Slučaj Julian Assange: Švedska i zapadne „demokracije“ su gore od bilo koje tiranije

Optužba za silovanje sastavljena s krivotvorenim dokazima u Švedskoj, pritisak Velike Britanije da ne odustane od slučaja, pristrani sudac, pritvor u zatvoru maksimalne sigurnosti, psihološka tortura  i uskoro izručenje Sjedinjenim Državama gdje bi mogao dobiti do 175 godina zatvora zbog otkrivanja ratnih zločina. Po prvi put je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda mučenje, Nils Melzer, detaljno govorio o eksplozivnim otkrićima o slučaju osnivača Wikileaksa Juliana Assangea.

Razgovor s njim je proveo Daniel Ryser i izvorno je objavljen na švicarskom portalu Republik na njemačkom, a zatim je preveden na engleski. Ovdje vam nudimo prijevod na našem jeziku, neka ga svatko zove kako hoće.

Sve o „Slučaju Assange“ i kako tonemo u najgoru diktaturu u modernoj povijesti Nils Melzer je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za torturu. Zašto je zanimljiv Julian Assange?

Ovo me nedavno pitalo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova? Je li Assange žrtva mučenja?

Što ste odgovorili?

Ovaj slučaj spada u moj mandat na tri različita načina. Prvo, Assange je objavio dokaze sustavnog mučenja. Ali umjesto odgovornih za mučenje progoni se Assange. Drugo, on je sam maltretiran do točke nastanka simptoma psihološkog mučenja. I treće, uskoro će biti izručen zemlji u kojoj su ljudi poput njega zatvoreni u zatvorske uvjete koje Amnesty International izjednačava s mučenjem. U osnovi, Julian Assange otkrio je slučajeve mučenja, sam je bio mučen i u Sjedinjenim Državama bi mogao biti mučen do smrti. Kako slučaj poput ovog spada u područje moje odgovornosti? Naime, slučaj ima simbolično značenje i tiče se svakog građanina svake demokratske zemlje.

Zašto se prije niste brinuli?

Zamislite tamnu sobu. Odjednom netko upali svjetlo i osvijetli takozvanog slona u sobi i prokaže ratne zločince i  korupciju. Assange je čovjek koji stoji iza reflektora. Na trenutak su vlade ble zapanjene, ali ovdje se svjetlo pozornosti odmah okreće protiv njega, pod optužbom za silovanje. To je klasični manevar usmjeren na manipuliranje javnim mišljenjem. Slon ponovo nestaje u tami, daleko od znatiželjnih očiju. Fokus se usmjerava na Assangea, kako provodi dane u ambasadi ili kako hrani svoju mačku. Odjednom sve što znamo jest da je Assange silovatelj, haker, špijun i narcis. Dok zlostavljanja i ratni zločini koje nam je otkrio nestaju u mraku. Evo, priznajem da sam i ja podlegao tome.

Krenimo od početka. Što vas je navelo da se bavite slučajem?

U prosincu 2018. njegovi su odvjetnici tražili da interveniram. U početku sam odbio. Bio sam preopterećen molbama i nisam bio baš dobro upoznat s tim slučajem. Moj dojam, pod velikim utjecajem medija, također je bio zamračen predrasudom da je Julian Assange na neki način kriv i da želi manipulirati sa mnom. U ožujku 2019. godine njegovi su me odvjetnici drugi put kontaktirali, jer je sve više toga išlo u prilog tvrdnji da će Assange biti izbačen iz ekvadorske ambasade. Poslali su mi neke ključne dokumente i sažetak slučaja. Smatrao sam da moj profesionalni integritet zahtijeva da barem pogledam materijal.

I što je bilo onda?

Odmah sam shvatio da nešto nije u redu. Vidio sam proturječja koju nisam mogao razumjeti usprkos mom bogatom pravnom iskustvu. Zašto bi osoba bila podvrgnuta istrazi za silovanje devet godina, a da nikad nije podignuta optužnica.

Je li to nešto neobično?

Nikad nisam vidio takav slučaj. Svatko može pokrenuti preliminarnu istragu protiv bilo koga, jednostavno odlaskom u policiju i optuživanjem druge osobe da je počinila zločin. Međutim, švedske vlasti nikada nisu brinule o Assangeovu svjedočenju. Namjerno su ga ostavili po strani. Zamislite da vas optuži za silovanje prije devet i pol godina i to od strane čitavog državnog aparata i medija, a da pritom nikada nemate priliku braniti se, jer optužbe nikada nisu službeno iznesene.

Tvrdite da švedske vlasti nikada nisu zanimale Assangeovo svjedočenje. Ali mediji i vladine agencije posljednjih godina govore sasvim drugačiju priču. Kažu da je Julian Assange pobjegao od švedskog pravosuđa kako bi izbjegao osudu.

To sam uvijek mislio, sve dok nisam započeo istragu. Sve je upravo suprotno. Assange je nekoliko puta kontaktirao švedske vlasti kako bi im iznio verziju činjenica. Ali vlasti to nisu dopustile.

Kako to mislite: “Vlasti to nisu dopustile”?

