Sirija – Jesu li Rusija i Iran popustili Erdoganu ili je ovo zatišje pred oluju?

Sudeći prema izvješćima iz Sirije, ofenzivna kampanja u pokrajinama Idlib i Hama, koja je u pripremi više od mjesec dana, odgođena je unatoč značajnoj koncentraciji snaga i vojne tehnike u ključnim sektorima fronta. Glavni razlog je nemogućnost Rusije i Irana da se o svim pitanjima demilitarizacije regije s dogovore Turskom.

Na nedavnom sastanku predsjednici Rusije, Irana i Turske nisu razgovarali samo o ustavnim promjenama u Siriji, nego i situaciji u pokrajini Idlib. Kako prenose mediji, a vidjelo se i tijekom sjednice koja organizirana da javnost uživo može pratiti raspravu trojice lidera,  oko posljednje Idliba se nije mogao postići dogovor i kasnije nije bilo preokreta u pregovorima.

Turska za sada neće odustati od svojih stavova i silom namjerava braniti svoju kontrolu nad sjeverozapadnom Sirijom. Čak postoje naznake da Ankara neslužbeno namjerava anektirati ovu sirijsku pokrajinu i kasnije je poručila kako će se povući iz Sirije samo kada u potpunosti bude riješen problem kurdskih YPG snaga, čime je problem Idliba vezala s problemom sjeverne Sirije u kojoj su američke trupe.

S druge strane, Erdogan igra ne kartu prijetnje novog migrantskog vala Europi, posebno nakon što je isto rekao francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian, koji je izrazio strahove da će zbog moguće protuterorističke kampanje u Idlibu u bijegu pred Assadovim snagama na stotine terorista krenuti put Europske unije.

U protekla dva tjedna je turski Glavni stožer iz južne pokrajine Hatay u sirijske pokrajine Idlib i Hama poslao najmanje dva velika konvoja s vojnom opremom i vojnicima. Ako je Turska ranije u Siriju znala slati kolone od ukupno nekoliko desetaka kamiona i vojnih vozila, sada je poslala na stotine. Prvo konvoj je imao više od 200 različitih vojnih vozila i opreme, a drugi oko 300.

Istovremeno jača opskrbu oružjem i “umjerene” i radikalne islamističke skupine, što je posao kojeg odrađuju turske tajne službe. Prema nekim izvješćima, dio turskog oružja završava u rukama međunarodnih terorističkih skupina, kao što je Islamska stranka Turkestana.

Broj turskih vojnika u Siriji je tijekom proteklog mjeseca znatno porastao. Prisutnost više od tisuću turskih vojnika na sirijskom području se ne može objasniti “jačanjem promatračkih mjesta u zoni deeskalacije sukoba”. Naime, stvorene su prilično snažne topničke i tenkovske skupine koje će pokrivati militante svih mogućih skupina.

Prijetnja izravnog sudjelovanja turske vojske u sukobu dovodi u pitanje sudjelovanje ruskog ratnog zrakoplovstva, a bez potpore ruskog zrakoplovstva će sirijske snage teško pokrenuti ofenzivu.

Što rusko vodstvo radi u ovoj teškoj situaciji, za sada je nejasno, ali sirijski izvori javljaju da su ruski zrakoplovi proteklih dana prekinuli udare na položaje militanata u pokrajini Idlib i fokusirali se na udare na preostale skupine terorista “Islamske države” na istoku Sirije.

Međutim, sirijsko vojno vodstvo ne može dugo držati udarne snage bez ikakvih akcija u ključnim sektorima fronta i stoga će u narednim tjednima donijeti odluku o pokretanju ofenzive. Osim toga, Rusiji je u interesu da likvidira terorističku enklava u Idlibu, budući da tamo ima mnoštvo militanata ruskog govornog područja iz Sjevernog Kavkaza i iz Središnje Azije.

Borbe u pokrajini Idlib se zapravo vode svaki dan, ali bez aktivnih ofenzivnih akcija ijedne od strana u sukobu. Kao opcija se navodi da će ofenzivna kampanja uvelike biti smanjena i sirijske vojne jedinice će dobiti više lokalnih zadaća kako bi u ovom trenutku provjerili reakciju militanata, kao i njihovih sponzora u Turskoj i zapadnim zemljama.

