poljoprivrednik može imati rentabilnu proizvodnju, koja bi mu omogućila da ljudski živi od svog rada i istodobno njegov proizvod bude ljudima hrana a ne otrov. … ali dok su naši izabrani vlastodršci opredjeljeni izdaji, varanju a ne stvaranju, nema nam sreće, i takvi ljudi kao Đorđe Dokmanović će postati rjeđi i ugroženiji od onih medvjeda koji žive u okolnim šumama.
doći će vrijeme da ćeš se morati zaposliti odmah poslije osnovne ili najdalje srednje škole jer u protivnom sebi nikad nećeš moći zaraditi mirovinu
na studiranje zaboravi jer ćeš ostati gladan u starosti
Ovo je naličje života na zemlji. Desi se da suša ili tuča desetkuje urod i uništi sav trud. Ostale godine su “debele” kako bi biblijski rekli. Bude svege, nečeg više i bolje nečeg manje no za takve godine kažemo: E, da je svaka takva. Opet, pamtimo samo loše, pa se sjećamo one prije dvadeset kad je sve propalo jer 9 mjeseci nije bilo ozbiljne kiše a na one, sve druge, zaboravimo. Nekog je na zemlji zadržala nužda, nije bilo bolje prilike, nekog pak doveo slučaj. I jednima i drugima je teško ako zemlju ne vole a ako je vole bude im dobro. Nema od zemlje, za veliku većinu, nekih velikih novaca, nema godišnjeg kad svima drugima ima, ali ima divnog osjećaja da je to sve naših ruku djelo. Ima i osjećaj da je posao koji se radi doista jedan (ako ne i jedini) bez koga se ne može. Tko još… Čitaj više »