Mogu li početi ispočetka? Govorim dobro švedski i tako sam uspio osobno pročitati sve originalne dokumente. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Prema svjedočenju dotične žene, silovanje se nikadaa nije dogodilo. I ne samo to. Stockholmska policija je kasnije izmijenila svjedočanstvo žene, a da ona u tome nije sudjelovala, kako bi optužba za silovanje postala barem uvjerljiva. Sa sobom imam sve dokumente, elektroničku poštu i poruke.

“Policija je kasnije modificirala svjedočanstvo žene”. Kako točno?

20. kolovoza 2010. je žena po imenu S.W. ušla u policijsku stanicu u Stockholmu s drugom ženom po imenu A.A. Prva žena, S.W. rekla je da je imala seks sa Julianom Assangeom, ali da nije koristio kondom. Žena se bojala da je dobila HIV i željela je znati je li moguće prisiliti Assangea na testiranje. Rekla je da se zaista brine. Policija je zabilježila njegovo odlaganje i odmah obavijestila državnog tužitelja. Još prije završetka ispitivanja S.W. je obaviještena da će Assange biti uhićen pod optužbom za silovanje. S.W. je bila šokirana i odbila je nastaviti ispitivanje. Dok je još bila u policijskoj postaji, prijatelju je poslala poruku rekavši da ne želi optužiti Assangea.

Što to znači?

S.W. nikada nije optužila Assangea za silovanje. Odbila je sudjelovati u daljnjem ispitivanju i vratila se kući. Unatoč tome, dva sata kasnije se na naslovnici švedskog tabloida Expressen pojavio naslov koji kaže da je Assange osumnjičen za počinjenje dva silovanja.

Dva silovanja?

Da, jer je tamo bila i druga žena, A.A. Ali ona se nije željela ni žaliti. Jednostavno je pratila S.W. u policijsku postaju. Ona toga dana nije ni bila ispitivana. No kasnije je rekla da ju je Assange seksualno maltretirao. Očito je da ne mogu znati je li to istina ili ne. Sjećam se samo redoslijeda događaja. Žena ulazi u policijsku stanicu. Ne želi podnijeti žalbu već traži test za HIV. Policija odlučuje da bi to mogao biti slučaj silovanja i prosljeđuje ga tužiteljima. Žena odbija nastaviti s tom verzijom i vraća se kući, pišući svom prijatelju da joj to nije bila namjera, ali policija želi “dobiti” Assangea. Dva sata kasnije slučaj je u novinama. Danas znamo da su u vijeću prenijeli vijesti novinarima i to su učinili a da nisu tražili od Assangea da da izjavu. A druga žena, koja je navodno silovana prema novinama 20. kolovoza, saslušana je tek 21. kolovoza.

Što je druga žena rekla na ispitivanju?

Rekao je da je svoj stan dala na raspolaganje Assangeu, koji je bio u Švedskoj na konferenciji. To je bio mali apartman. Kad je Assange bio gost u stanu, vratila se kući ranije nego što se očekivalo, ali rekla mu je da nema problema i da mogu oboje spavati u istom krevetu. Te noći su imali sporazumni odnos s kondomom. Ali rekla je da ga je tijekom snošaja Assange namjerno probušio. Ako je istina, onda je to očito seksualni prijestup, takozvana “krađa”. No žena je također kasnije rekla da on nije primijetio puknuće kondoma. Ovo je kontradikcija u terminima koji bi trebali biti apsolutno razjašnjeni. Ako to nije primijetio, onda da ga nije namjerno „probio“.

Kako su se dvije žene upoznale?

Nisu se stvarno poznavale. A.A. koja je ugostila Assangea je bila njezina tiskovna službenica, a upoznala je S.W. na događaju na kojem je S.W. nosila ružičasti džemper od kašmira. Navodno je znala da je Assangea zanimala veza sa S.W. zato što je jedne večeri od prijatelja dobila poruku u kojoj kaže da je znao da je Assange njen gost i da je zainteresiran za kontakt s njim. A.A. je odgovorila: „Izgleda da je Assange trenutno u krevetu s djevojkom u kašmiru”. Sljedećeg jutra je S.W. razgovarala s A.A. telefonom i rekla joj da je zapravo spavala s Assangeom i da se boji da je  zaražena HIV-om. Strah je vjerojatno bio stvaran, jer je S.W. čak išala na kliniku na konzultacije. Tada je A.A. predložila: „Idemo u policiju. Oni mogu prisiliti Assangea na testiranje.“ Dvije žene su potom otišle u policiju, ali ne do najbliže stanice, već do prilično daleke u kojoj je dežurni bio prijatelj A.A., koji je bio taj koji je ispitivao S.W. U početku u prisustvu A.A., samim tim ne slijedeći ispravan postupak. Do tog trenutka, međutim, jedini problem je u najmanju ruku bio nedostatak profesionalizma. Namjerna zlopuotreba položaja pojavila se tek kad su odmah preko tabloida otkrili vijest o sumnjivom silovanju i to su učinili bez da su išta pitali A.A. i protivno iskazu S.W. su Asssangea proglsili odgovornim za seksualno nasilje. Slučaj je tada došao pred glavnog državnog odvjetnika.

Ali tada se slučaj zapravo pokrenuo. Zašto?

