Sirijska pat pozicija i perspektive za rješenje sukoba

Od nedavno se u informacijskom prostoru vrlo malo pozornosti posvećuje problemima Sirije. Stječe se dojam da u sukobu postoji zatišje, iako je situacija i dalje iznimno napeta. Nakon proteklih uspješnih oslobodilačkih akcija na sjeverozapadu Hame i južnom Idlibu, sirijska vojska utvrđuje oslobođena područja i spremna je za moguće kontranapade islamističkih ekstremista iz „rezervata“ u Idlibu.

Vrijedi podsjetiti i da sirijske obavještajne službe na oslobođenim područjima odrađuju vrhunski posao i sprječavaju provedbu terorističkih napada gotovo na razini nekih europskih službi. Podsjetimo da su tijekom razdoblja „mira“ u Iraku 2013. godine, dakle prije pojave takozvane „Islamske države“, teroristički napadi odnijeli 10 000 života, što u Siriji nije slučaj. To govori da je središnja vlast odlučna da kraju privede proces pomirenja, a sigurnosne snage u suradnji s lokalnim stanovništvom suzbijaju terorističku prijetnju. Ovaj se proces jednako dobro provodi u područjima koja su tradicionalno naklonjena vlasti obitelji Assad, ali i regijama kao što je istočni Qalamoun, gdje su se militanti bivše Slobodne sirijske vojske sa svom opremom i vojnom tehnikom bez borbe predali vladinim snagama, a neki su se čak uključili i borbe protiv ISIL-a u istočnom Homsu i Suwaidi. Isto se može reći i za Rastansku enklavu između Homsa i Hame, te druga područja. Sirija, dakle, unutarnje probleme uspješno rješava.

Ipak, iza vanjske stabilnosti traje oštar sukob između najvećih geopolitičkih i regionalnih centara moći, koji se s jedne strane prepoznaje u stalnim sukobima oružanih formacija, odnosno snaga legitimne vlade Sirije i njihovih saveznika, te s druge strane, terorističkih organizacija i ilegalnih oružanih skupina pod kontrolom SAD-a i njihovih regionalnih saveznika. Turska, koja je među tri zemlje jamaca mirovnog procesa, prisiljena je zauzeti dvostruku poziciju zbog karakteristika političkih i vojnih skupina koje računaju na Ankaru, čak i ako većina ovih militanata porijeklom nisu Sirijci.

S obzirom na ravnotežu snaga možemo razlikovati tri zone ili sfere utjecaja glavnih suprotstavljenih skupina. Prva je teritorij kojeg kontroliraju vladine trupe. To je veliki dio zemlje u kojem su životni uvjeti stanovništva najpovoljniji. Pravno gledano, obranu ovog područja i promicanje njegovog širenja provode pripadnici zrakoplovnih snaga Rusije, specijalne snage i posebne ruske jedinice koje većinom čine sunitski muslimani iz Čečenije i Dagestana. Područje zapadnog Qalamouna, uz granicu s Libanonom, uglavnom osigurava Hezbollah, a dio uz iračku granicu, najviše u istočnom dijelu Deir Ez-Zora, čuvaju proiranske milicije.

Druga najveća zona je sjever zemlje koji je pod kontrolom raznih struktura, a najsnažnije oružane formacije so one sirijskih Kurda, te ostaci ISIL–a i drugih terorističkih organizacija koje u „procesu deradikalizacije“, ili čak slobodni, žive u ne tako čudnoj simbiozi s dojučerašnjim neprijateljima. To je logično, jer su svi u određenoj mjeri orijentirani prema Sjedinjenim Državama i njihovim arapskim saveznicima u regiji. Čak i Kurdi, koji od početka rata tvrde da se bore za „demokratsku, federalnu i pravedniju Siriju“, sada pregovaraju s Rijadom, navodno zbog ekonomske pomoći i buduće obnove, iako je jasno da saudijski režim neće ništa pokloniti Kurdima, a da ništa ne traži zauzvrat.

