Sirijski Kurdi ne prepoznaju prioritete svoje politike i zbog toga im prijeti nestanak

U svom nedavnom osvrtu na situaciju u sjevernoj Siriji, Elijah J. Magnier piše kako je odluka Donalda Trumpa da se “uskoro povuče iz Sirije” i grad Manbij preda turskim snagama šokirala sirijske Kurde na sjevernu zemlje. Osim toga, uoči nedavne izborne pobjede je turski premijer Binali Yıldırım najavio početak vojnih operacija turske vojske u kojima će osloboditi Kobani, Qamishli i Hasaku.

Koliko su ozbiljne ove prijetnje ili su bile dio predizborne kampanje, vidjet ćemo tijekom ovog ljeta. Podsjetimo da se u Qamishliju i Hasaki nalaze kontingenti sirijske vojske, dok vladine snage i provladine NDF snage i kršćanske milicije u Qamishliju nadziru granični prijelaz s Turskom, središte grada i koridor s vojnom zrakoplovnom bazom nekoliko kilometara južnije od turske granice.

Kurdi, koji svakodnevno djeluju kao štit američkim snagama, očito su izmanipulirani od strane američkih institucija samo kako bi pokrili i zaštitili američke okupacijske snage na sjeveroistočnom dijelu Sirije.

Međutim, Trump je očigledno spreman žrtvovati Kurde, što će se dogoditi prije ili kasnije, iako je prema Magnieru to pitanje dana.

Nezadovoljan situacijom u Siriji, Trump je Kurde dao na aukciju i traži arapsku zemlju koja bi preuzela nadzor nad područjem u kojem se trenutno nalaze američki vojnici.

Zanimljivo, američki profesor Hossein Askari sa Sveučilišta George Washington tvrdi kako bi najbolja opcija za Damask bila da par tisuća američkih vojnika na sjeveru Sirije zamijene saudijske snage ili koalicija koju bi vodio saudijski režim, jer su se u Jemenu ionako pokazali nesposobnima za vođenje bilo kakvih ozbiljnijih vojnih operacija.

Dakle, koje opcije ostaju Kurdima? Američki predsjednik je jasno rekao kako ne pridaje važnost sudbini Kurda. On je ih je spreman napustiti, unatoč činjenici da nemaju kamo otići i nemaju nikoga tko bi ih branio.

Zbog njihovih nerazboritih političkih i vojnih odluka, Kurdi su izgubili povjerenje vlade u Damasku. Tu je i Turska, koja smatra da su svi Kurdi u Siriji dio YPG snaga, koje smatraju podružnicom terorista Kurdistanske radnike stranke u Turskoj.

“Mitovi o Kurdima kako su oni najbolji borci protiv “Islamske države” ili najbolji saveznici Sjedinjenih Država su laž”, piše Elijah J. Magnier.

Podsjeća da ova retorika potječe uglavnom iz ’90-ih godina, kada su se SAD koristili Kurdistanom kako bi osigurali uporište u Iraku u vrijeme vladavine Sadama Husseina.

Zapravo, SAD su u Kurdima vidjeli most na Bliskom istoku koji im je omogućio uspostavljanje vojnih i obavještajnih uporišta, kako za njih, tako i za njihove izraelske saveznike.

S ratom koji je nametnut Siriji, Amerikanci su sletjeli u sirijsko kurdsko područje Hasaka, nadajući se da će podijeliti Irak i Siriju, potom cijelu regiju. S druge strane, Kurdi u Iraku i Siriji nemaju nikakvih problema da otvoreno priznaju njihove čvrste veze s Izraelom, unatoč neprijateljstvu Izraela prema Iraku i Siriji, državama u kojima žive.

Sirijska vojska i saveznici si se borili protiv ISIL-a na čitavom sirijskom području, izgubivši tisuće časnika i vojnika. U Iraku su se iračke sigurnosne snage borile protiv ISIL-a u cijeloj zemlji i također su pretrpjeli velike gubitke. Uz njih je u borbi protiv terorizma stala i iračka šiitska Hashd Al-Shaabi armija, koja je i sama izgubila oko 10 000 boraca.

U usporedbi sa sirijskom vojskom i iračkim snagama su ulaganja i gubici života među Kurdima bili višestruko manji. U Iraku su kurdske Peshmerga snage izgubile oko 2000 boraca, dok su u Siriji gubici u redovima YPG snaga u borbi protiv ISIL-a bili čak manji, tvrdi Magnier.

SAD su igrale na viziju Kurda koji su u Siriji i Iraku htjeli su uspostaviti državu. Washington je hranio taj san zbog svojih potreba i da osigura lokalne snage koje će se boriti za interese Washingtona. Glavni cilj je bio postaviti američke baze u područjima u Iraku i Siriji gdje Iran ima jak utjecaj.

Plan s Kurdima u Iraku nije uspio zbog jasne volje središnje vlade u Bagdadu da spriječi podjelu zemlje. U Siriji Kurdi također nemaju šanse za uspjeh, jer Turska, Iran, Irak i Sirija imaju svoje razloge da spriječe uspostavu kurdske državu ili američku okupaciju sjevernog dijela Sirije.

SAD će platiti cijenu ako napuste to područje, ali će platiti joj veću ako ostanu. Trump nije odustao od svoje odluke da povuče svoje trupe iz Sirije, ali nije postavio određene rokove i nije donio odluku o njihovom stalnom boravku u arapskoj zemlji. Nakon toga se odlučio tražiti zamjenu za svoje snage, ne uzimajući u obzir želje Kurda ili tko bi trebao zamijeniti američke trupe. To su najmanje njegove brige, jer prisutnost američkih trupa u Siriji je za njega trošak od kojeg želi odustati.