Jer tada joj je nadređeni policajke koja je obavila ispitivanje napisao e-mail u kojem joj je rekao da napiše iskaz S.W.

Što je promijenila policajka?

Ne znamo, jer izvorna izjava napisana na računalu više ne postoji. Znamo samo da prvi iskaz, prema riječima glavnog tužitelja, očigledno nije sadržavalo naznake da je počinjen zločin. U modificiranoj verziji piše da su njih dvoje imali različite odnose, sporazumne i zaštićene kondomima. Ali ujutro se, prema ovoj drugoj verziji, žena probudila i on je pokušao prodrijeti u nju bez kondoma. Pitala je: “Jeste li stavili kondom?” Odgovorio je: “Ne.” Zatim je rekla “Bolje je da nemaš AIDS” i pustila ga je da to učini. Izjava je izmijenjena bez traženja dotične žene i ona je nije potpisala. Ovo je krivotvoren dokaz na kojem su švedske vlasti izgradile slučaj silovanja.

Zašto bi švedske vlasti učinile tako nešto?

Ključno je vrijeme. Krajem srpnja je Wikileaks u suradnji s New York Timesom, The Guardianom i Der Spiegelom objavio “Afganistanski ratni dnevnik” . Bilo je to jedno od najvećih curenja informacija u povijesti američke vojske. Sjedinjene Države odmah su zatražile da njihovi saveznici preplave Assangea kaznenim prijavama. Mi nismo svjesni sve korespondencije, ali izgleda da je Stratfor, konzultantska tvrtka za sigurnost koja radi za američku vladu, savjetovala američke dužnosnike da preplave Assangea s kaznenim prijavama u svih vrsta u idućih 25 godina.

Zašto se Assange nakon toga nije obratio policiji?

Učinio je to. Prije sam to spomenuo.

Onda, molim vas, objasnite bolje?

Assange je iz novina saznao za optužbe za silovanje. Kontaktirao je policiju kako bi dao izjavu. Iako je skandal već bio u javnoj domeni, to mu je bilo dopušteno tek devet dana kasnije, kada je optužba za silovanje S.W. već bila povučena. Ali postupci vezani za seksualno uznemiravanje nad A.A. još uvijek traju. 30. kolovoza 2010. Assange se pojavio policijskoj postaji kako bi dao izjavu. Ispitivao ga je isti agent koji je naredio da se napiše izjava S.W. Na početku razgovora Assange je rekao da je spreman dati izjavu, ali je dodao da ne želi da se to prenese u medije. To je bilo njegovo pravo i zajamčeno mu je. Ali te iste večeri opet je bilo u svim novinama. Podatke medijima su mogle dati samo vlasti, jer nitko drugi nije bio prisutan na njegovom ispitivanju. Namjera je očito bila oklevetati Assangea.

Odakle priča da je Assange pokušao izbjeći švedske pravosudne dužnosnike?

Ta je verzija izmišljena i ne podudara se s činjenicama. Da se pokušao sakriti, ne bi samoinicijativno došao u policijsku postaju. Na temelju izmijenjene izjave S.W. podnesena je žalba protiv pokušaja tužitelja da obustavi istragu, a slučaj silovanja ponovo je otvoren 2. rujna 2010. Po službenoj dužnosti je za obje žene kao zakonski zastupnik imenovan Claes Borgström. Bio je partner u odvjetničkoj tvrtki bivšeg ministra pravosuđa Thomasa Bodströma, pod čijim je nadzorom švedsko sigurnosno osoblje oteli dvojicu muškaraca u centru Stockholma na zahtjev Sjedinjenih Država. Muškarci su oteti bez ikakvog zakonskog postupka i potom predati CIA-i, koja ih je nastavila mučiti, To pokazuje transatlantsku pozadinu cijele ove afere. Nakon što je istraga za silovanje nastavljena, Assange je više puta putem svojih odvjetnika priopćio kako želi odgovoriti na optužbe. Odgovorni tužitelj nastavio je odugovlačiti. Jednom je prilikom odgovorio da je previše zauzet, a drugi put je bio odgovoran policajac. Tri tjedna kasnije, Assangeov odvjetnik napisao je da njegov klijent apsolutno mora ići u Berlin na konferenciju i zatražio je dozvolu da napusti zemlju. Tužiteljstvo mu je dalo pismenu dozvolu da napusti Švedsku na kraće razdoblje.

I što je bilo onda?

Poanta je da je istog dana kad je Julian Assange napustio Švedsku, kad još uvijek nije bilo jasno hoće li odlaziti na kraće ili duže razdoblje, protiv njega raspisana tjeralica. Letio je Scandinavian Airlinesom iz Stockholma za Berlin. Tijekom leta su njegova prijenosna računala nestala iz prtljage. Po dolasku u Berlin, Lufthansa je zatražila istragu od švedske zrakoplovne kompanije, ali čini se da je Scandinavian Airlines odbio pružiti bilo kakve informacije o tome.

Zašto?

