San Francisco na sve načine kreće u borbu protiv beskućništva, osim omogućavanja pristupačnijeg stanovanja

San Francisco jedan je od najbogatijih gradova u SAD-u, ali njegove visoke cijene stanova i strogo zoniranje pridonijeli su krizi beskućništva. Grad je proglasio rat svojim „spavačima na otvorenom“.

Najnovija ofenziva u gradskom “ratu protiv beskućnika” su pločnici – ogromne stijene postavljene su duž pločnika kako bi odvratili beskućnike da na njima provedu noć. Stanovnici San Francisca u kvartu Mission Dolores prikupili su 2.000 dolara kako bi “obrubili“ svoj pločnik s 24 velike gromade, za koje su se nadali kak će zaustaviti beskućnike u postavljanju kampa, korištenju i prodaji droge, te smanjenju kvalitete života na bilo koji drugi način.

Plan je zapravo do sada samo pogoršao situaciju jer su beskućnici ionako postavili šatore, prisiljavajući one koji zapravo žele koristiti pločnik kako bi po njemu hodali da hodaju ulicom, a neki su ga mještani samostalno počeli uklanjati stijene – bilo guranjem na ulicu ili (u slučaju jedne poduzetne žene) postavljanjem oglasa na Craigslist.

Lako je suosjećati sa stanovnicima – primorani su objediniti svoje resurse kako bi svoje susjedstvo učinili sigurnim jer vlada, iz bilo kojeg razloga, neće poduzeti korake za uklanjanje nepoželjnih. Ali jedan od glavnih razloga zbog čega je tako skupo živjeti u San Franciscu je nedostatak stanova, problem koji se lako može otkloniti ako vlada oslobodi put za izgradnju više stambenih objekata izmjenom krutih zakona o zoniranju koji sprječavaju izgradnju visokih stanova, ostavljajući rastuću populaciju da se bori za dostupne stanove.

Umjesto toga, gradska se uprava “bori protiv beskućništva” borbom protiv beskućnika – uništavajući polu-trajne velike šatorske prostore i obrubljujući pločnike metalnim pregradama umjesto gromada kako bi osigurali da ne obnove svoje sklonište. Grad je 2016. godine usvojio zakon kojim je omogućeno “brzo uklanjanje” šatorskih kampova. Kako je problem beskućništva narastao (sa svakom smještenom osobom, tri osobe završe na ulici, prema SF Chronicleu), tako moraju imati i granično-sadističke pristupe za njegovo ukidanje.

Od 1990-ih, San Francisco je uklonio gotovo sve klupe i javna mjesta za sjedenje, nadajući se da će beskućnici odvratiti od spavanja na njima. Hidrofobna „boja bez kamenca“ primijenjena je po gradu u borbi protiv problema mokrenja u javnosti – što je očigledno jeftinije od javnih toaleta, savršen je primjer rješavanja pogrešnog problema, jer grad i dalje marinira u izmetu. Uredba o „sjedenju-ležanju“ donesena 2010. godine učinila je nezakonitom sjedenje na ulici; sporadična primjena usredotočena na turistička područja samo je gurnula beskućnike u stambene četvrti, a presuda suda iz 2018. godine proglasila je neustavnim kriminaliziranje beskućnika ako nema sBeskućnickloništa.

Program „Homeward Bound“ iz San Francisca otprema beskućnike iz grada da žive s obitelji i prijateljima u drugim mjestima što je vjerojatno najmanje uznemirujuće od svih „rješenja“, ali ipak to je slabo rješenje za ovaj gorući problem.

Šokantni videozapisi ovisnika o drogama, koji uzimaju drogu u metro stanicama u San Franciscu, snimljeni su i postali viralni. Gradski “problem s fekalijama” stvarno je velik problem. Ipak vlasti sliježu ramenima kada netko predloži postavljanje javnih toaleta ili proširivanje projekta “sićušnih domova” kojim bi beskućnici bili uspješno smješteni u malim lovačkim naseljima u susjednom Oaklandu.

Umjesto toga, svoju energiju usredotočuju na uklanjanje kampova za beskućnike, tako da njihovi prolazni stanovnici nemaju osjećaj trajnosti (i motivaciju da se brinu za svoje improvizirane domove).

Kad je izvjestiteljica UN-a za beskućništvo Leilani Farha posjetila San Francisco prošle godine, ona “je bila potpuno šokirana” onim što je vidjela. Farhani je kao prvi korak predložila moratorij na uklanjanje šatora, priznajući da će rješavanje temeljnih uzroka beskućništva potrajati dugoročno, ali dugoročni napori ne biraju političare.

Rješavanje uzroka beskućništva zahtijevalo bi priznanje da je polovica beskućnika nakon 50. rođendana završila na ulici, a društvo ih je prožvakalo i ispljunulo bez socijalnog osiguranja, i to je riječ o osobama koje se približavaju starosnoj dobi za umirovljenje ili starije osobe, a 11 posto beskućnika ima posao koji još uvijek ne plaća krov nad glavom. Kako bi se riješio ovaj problem potrebno je prići i još jednom, a to je rješavanje rekordno velike nejednakosti dohotka u SAD-u općenito i posebno u Kaliforniji – ideja o kojoj većina političara ne rado govori.