To je ekonomski najznačajniji dio sirijskog teritorija, gdje se nalaze najveće rezerve nafte. No, Kurdi nemaju infrastrukturu i tehnologije za eksploataciju tih resursa. Dio je uništen u ratu, a naftovoda od polja Al-Omar, sjeverno od Eufrata, prema Turskoj ili Iraku nikada nije bilo. Svi naftovodi vode ka jugu i rafinerijama u Homsu i Banyasu. Stoga trenutna „kurdska samouprava“ na sve načine pokušava profitirati od situacije u kojoj pod američkom zaštitom kontrolira sirijsku naftu. SAD ne mogu pobijediti, ali odgađaju konačno rješenje sirijskog sukoba.

Treća, najmanja po veličini, je de-eskalacijska zona Idlib, gdje se nalazi najveća skupina terorističkih i radikalnih ekstremističkih organizacija koje su još uvijek sposobne za borbu. Na njih snažno utječe Turska, kao i ostali igrači sirijske drame, osobito zaljevske monarhije.

Konačno, jedini logistički pravac za isporuke streljiva i vojne opreme je onaj iz Turske, a kako teroristima ne manjka streljiva ni opreme, logično je zaključiti da sve što trebaju, iako u puno manjoj mjeri, dobivaju uz prešutnu suglasnost Ankare.

Najaktivnija neprijateljstva su nedavno vođena na granicama zone Idlib. Poznato je da su se u svibnju militanti iz raznih terorističkih organizacija ujedinili s Hayat Tahrir Al-Shamom, kada su položaje vladinih snaga i naselja gađali 338 puta. U ovim je napadima ubijeno 129 sirijskih vojnika i 39 civila, a na desetine civila je ozlijeđeno. Glavne militantne skupine se koncentrirale u blizini sirijskih gradova Hama i Aleppo.

Teroristi su u više navrata višecijevnim raketnim sustavima gađali i rusku bazu Hmeymim u Latakiji. U svibnju je provedeno sedam takvih napada, a korišteni su sovjetski projektili kalibra 122 milimetra. To znači da streljivo dolazi iz skladišta iz bivših zemalja Varšavskog ugovora, koje su sada članice NATO pakta, jer takvih projektila više nema gdje kupiti.

Samo zahvaljujući odgovarajućim sigurnosnim mjerama koje je poduzelo rusko zapovjedništvo je bilo moguće izbjeći žrtve među ruskim vojnicima i spriječiti ozbiljnu materijalnu štetu navojnim objektima. Objekte od ovih napada u velikoj mjeri osigurava sustav Pancir-S1, čije najnovije modifikacije u odbijanju takvih napada pokazuju iznimno visoku učinkovitost. Trinaest puta je baza bila meta napada bespilotnih letjelica i svi su se također pokazali neuspješnima.

U svibnju su militanti 24 puta pokrenuli napade raznih razmjera protiv položaja sirijskih vojnika. Svi su bili odbijeni uz teške gubitaka za napadače. Prema izvoru iz Ministarstva obrane Ruske Federacije, vladine snage Sirije su nakon odbijanja takvih napada u pravilu progonileneprijatelja i probile njegove obrambene položaje. Tako su teroristi bili gurnuti prema sjeveru u zonuIdliba.

Osim toga, što je u vojnom smislu bilo razumljivo, izvršene su i planirane ofenzivne operacije kako bi se militanti odgurnuli od ruske baze Hmeymim na udaljenost od koje nisu mogli provoditi granatiranje.

Povremeno su militanti uspijevali potisnuti sirijske vojnike. To se, na primjer, dogodilo u noći 7. lipnja, kada je skupina islamističkih militanata od oko 500 ljudi uspjela napredovati na području sela Jalama. Kako je istaknuo je ruski vojni izvor, sve takve akcije terorista su se doslovno pokretale i provodile pod nosom turske vojske, čiji se kontrolni punktovi nalaze na ključnim točkama uz granice zone de-eskalacije Idlib. Očigledno je turska strana nije u stanju, čak ni djelomično, ispuniti uvjete sporazuma postignutih u Sočiju i stvoriti demilitariziranu zonu.