Upravo je u tome problem. U ovoj aferi događaju se nemoguće stvari. Međutim, Assange je odlučio nastaviti s putom u London, ali se nije pokušao sakriti od pravosuđa. Preko svog švedskog odvjetnika je predložio tužitelju nekoliko korisnih datuma za saslušanje u Švedskoj i ta korespondencija postoji. Tada se dogodilo da je Assange saznao da je protiv njega pokrenut tajni postupak u Sjedinjenim Državama. Tada SAD to nisu htjele potvrditi, ali danas znamo da je to bila istina. Od tada je Assangeov odvjetnik počeo govoriti da je njegov klijent spreman svjedočiti u Švedskoj, ali je prvo zatražio diplomatsko jamstvo da ga Švedska neće izručiti Sjedinjenim Državama.

Je li to bio realan scenarij?

Apsolutno da. Nekoliko godina ranije, kao što je već spomenuto, švedske službe sigurnosti predale su CIA-i dva tražitelja azila, oba registrirana u Švedskoj, bez ikakvog zakonskog postupka. Zlostavljanja su započela već na aerodromu u Stockholmu, gdje su njih dvojica maltretirana, drogirana i poslana u Egipat, gdje su bili podvrgnuti mučenju. Ne znamo je li to bio jedini slučaj ove vrste, ali znamo za njih zato što su ti muškarci preživjeli. Obojica su tada podnijela žalbu agencijama za ljudska prava Ujedinjenih naroda i pobijedili u njihovom slučaju. Švedska je bila prisiljena platiti odštetu od pola milijuna dolara svakom od njih.

Je li Švedska prihvatila Assangeove zahtjeve?

Pravnici kažu da su tijekom gotovo sedam godina u kojima je Assange živio u ekvadorskoj ambasadi dali više od 30 ponuda kako bi organizirali posjet Švedskoj za Assangea, ali u zamjenu za jamstvo da neće biti izručen SAD-u. Šveđani su odbili dati ovo jamstvo, rekavši da Sjedinjene Države nisu uputile službeni zahtjev za izručenjem.

Kakvo je vaše mišljenje o zahtjevima Assangeovih odvjetnika?

Te vrste diplomatskih jamstava norma su u međunarodnoj praksi. Možete tražiti jamstvo da nećete biti izručeni zemljama u kojima postoji rizik od ozbiljnih kršenja ljudskih prava, bez obzira na to jesu li te zemlje podnijele zahtjev za izručenjem ili ne. To je politički postupak, a ne pravni. Evo primjera. Recimo da Francuska traži od Švicarske da izruči kazahstanskog poduzetnika s prebivalištem u Švicarskoj, ali je tražen i u Francuskoj i u Kazahstanu zbog utaje poreza. Švicarska smatra da u Francuskoj nema opasnosti od mučenja, ali smatra da je takva opasnost moguća i u Kazahstanu. Dakle, Švicarska kaže Francuskoj da će izručiti dotičnu osobu, ali želi diplomatsko jamstvo da neće biti izručen Kazahstanu. Odgovor Francuske ne bi bio: “Kazahstan nije ni podnio zahtjev za izručenje!” Naprotiv, sigurno bi dali takvo jamstvo. Argumenti iz Švedske su u najboljem slučaju bili nedosljedni. A ovo je samo jedna strana medalje. Drugo, a to kažem i na osnovu mog iskustva s uobičajenim međunarodnim postupkom, je da ako neka država odbije izdati takva diplomatska jamstva, svaka sumnja u dobre namjere te zemlje postaje opravdana. Zašto Švedska nije dala te garancije? Naposljetku, s pravnog stajališta, Sjedinjene Države nemaju apsolutno nikakve veze sa švedskim slučajem seksualnog uznemiravanja.

Zašto Švedska nije željela dati takva jamstva?

Pogledajte samo kako se rješava slučaj. Švedska se nikada nije brinula o interesima dviju žena. Čak i nakon što mu je uskraćeno jamstvo o izručenju, Assange je i dalje želio svjedočiti. Rekao je: Ako ne možete jamčiti da me neće izručiti, na raspolaganju sam za ispitivanje ovdje u Londonu ili putem videokonferencije.

No, je li normalno ili čak pravno prihvatljivo da švedske vlasti odlaze u drugu zemlju na takva ispitivanja?

To je dodatni pokazatelj da Švedska nije bila zainteresirana za otkrivanje istine. Upravo za ove vrste sudskih slučajeva postoji ugovor o suradnji između Ujedinjenog Kraljevstva i Švedske koji predviđa da švedski dužnosnici mogu putovati u Ujedinjeno Kraljevstvo ili obrnuto, kako bi provodili i ispitivanja ili da se takva ispitivanja mogu obavljati putem videokonferencije. Tijekom predmetnog razdoblja ova vrsta ispitivanja između Švedske i Velike Britanije održana je u 44 druga slučaja. Samo kad je riječ o Assangeu, Švedska je inzistirala na potrebi da se on pojavi osobno.

Zašto?