Sirijske vlasti vjerojatno neće odustati od scenarija da vojnom silom oslobode pokrajinu Idlib od terorista. To je mišljenje u četvrtak, na okruglom stolu o problemima sirijske krize, izrazio Dmitrij Jegorčenkov, ravnatelj ruskog Instituta za strateške studije i prognoze.

Prema njegovim riječima, postoje tri moguća scenarija za daljnji razvoj događaja.

“Prvi je žestok. Prema njemu treba uništiti sve oporbene i terorističke skupine u Idlibu i uspostaviti kontrolu nad pokrajinom”, rekao je Jegorčenkov. Međutim, stručnjak ovu opciju ne smatra vjerojatnom.

“Sirijska vlada je svjesna da će nakon oslobođenja Idliba ovaj teritorij prijeći u ruke Damaska i nekako će s njim graditi odnose. U Damasku ovakvim scenarijem ne žele počiniti političko samoubojstvo”, rekao je stručnjak.

Kao drugu opciju stručnjak vidi razoružanje militanata i njihovu distribuciju po različitim sirijskim regijama u kojima bi dobili status “oporbenih snaga”.

“Ali ova odluka znači drugi val protuterorističkog rata, ali onda diljem Sirije, jer nitko ne može jamčiti da će oni koji su se sedam godina borili protiv vlade odustati od ciljeva za koje su se borili prije”, dodao je Dmitrij Jegorčenkov.

Treća varijanta je spori ulazak vojnika u Idlib, kojeg će s jedne strane pratiti ono što vojnom rječnikom zovemo čišćenje,  a s druge uspostava i usklađenost horizontalnih internih veza s plemenskim vođama i zapovjednicima lokalnih ne toliko tvrdolinijaških skupina.

Što Assadu ide u prilog?

Iako zapadni mediji prikazuju demonstracije “protiv režima” u Jisr Al-Sughuru, Idlibu, Sarqebu, Arihi i drugim mjestima, koje se održavaju pod zastavama nepostojeće Slobodne sirijske vojske i manjim brojem zastava Islamske stranke Turkestana, ovi skupovi nisu toliko veliki koliki bi trebali biti u odnosu na broj stanovnika u gradovima i selima u kojima se organiziraju. Do ovog trenutka još uvijek nitko nije napravio ozbiljnu analizu o promjeni demografije u regiji.

Prije rata je pokrajina imala 1,5 milijuna stanovnika, a sada se navodi kako u Idlibu živi 3,5 milijuna ljudi, među kojima je nekoliko desetaka tisuća militanata, od kojih je najviše 15 000 u redovima tvrdolinijaških skupina s kojima nema pregovora. Čak i ako je 3,5 milijuna ljudi pretjerana brojka, još uvijek govorimo o više od 2 milijuna ljudi.

Nakon odlaska provladinih pristaša i dolaska konvoja od stotina takozvanih “zelenih autobusa”, situacija u regiji se promijenila. Čak i oni koji nisu podržavali središnju vladu, ljudi koji su ostali živjeti u Idlibu, ne pozdravljaju prisustvo izbjeglica i radikalnim militanata na njihovom teritoriju.

Prvo, oduzimaju im ionako slabo plaćene poslove, povećavaju stopu kriminala i sada su postali glavni čimbenik za ponovno pokretanje neprijateljstava. Ova situacije ide na rusku Damasku, jer bi se starosjedioci u Idlibu lako dogovorili s vladom o procesu pomirenja. Problem je što su oni većinom civili, a naoružane lokalne skupine se ne mogu suprotstaviti  borcima sirijske Al-Qaede.

Najvjerojatnije će biti isključena opcija “žestoke sile” protiv svih naoružanih skupina. U područje Idliba će se ulaziti postupno. S jedne strane će vlasti pregovarati s militantima, a s druge će obavještajna zajednica paralelno odrađivati svoj dio zadaće.