SAD su zainteresirane za održavanje napetosti u zoni Idlib i oko nje, pa su zbog pogoršanja situacije teroristima počele pružati tradicionalnu informacijsku podršku. Naime, navodno je 21. svibnja zabilježena ničim dokazana uporaba otrovnih tvari od strane sirijskih vladinih snaga. Isprva čak ni “Bijele kacige” nisu ozbiljno shvatile ni komentirale ove laži, niti su pripremile uobičajeni igrokaz s gušenjem i trovanjem bojnim otrovima.

Kada su im se novinari britanskog “Daily Maila” obratili za komentar, čelnici i takozvani aktivisti Bijelih kaciga su izjavili su da se informacije koje je dostavio američki State Department ne mogu potvrditi, da bi tek nakon dva dana “odgojnog rada” bili usmjerni na davanje željenih informacija.

Međutim, američka strana se nije ograničila samo na informacijski rat. 4. lipnja je grupa izviđačkih zrakoplova Sjedinjenih Država, koji su činili izviđački zrakoplov U2-S, zrakoplov RC-135 za elektronski nadzor i antipodmornički patrolni zrakoplov Poseidon R-8A, izvršila izviđanje u blizini zrakoplovne baze Hmeymim i baze ruske mornarice Tartus. Sudeći po prirodi akcija američkih zrakoplova, svrha operacije bila je utvrđivanje rasporeda ruskih i sirijskih sustava protuzračne obrane. Ova akcija može biti povezana s pripremom Sjedinjenih Država za udare krstarećim projektilima na objekte sirijske državne infrastrukture, a moguće je da bi izgovor za to bio korištenje toksičnih tvari od strane sirijskih vladinih snaga. Izvor je naglasio da su ovom akcijom Amerikanci po prvi put prekršili sporazum o neulasku u zračni prostor Sirije pod kontrolom ruske vojske i sirijskih vladinih snaga.

Dobro je poznato da turska strana nema kontrolu nad djelovanjem militanata u zoni Idlib kako bi ih spriječila u kršenju prekida vatre. Međutim, to nije ni bitno. Ruski i sirijski izvori navode kako je primijećeno da su na nekim mjestima pod kontrolom turske strane teroristi opskrbljeni oružjem i streljivom.

Turski predstavnici s velikim negodovanjem reagiraju na svaki napredak sirijske vojske u dubinu zone Idlib, kaonedavno u njezinom južnom sektoru, iako je ovu akciju podržala Rusija zbog jamčenja sigurnosti svoje baze Hmeymim. Ipak, bilo je moguće spriječiti eskalaciju vojnog sukoba, uglavnom zbog zajedničkih napora Rusije i Turske.

U južnoj Siriji, posebno u područjima koja graniče s cionističkim entitetom koja su pod kontrolom vlade, američke i izraelske obavještajne službe su stvorile ilegalne skupine za provođenje sabotaža i terorističkih napada na pojedine objekte, dužnosnike i javne osobe. Mete napada su uglavnom javne osobe i članovi legitimne sirijske opozicije, kao i pripadnici snaga sigurnosti i vladini dužnosnici. Kolateralne žrtve ovih napada su često civili, a njih je, uz velike napore sirijskih obavještajnih službi, teže spriječiti nego u dubini slobodnog teritorija zemlje zbog lakog bijega počinitelja u Jordan ili na okupiranu Golansku visoravan i južno u Izrael.

Situacija ostaje napeta i u sirijskoj pustinji, gdje bande bivših pripadnika ISIL-a i militanti iz raznih formacija koje podupiru SAD djeluju zajedno. Oni pokušavaju napasti položaje i kolone vladinih trupa, sabotiraju industrijsku infrastrukturu i pljačkaju lokalnu beduinsku populaciju.

Zadnja baza militanata je „američka zona“ Al-Tanf. Osim toga, pod pokroviteljstvom specijalnih snaga SAD-a se odredi bivših jedinica ISIL-a iz Iraka i Sirije trenutno koncentriraju na sirijsko-iračkom graničnom području kako bi se destabilizirala situacija na području grada Al-Bukamala u pokrajini Deir Ez-Zor. SAD to rade po komandi ili na zahtjev Izraela, kojem je kategorički imperativ presjeći koridor Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut, koji prolazi kroz irački Al-Qaim i sirijski Al-Bukamal.