Za takvo ponašanje postoji samo jedno objašnjenje, kao i za odbijanje davanja diplomatskih garancija i za odbijanje ispitivanja u Londonu. Htjeli su ga uhapsiti, a zatim izručiti Sjedinjenim Državama. Brojna kršenja prava koja su se nakupila u Švedskoj tijekom tih nekoliko tjedana preliminarnih istraga jednostavno je groteska. Država je ženama odredila pravnog savjetnika koji im je rekao da kazneno tumačenje onoga što su pretrpjeli ovisi o državi, a ne više o njima. Kada je od savjetnice zatraženo da objasni kontradikcije između izjava žena i pripovijesti koje se drže tužitelji, savjetnica je odgovorila, misleći na žene: “Ah, ali one nisu pravnice.” Pet dugih godina švedski tužitelji izbjegavali su ispitivati ​​Assangea o navodnom silovanju, sve dok se njegovi odvjetnici nisu žalili Vrhovnom sudu Švedske da prisili tužitelje ili na podnošenje optužbi ili zatvaranje slučaja. Kad su Šveđani obavijestili Veliku Britaniju da će ih možda prisiliti da napuste igru, Britanci su zabrinuti odgovorili: “Da se ne usuđujete ni razmišljatio tome!”

Je li to ozbiljno?

Da, Velika Britanija, točnije služba tužilaštva, željela je po svaku cijenu spriječiti Švedsku da odustane od slučaja. Čak i ako bi Britanci trebali biti sretni što ne moraju nastaviti trošiti milijune javnog novca, to su učinili i ekvadorska ambasada je bila pod stalnim nadzorom kako bi spriječili mogući bijeg Assangea.

Zašto su Britanci željeli zaustaviti Šveđane da zatvore slučaj?

Moramo prestati vjerovati da je postojao stvarni interes za provođenjem istrage zbog seksualnog uznemiravanja. To što je učinio Wikileaks jednako predstavlja prijetnju vladajućoj klasi Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i Rusije. Wikileaks je objavio tajne državne podatke, a u svijetu u kojem je, čak i u takozvanim “zrelim demokracijama”, tajnost porasla, to se smatra za temeljnu prijetnju. Assange je jasno rekao da se država više ne brine o zakonitoj povjerljivosti, već ima za cilj suzbiti sve važne informacije u vezi s korupcijom i počinjenim zločinima. Uzmimo za primjer emblematičan slučaj otkrića koje je Wikileaksu pružio Chelsea Manning, poznati video “Kolateralno ubojstvo”. To je povjerljivi videozapis američke vojske koji prikazuje ubojstvo nekoliko ljudi u Bagdadu od strane američkih vojnika, uključujući dva zaposlenika novinske agencije Reuters. Budući da sam dugogodišnji savjetnik Međunarodnog odbora Crvenog križa i delegat u tim područjima, mogu vas uvjeriti da video nesumnjivo dokumentira ratni zločin. Posada helikoptera doslovno je pokosila grupu ljudi. Može biti da su jedan ili dva od tih ljudi bili naoružani, ali postoje ranjenici koji su namjerno ciljani. Ovo je ratni zločin. “Ozlijeđen je”, čujete vojnika kako govori. „Ja snimam”, čuje se odgovor, a onda se smiju. Tada stiže kombi koji spašava ranjene. Vozač ima dvoje djece pokraj sebe. Čuju se vojnici kako govore: „Pa, njihova je krivica što djecu vode u rat.“ A onda otvaraju vatru. Otac i ranjeni odmah su ubijeni, dok su djeca preživjela s teškim ozljedama. Objavom videa postali smo izravni svjedoci zločinačkog i nerazumnog pokolja.

Što bi ustavna demokracija trebala učiniti u takvom slučaju?

Ustavna demokracija vjerojatno bi istražila Chelsea Manning zbog kršenja službene tajne jer je taj video snimak proslijedio Assangeu. Ali sigurno ne bi lovila Assangea, jer je video objavio u interesu javnosti i u skladu s klasičnim praksama istraživačkog novinarstva. Ali iznad svega, ustavna demokracija bi kaznila ratne zločince. Te vojnike bi stavilsa u zatvor. No, protiv njih nije pokrenuta nikakva kriminalistička istraga. Umjesto toga, čovjek koji je obavijestio javnost zatvoren je u Londonu u pritvoru i suočen je s zatvorskom kaznom u SAD-u od preko 175 godina. Ova je rečenica potpuno apsurdna. Za usporedbu, glavni ratni zločinci iz bivše Jugoslavije su na nacionalnim sudovima osuđeni na 45 godina. Ovdje govorimo o sto sedamdeset i pet godina zatvora u uvjetima koje su Amnesty International i specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda nazvali nečovječnim. Ali najstrašnija stvar u ovom slučaju je vrsta pravnog limba koji je stvoren je da moćni mogu nekažnjeno ubijati nevine žrtve, a novinarstvo je izjednačeno sa špijunažom. Govoriti istinu sada je postalo zločin.

Što Assangea čeka nakon izručenja?

Neće imati suđenje u skladu s vladavinom prava. To je još jedan razlog zašto ne smijemo dopustiti izručenje. Assangeu će suditi porota u Alexandriji u Virginiji, gdje djeluje poznati “Sud za špijunažu”, koji se bavi svim slučajevima nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama. Odabir lokacije nije slučajan, jer su članovi žirija izabrani iz lokalnog stanovništva, a 85% stanovnika Alexandrije radi u nacionalnoj sigurnosti, bilo da je to CIA, NSA, Pentagon ili State Department. Kad se nekome sudi zbog narušavanja nacionalne sigurnosti pred takvim porotom, presuda se piše već na početku. Suđenja se uvijek vode pred istim sucem, iza zatvorenih vrata i na temelju tajnih dokaza. Nitko nikad nije bio oslobođen za takav slučaj. Obično se zaključi da većina optuženih postiže sporazum u kojem priznaju dio krivnje za dobivanje smanjene kazne.