Zapravo, Amerikanci tamo nisu uložili nikakav veći novac. Nisu dali sredstva za obnovu Raqqe, koju su uništili kako bi iz samoproglašene prijestolnice “kalifata” protjerali i preselili ISIL.

Bez obzira na odluku hoće li američke snage ostati ili će se povući iz Sirije, sirijski Kurdi su izgubili izglede da odlučuju o svojoj sudbini, uglavnom zbog njihove odluka da se skrivaju iza Sjedinjenih Država.

U enklavi Afrin u sjeverozapadnoj Siriji su kurdske vlasti odbile vratiti područje sirijskoj vladi. Kurdi su se odlučili boriti s njihovim najvećim neprijateljem, Turskom. U dva mjeseca su vlasti i YPG snage Afrina izgubili čitavu regiju i stvorili stotine tisuća izbjeglica koji su pobjegli u Hasaku i Deir Ez-Zor. Kurdska uprava Afrina je vjerovala da će ih svijet podržati i spriječiti tursku vojnu invaziju, što je bila njihova najveća pogreška.

Zapravo, samo je predsjednik Bashar Al-Assad poslao 900 ljudi iz Nacionalnih obrambenih snaga (NDF) da pomognu otporu Afrina, ali nije uspio uvjeriti lokalnu upravu da sirijskoj armiji dozvoli da preuzme kontrolu nad enklavom prije nego što bude prekasno.

Sa svoje strane, SAD u Afrinu radije vide vojnike Ankare, nego Damaska. Kurdi nisu svjesni da više nisu “zapadni miljenici”, koji ih je odlučio napustiti.

Zaboravili su pogrešku koju su irački Kurdi donijeli kada su odlučili održati  referendumom o neovisnosti, da bi na kraju izgubili bilo kakvu mogućnost uspostave neovisne države.

Jučer je irački premijer u ostavci zatražio od iračkih Kurda da oružje koje imaju daju iračkim snagama i da rasformiraju svoje milicije. Kako će se situacije dalje odvijati, nije poznato, prije svega jer Irak čeka novu vladu, koja će biti manje naklonjena prema Kurdima od Abadija.

SAD su vjerojatno sretne što će ogroman broj Kurda iz Afrina doći u Hasaku, jer će njima popuniti proameričke snage, koje će se i dalje boriti za američke ciljeve na Bliskom istoku.

Poznato je da su Kurdi izgubili stotine boraca u borbama protiv ISIL-a za Manbij, Raqqu i sela u Hasaki i Deir Ez-Zoru. Potpuno nesvjesni su se borili da podupru američku okupaciju sjeveroistočne Sirije, čime su Washingtonu dali izgovor za zauzimanje sirijskih teritorija, tvrdeći da je američka nazočnost povezana s “ratom protiv terorima”.

Ali, ne samo da SAD nisu intervenirali u Afrinu, već je Washington zatražio da kurdske YPG snage napuste i Manbij, te da grad predaju u ruke njihovog NATO saveznika, Turske.

Iako situacija između dvije zemlje trenutno izgleda napeta, SAD neće dozvoliti da od Turske stvore neprijatelja, jer bi to Rusija i Iran jedva dočekali i raširenih ruku dočekali Ankaru. Da bi Turska ostala na njegovoj, Washington je ponudio Turskoj kontrolu nad Manbijom, takoreći na srebrnom pladnju, napominje Elijah J. Magnier.

Štoviše, SAD su svjesne da Turska nikada neće prihvatiti kurdsku državu na svojoj granici sa Sirijom. Stoga je samo pitanje vremena kada će Kurdi shvatiti da su prodani i da je njihova sudbina zapečaćena.

Kurde su u određenom trenutku s punim pravom u Damasku smatrali izdajnicima, posebice nakon vojnih napada na položaje sirijske vojske u Hasaki i Qamishliju, iako su ih upravo snage Republikanske garde generala Issama Zahreddina u ljeto 2015. spasile od sigurne pogibelji i pada grada Hasake u ruke terorista “Islamske države”.

Njih će Damask i dalje gledati kao izdajnike, osim ako odustanu od uloge štita Sjedinjenih Država na sjeveru Sirije.

Predsjednik Assad je otvorio vrata za izravne pregovore, a Kurdi su rekli kako su “spremni za razgovore bez preduvjeta”. Cijena koju Kurdi trebaju platiti nije posebno komplicirana. Dovoljno je da prestati štititi okupatorske snage – SAD, Francusku i Veliku Britaniju – na sjeveru Sirije ,

Kurdi su dopustili Turskoj da zauzme sirijsko područje Afrin, umjesto da su se obrali državi koja ih je ugostila kad su ne tako davno došli u Levant. Kurdi su živjeli na tom području, ali ono nije bilo njihovo. Ono pripada Siriji i Kurdi se moraju probuditi.

Kurdi imati samo jednu opciju. Uz bilo čije posredovanje ili izravno moraju doprijeti do središnje vlade u Damasku i prestati štititi okupatorske sile. Konačno, moraju shvatiti da su da SAD samo topovsko meso i da će biti žrtvovani za dobrobit američko-turskih odnosa. Kurdi trebaju jasno naglasiti da ne žele biti korišteni kao štit i izgovor za američki cilj podjele Sirije. Ipak, novo pozicioniranje Kurda se čini malo vjerojatnim. Ali to je jedini način da prežive. Nakon toga mogu računati na  punu reintegraciju u državi koja ih je ugostila kad su u Siriju stigli prije otprilike 100 godina, tijekom i poslije Armenskog genocida, žalosne epizode i povijesti armenskog naroda u kojoj su Kurdi bili na strani Osmanskog Carstva.