U sirijskim pokrajinama pod njihovom kontrolom istočno od Eufrata američka uprava dosljedno provodi plan za odvajanje naftom bogatih istočnih regija od Damaska ​​stvaranje tzv. „Autonomne uprave istočne Sirije“.

U ovom slučaju seSAD oslanjaju na sirijske Kurde i dio lokalnih arapskih plemena. Međutim, čini se da još uvijek ne uspijevaju legalizirati ovaj projekt. Pokušaj okupljanja plemenskih vođa na kongresu je bio neuspješan, jer se gotovo nitko od pozvanih nije pojavio. Tako SAD moraju manevrirati između Turske i Kurda, a rezultat je da Amerikancima do kraja ne vjeruje nijedna strana.

Na području Sirije pod kontrolom vlade je situacija općenito mirna. Poduzeća nastavljaju s radom, aktiviraju se pogoni za isporuke goriva i energije i jačaju međunarodne komercijalne isporuke i robne razmjene. I ovdje nastaju problemi zbog „humanitarnog embarga“ kojeg su sirijskom narodu i državi nametnule zapadne demokracije, SAD i EU, ali se ekonomija obnavlja, a međunarodna trgovina se provodi po neobjavljenoj shemi naplate koja zasigurno zaobilazi sustav SWIFT i druge međunarodne kanale.

Istina, postoje ozbiljni problemi s povratkom ljudi iz zloglasnog izbjegličkog kampa Rukban u zoni Al-Tanf, te logora El-Khol podignutog u pokrajini Hasaka.

Očito je da je situacija u Siriji trenutno zastoju. Zapravo, svaki pokušaj promjene postojećih granica između zona vojnim sredstvima vodi do izravnog sukoba vodećih svjetskih i regionalnih centara moći – Rusije, Irana, Turske i Sjedinjenih Država, koje u Siriji zastupaju Izrael, ali i Saudijske Arabije i drugihzaljevskih monarhija koje su od početka uključene u sukob. Ovakva situacija proizlazi iz činjenice da su interesi tih aktera na sirijskoj sceni antagonistički po prirodi, a čak i najmanji ustupak je prepun značajnih geopolitičkih i političkih gubitaka.

Američki interes u Siriji je želja da barem zadrži strateško uporište istočno od Eufrata. Kontrola nad tim teritorijima je za Sjedinjene Države važna ne toliko s ekonomskog stajališta, koliko s geopolitičkog. Ovo područje je geografski izolirano od komunikacija, a transport proizvedene nafte preko teritorija susjednih država, od kojih su neke neprijateljske prema Sjedinjenim Državama ili imaju nestabilne vlade, uz manjak infrastrukture će biti vrlo problematična stvar. Ali u uvjetima u kojima bliskoistočni saveznici Sjedinjenih Država ne slušaju uvijek mišljenje Washingtona, pouzdano uporište u regiji postaje iznimno važan cilj.

Osim toga, povlačenje iz Sirije će značiti i konačni neuspjeh američke strategije na širem Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, koja je započela invazijom na Afganistan i završilas Arapskim proljećem. Utjecaj Sjedinjenih Država na ovu zonu će zamijeniti uspješniji konkurenti – Rusija, Kina i Iran, čija je konsolidacija u Siriji neprihvatljiva za Izrael.

S obzirom na trenutnu ravnotežu snaga ne postoje uvjeti za dugoročnu nazočnost Sjedinjenih Država na sjeveru Sirije, niti postoje bilo kakvi uvjeti za sudjelovanje Washingtona u političkoj strukturi poslijeratnog sirijskog društva. Nažalost, to znači da će SAD na sve moguće načine odgoditi konačno rješenje sukoba, čekajući priliku da društveno-političku situaciju u zemlji oblikuju tako da bude korisna za američke i izraelske interese.