Hoćete reći da Julian Assange neće imati pošteno suđenje u Sjedinjenim Državama?

Bez sumnje. Jer se američki vladini službenici pokoravaju naredbama svojih nadređenih i znaju da su sudjelovali u agresivnim ratovima, činiliti ratne zločine i mučili bez straha da će morati odgovarati za svoje postupke. Što se dogodilo s lekcijama naučenim na suđenjima u Nürnbergu? Intenzivno sam surađivao u ratnim zonama i znam da se u ratu događaju pogreške. To nisu uvijek beskrupulozna kaznena djela. Mnoga od njih posljedica su stresa, iscrpljenosti i panike. To je razlog zašto savršeno razumijem kada neka vlada kaže: „Iznijet ćemo istinu i kao država ćemo preuzeti potpunu odgovornost za nanesenu štetu, ali ako se greška ne može izreći pojedincima izravno, nećemo izreći drakonsku kaznu.“ Ali izuzetno je opasno kada se istina potisne i zločinci ne privedu pravdi. U ’30-im su Njemačka i Japan napustile Ligu nacija. Petnaest godina kasnije svijet je sveden na ruševine. Danas su se Sjedinjene Države povukle iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, a niti masakr “Kolateralno ubojstvo”, niti mučenje CIA-e nakon 11. rujna, niti agresija na Irak nisu imali kriminalističku istragu. Sada Velika Britanija slijedi isti primjer. 2018. godine je obavještajna komisija britanskog parlamenta objavila dva duga izvješća koja pokazuju da je Velika Britanija bila mnogo više uključena u tajni program mučenja CIA-e nego što se prije vjerovalo. Odbor je preporučio pokretanje formalne istrage. No prvo što je Boris Johnson učinio nakon što je izabran za premijera bilo je da je otkazao tu istragu.

U travnju je britanska policija izvukla Juliana Assangea iz ekvadorske ambasade. Kakvo je vaše mišljenje o onome što se dogodilo?

2017. godine je u Ekvadoru izabrana nova vlada i Sjedinjene Države su napisale pismo u kojem kažu da su spremne za suradnju. Očito je bilo uloženo mnogo novca, ali je preostala jedna prepreka za prevladati: Julian Assange. Poruka je bila da su SAD spremne surađivati ​​ako im Ekvador preda Assangea. U tom je trenutku ekvadorska ambasada počela jačati pritisak na Assangea. Otežavali su mu život, ali Assange se opirao. Tada je Ekvador ukinuo azil i dao zeleno svjetlo Velikoj Britaniji da ga uhiti. Kako je prethodna vlada dodijelila ekvadorsko državljanstvo Assangeu, njegova je putovnica također poništena, jer ustav Ekvadora zabranjuje izručenje svojih građana. Sve se to odvijalo preko noći i bez ikakvih pravnih postupaka. Assange nije imao mogućnosti davati izjave ili žalbe. Istog dana uhićen je i izveden pred britanskog suca, koji ga je osudio zbog kršenja uvjeta jamčevine.

Što mislite o ovoj ubrzanoj presudi?

Assange je imao samo 15 minuta da razgovara sa svojim odvjetnikom. Sam proces je trajao isto 15 minuta. Assangeov odvjetnik je stavio veliki spis na stol i službeno prigovorio jednom od sudaca zbog sukoba interesa. No glavni sudac odbacio je te prigovore, a da ih nije ni ispitao. Assange je tijekom cijelog postupka izgovorio jednu rečenicu: “Ne priznajem krivnju.” Sudac se okrenuo prema njemu i rekao: “Vi ste narcisoidna osoba. Osuđujem vas za kršenje jamčevine. ”

Ako sam dobro razumio, Assange od početka nije imao šansu?

To je poanta. Ne kažem da je Assange anđeo ili heroj. Ali to ne mora ni biti. Govorimo o ljudskim pravima, a ne o pravima heroja ili anđela. Assange je osoba i ima pravo braniti se i da ga tretiraju kao čovjeka. Bez obzira za što je optužen, Assange ima pravo na pošteno suđenje. Ali to mu je pravo namjerno uskraćeno u Švedskoj, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Ekvadoru. Umjesto toga, ostavljeno je da trune u sobi gotovo sedam godina. Tada su ga iznenada izvukli i osudili u nekoliko sati bez ikakvih priprema, zbog kršenja jamčevine koja se sastojala od dobivanja diplomatskog azila od druge države članice UN-a na temelju političkog progona, kako to zahtijeva međunarodno pravo i kao što se dogodilo s nebrojenim kineskim, ruskim i drugim disidentima u zapadnim veleposlanstvima. Jasno je da je ono s čime se suočavamo slučaj političkog progona. U Britaniji za kršenje jamčevine rijetko šalju u zatvor i sve obično rezultira samo novčanom kaznom. Assange je osuđen na 50 tjedana u zatvoru maksimalne sigurnosti, što je očito nerazmjerna sankcija koja ima samo jednu svrhu: zadržati Assangea dovoljno dugo da Sjedinjene Države protiv njega mogu pokrenuti slučaj špijunaže.