Idlib je ključna regija Sirije koja je ostala u rukama ilegalnih oružanih skupina.  2017. je tamo stvorena sjeverna zona de-eskalacije sukoba i tamo su mogli otići  militanti s obiteljima koji su odbili pomirenje i dobrovoljnu predaju oružja. Prema specijalnom izaslaniku glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za Siriju, Staffanu de Misturi, u regiji je prisutno oko 10 000 militanata međunarodnih terorističkih skupina, Al-Nusra Fronta ili sirijske Al-Qaede. Njima se može pribrojati i nekoliko tisuća militanata skupine Jaish Al-Izza, Noureddin Al-Zenki i drugih, koji za zapadne zemlje, Tursku i zaljevske monarhije nisu teroristi, ali se ni po čemu ne razlikuju od sirijske Al-Qaede.

Turska pokušava osujetiti kampanju sirijske vlade, ali opća ofenziva u stilu američke operacije “Poantom Fury” u iračkom gradu Faludži 2004. nikada nije ni planirana.

Problem je iznova postala, ili je uvijek i bila, Turska, koja neće uspjeti u naumu da razoruža ili porazi sirijsku Al-Qaedu, skupine koje bi pomogla u tom poslu predstavi kao oporbu i dovede za pregovarački stol Nacionalnog sirijskog kongresa i na kraju u Ženevu.

Dok Turska o sirijskom pitanju gradi partnerstvo s Washingtonom i zapadnim kancelarijama, jučer je Erdogan izjavio kako su SAD odlučile “ekonomski ubiti Tursku”.

“Mi smo suočeni s groznim napadom na tursko gospodarstvo, usprkos brojnim američkim opovrgavanjima”, rekao je Erdogan, nazivajući pad nacionalne valute u odnosu na dolar “pokušajem ekonomskog ubojstva Turske”.

Turska vlada pokušava stabilizirati liru, koja je pala više od 40 posto u odnosu na američki dolar samo zbog straha ulagača od politike Središnje banke Turske i sporova Erdogana s Washingtonom.

Erdogan je pozvao građane da svoju štednju pretvore u lire i zatražio od privatnog sektora da ne odustane od proizvodnje i ulaganja.

Turska lira je blago ojačala nakon što je središnja banka zemlje u četvrtak ključnu kamatnu stopu podigla za 6,25 postotnih bodova na 24 posto. Erdogan je žestoki protivnik porasta kamatnih stopa, a neki investitori u Turskoj se boje da će se početi uplitati u poslove središnje banke.

Poznato je da se ratovi ne vode s praznim državnim riznicama, stoga je za Damask, Rusiju i Iran bolje pričekati nekoliko tjedana, nego vući ishitrene korake na bojištu, bez obzira koliko se udarne jedinice sirijske vojske “dosađivale” na prvoj liniji fronta.

Jedno je sigurno. Kada je donesena odluka o evakuaciji terorista u Idlib, prvi put nakon oslobođenja Aleppa, to sigurno nije učinjeno bez plana što će biti s njima u trenutku kada sva ostala područja budu slobodna. Kada su Rusija i Iran odbili turske prijedloge u Teheranu, Erdogan je Putinu predložio da akciju protiv Al-Nusre u Idlibu provedu turska i ruska vojska, uz pomoć proturskih islamističkih skupina u pokrajini. Putin je to, naravno, odbio i Moskva sada smiruje strasti i tvrdi kako ofenziva na Idlib uopće nije pripremana.

Svima je jasno da bi obnova nadzora nad pokrajinom za Damask značila kraj velikog vojnog sukoba. Sirijska vlada ne može propustiti ovu priliku. Rusija je danas poručila kako se ne priprema velika vojna kampanju u Idlibu, ali i ove izjave možemo shvatiti i kao retoriku za kupovanje vremena. Konačno, zar Damask i Moskva jedini u povijesti ratovanja moraju biti iskreni pred novinarima? Nije li Putin već nekoliko puta najavio veliko povlačenje glavnine ruskih snaga iz Sirije, a danas tamo drži možda najveće pomorske i zračne snage u tri godine intervencije. Znači li šutnja predaju pred zahtjevima i prijetnjama Erdogana, prije svega od strane Rusije i Irana, ili je ovo zatišje pred oluju? Odgovor na ovo pitanje neće trebati dugo čekati.