Turska ima stav koji je donekle sličan američkom. Likvidacija zone de-eskalacije Idlib značila bi da će se utjecaj Ankare u Siriji drastično smanjiti, kao i mogućnost utjecaja na poslijeratnu politiku Damaska ​​u kojem glavnu ulogu imaju Rusija i Iran. No, Turska zapravo nema šanse da promijeni situaciju i ne može računati na to da će “rezervat Idlib” pretvoriti u kvazi-državu. Druge snage koje bi mogleimati utjecaja u poslijeratnoj Siriji još nisu vidljive. Stoga je za Ankaru također korisno odgađanje rješenja sukoba u nadi da će stvoriti političke strukture koje će u Siriji štititi turske interese.

Iran u Siriji službeno nije prisutan u većem opsegu. No, proiranske oružane formacije i političke organizacije različite jačine su raspoređene na području koje kontrolira legitimna vlada. Ipak, njihov utjecaj i zastupljenost u sirijskom društvu je vrlo primjetan i nadmoćnijiod onog kojeg imaju Turci, a posebno SAD, prije svega zato što se Iran oslanja na potporu središnjih vlasti koje kontrolira većinu zemlje. Međutim, nakon što se sukob riješi, naoružane proiranske milicije će morati napustiti teritorij Sirije ili se razoružati i postati političke stranke i pokreti. To je scenarij koji podržava i Iran, kojem nije cilj stvarati paravojne formacije u arapskoj zemlji.

Rusija se u ovoj fazi smatra neospornim pobjednikom. Međutim, ako se uskoro ne uspostavi mir u Siriji, ovaj status se može promijeniti. Položaj Rusije u regiji će također biti znatno narušen ako SAD uspiju stvoriti kvazi-državu pod njihovom kontrolom obali Eufrata. Iako je nezahvalno uspoređivati Siriju i Irak, gdje su SAD imale veći utjecaj i vojnu nazčnost nego u Siriji, irački scenarij daje nadu da planovi stvaranja kurdske kvazi-države neće uroditi plodomni u Siriji.

Kašnjenje s okončanjem rata u Rusiji budi nezadovoljstvo u javnom mnijenju, iako je potpora kampanji još uvijek vrlo visoka. U tom smislu je krajnje korisno za Rusiju da što prije završi sukob i to sa širenjem utjecaja legitimne vlade na cijeli predratni teritorij Sirije.

Druge zemlje – Izrael, Saudijska Arabija i zaljevske monarhije koje imaju interese u Siriji, provode svoju politiku kroz utjecaj na glavne aktere. Na primjer, zračni napadi Tel Aviva se ne mogu smatrati značajnim čimbenikom u određivanju slike poslijeratne Sirije, a s druge strane samo jačaju ionako prisutno antiizraelsko raspoloženje u zemlji i među sirijskim saveznicima.

Iz ove analize proizlazi da su udjeli u sirijskom sukobu vrlo visoki. Stoga postoji opasnost da Sjedinjene Države, Rusija i Turska pređu na uporabu vojne sile, čak i protiv redovnih snaga suparnika, naravno, prije svega da se protjera oko 2000 službeno prisutnih američkih vojnika u arapskoj zemlji.To bi bio najgori scenarij, a kao takav prisiljava sve glavne vanjske aktere da poštuju pravila nenapadanja, te da se ograniče na informacijski sukob ili manje oružane sukobe, koji imaju taktički ograničenu vrijednost.

Rusija je jedini strani akter koji je objektivno zainteresiran za što skorije okončanje sukoba. Druga  zemlja kojoj ne treba beskrajni rat u Siriji, ali koja neće odustati od pomoći Damasku, jeste Iran. To znači da će Moskva, uz podršku Teherana u formatu „Trojke iz Astane“, morati tražiti načine da to i postigne. Zadaća je teška, ali nije nemoguća, što znači da ćemo sljedećih mjeseci svjedočiti ne toliko naporima na vojnom planu, koliko onima zakulisnim, naizgled nevidljivim i svjetskoj javnosti ne toliko zanimljivim, ali koji će odrediti budućnost poslijeratne Sirije.