Kao specijalni izvjestitelj za mučenje pri Ujedinjenim narodima, što kažeti o trenutnim uvjetima njegova pritvora?

Velika Britanija negirala je Julianu Assangeu pravo da može kontaktirati svoje odvjetnike u Sjedinjenim Državama, gdje je pod tajnim postupkom. Njegov se engleski odvjetnik također požalio da sa svojim klijentom nije imao pristup pregledu sudskih dokumenata i dokaza. U listopadu mu nije bilo dopušteno da u svojoj ćeliji ima ijedan dokument iz istražnog spisa. Uskraćeno mu je osnovno pravo na pripremu obrane zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Pored toga, on je u gotovo potpunoj izolaciji i to je potpuno nerazmjerna kazna za kršenje jamčevine. Čim napusti svoju ćeliju, hodnici se prazne kako bi se spriječio kontakt s drugim zatvorenicima.

I sve to za obično kršenje jamčevine? U kojem trenutku zatvor postaje mučenje?

Julian Assange podvrgnut je namjernom psihološkom mučenju u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Ekvadoru i Sjedinjenim Državama. Prvo kroz visoko proizvoljno postupanje protiv njega. Način na koji je Švedska vodila slučaj, uz aktivnu pomoć Britanije, bio je usmjeren na pritisak na njega i zarobljavanje u ambasadi. Švedska nikada nije bila zainteresirana za otkrivanje istine i da pomogne dvije žene, već da stjera Assangea u kut. Bila je to zlouporaba sudskog postupka čiji je cilj bio guranje osobe u situaciju u kojoj se neće moći braniti. Tomu se dodaju i mjere nadzora, uvrede, ponižavanja i napadi političara iz ovih zemalja, uključujući prijetnje smrću. Ova stalna zlouporaba moći je uzrokovala ozbiljan stres i tjeskobu u Assangeu, uzrokujući značajna kognitivna i neurološka oštećenja. U svibnju 2019. godine posjetio sam Assangea u njegovoj londonskoj ćeliji zajedno s dva iskusna i cijenjena liječnika, specijalizirana za forenzičku i psihološku provjeru žrtava mučenja. Dijagnoza koju su postavila dvojica liječnika bila je jasna: Julian Assange pokazuje tipične simptome psihološkog mučenja. Ako ne dobije hitnu zaštitu, vjerojatno će se pogoršati njegovo zdravstveno stanje, a posljedica bi mogla biti smrt.

Šest mjeseci nakon što je Assange u studenom 2019. godine stavljen u istražni pritvor u Velikoj Britaniji, Švedska je, nakon devet dugih godina, tiho zatvorila slučaj protiv njega. Zašto?

Švedska država nastavlja skoro desetljeće predstaviti javnosti Juliana Assangea kao seksualnog prijestupnika. Onda su iznenada odustali od slučaja protiv njega na temelju iste argumentacije koju je izrazio prvi tužitelj iz Stockholma 2010. godine, kada je prvotno obustavio istragu nakon samo pet dana. „Iako je izjava žene bila vjerodostojna, nije bilo dokaza da je počinjen zločin“, rekli su u Švaedskoj. To je nevjerojatan skandal. Ali vrijeme nije bilo slučajno. Dana 11. studenog objavljen je službeni dokument kojeg sam dva mjeseca ranije poslao švedskoj vladi. U dokumentu sam zatražio od švedske vlade da pruži objašnjenja u vezi s pedeset točaka vezanih za posljedice ljudskih prava u vezi s postupanjem u ovom slučaju. Kako je tisak mogao biti odmah obaviješten, usprkos zabrani i iako ispitivanja još nije bilo? Kako je bilo moguće tvrditi da se silovanje dogodilo kada je žena osporila tu verziju? Dan kada je dokument objavljen, ja sam dobio odgovor iz Švedske: Vlada nema dodatnih komentara o slučaju.

Što ovaj odgovor znači?

To je priznanje krivnje.

Na koji način?

Kao specijalni izvjestitelj UN-a, međunarodna zajednica me naložila da istražim pritužbe koje su podnijele žrtve mučenja i, ako je potrebno, da od vlada tražim objašnjenja ili istrage. To je moj svakodnevni posao kojeg radim sa svim državama članicama UN-a. Iz mog iskustva mogu reći da su zemlje koje djeluju u dobroj vjeri gotovo uvijek zainteresirane da mi daju odgovore potrebne da istaknem zakonitost njihovog ponašanja. Kad zemlja poput Švedske odbije odgovoriti na pitanja koja je podnio posebni izvjestitelj UN-a za mučenje, to znači da je vlada svjesna nezakonitosti svog ponašanja i ne želi preuzeti odgovornost za to. U čamcu su izvukli vesla i tjedan dana kasnije prepustili su se struji, jer su znali da se neću povući. Kad se zemlja poput Švedske dopusti da se na taj način manipulira, to znači da su naše demokracije i ljudska prava suočene s egzistencijalnom prijetnjom.

Mislite li da je Švedska bila potpuno svjesna što radi?

Da, s moje točke gledišta, Švedska je očito postupila loše. Da su postupili u dobroj vjeri, ne bi bilo razloga da odbiju odgovoriti na moja pitanja. Isto vrijedi i za Britance. Nakon moje posjete Assangeu u svibnju 2019. godine, trebalo im je šest mjeseci da mi odgovore s pismom na jednoj stranici, koje se u osnovi ograničilo na odbacivanje svih navoda o mučenju i svih nedosljednosti u pravosudnom postupku. Ako će igrati ove igre, koja je onda svrha mog mandata? Posebni sam izvjestitelj za mučenje pri Ujedinjenim narodima. Imam mandat postavljati jasna pitanja i tražiti odgovore. Koja je pravna osnova za uskraćivanje nekome osnovno pravo na obranu? Zašto se čovjek koji nije ni opasan ni nasiljan drži u samici nekoliko mjeseci kada UN zakonski zabranjuje samicu u trajanju dužem od 15 dana? Nijedna od ovih država članica UN-a nije pokrenula istragu, niti jedna nije odgovorila na moja pitanja niti pokazala interes za dijalog.

Što to znači kada države članice UN-a odbiju pružiti informacije posebnom izvjestitelju za mučenje?

Da se radi o unaprijed postignutom dogovoru. Lažno suđenje se koristi kako bi Julian Assange bio primjer. Poanta je u zastrašivanju drugih novinara. Usput, zastrašivanje je jedna od glavnih svrha upotrebe mučenja širom svijeta. Poruka za sve nas je: „Ovo će vam se dogoditi ako oponašate model Wikileaks!“ To je tako opasan model zbog njegove jednostavnosti. Ljudi koji dobivaju osjetljive informacije od svojih vlada ili kompanija mogu ih prenijeti WikiLeaksu, ali informator ostaje anoniman. Reakcija pokazuje koliko je velika prijetnja. Četiri demokratske zemlje udružile su snage – Sjedinjene Države, Ekvador, Švedska i Velika Britanija – te iskoristile su svu svoju moć kako bi čovjeka pretvorile u čudovište. Slučaj je skandal i predstavlja neuspjeh zapadne vladavine prava. Ako Julian Assange bude osuđen, to će biti smrt slobode tiska.

Što bi ovaj presedan značio za budućnost novinarstva?

Na praktičnoj razini to znači da se sada kao novinar morate braniti. Jer ako je istraživačko novinarstvo bude klasificirano kao špijunaža i bude se moglo procesuirati širom svijeta, uslijedit će cenzura i tiranija. Kriminalni sustav nastaje pred našim očima. Ratni zločini i mučenje više se ne procesuiraju. Videozapisi kruže You Tubeom u kojem se američki vojnici ponose time što su iračke žene zbog sustavnih silovanja napravile samoubojstvo. Nitko nije otvorio istragu. U isto vrijeme, čovjeku koji je otkrio te stvari prijeti 175 godina zatvora. Cijelo desetljeće je bio pod brojnim optužbama koje se ne mogu dokazati i koje ga uništavaju. I nitko se ne smatra odgovornim. Nitko ne preuzima odgovornost. To označava eroziju društvenog ugovora. Vlastima dajemo ovlast i delegiramo ih vladama, ali zauzvrat, oni moraju preuzeti odgovornost za način na koji provode tu vlast. Ako ne zahtijevamo da oni preuzmu ovu odgovornost, prije ili kasnije izgubit ćemo sva svoja prava. Ljudska bića po svojoj prirodi nisu demokratska. Kad se ne nadgledaju, cvjeta korupcija. Ako ne inzistiramo na nadzoru vlasti, korupcija će biti neizbježan model ponašanja.

Kažete da napad na Assangea prijetnja samoj srži slobode tiska?

Vidjet ćemo gdje ćemo biti za dvadeset godina ako Assange bude osuđen i što ćete i dalje moći pisati kao novinar. Uvjeren sam da ozbiljno riskiramo da izgubimo slobodu tiska. To se već događa. Odjednom je pretraženo sjedište ABC Newsa u Australiji u vezi s “Afganistanskim ratnim dnevnikom”. Razlog? Ponovno je tisak ukazao na nedolično ponašanje predstavnika države. Da bi podjela vlasti djelovala, državu, kao četvrta vlast, mora kontrolirati tisak. WikiLeaks je logična posljedica neprekidnog procesa širenja tajne. Ako se istina više ne može ispitati, jer se sve drži u tajnosti, ako se istražna izvješća o politici mučenja vlade drže u tajnosti i čak se veliki dijelovi cenzuriraju iz objavljenog sažetka, hakiranje i curenje je u nekom trenutku neizbježan rezultat. WikiLeaks je posljedica sve veće tajnosti u našem modernom političkom sustavu. Postoje, naravno, područja u kojima tajnost može biti od vitalne važnosti. Ali ako više ne znamo što rade naše vlade i kriterije koje slijede, ako se zločini više ne istražuju, onda to predstavlja ozbiljnu opasnost za društveni integritet.

S kakvim posljedicama?

Kao posebni izvjestitelj za mučenje pri Ujedinjenim narodima, a prije toga kao delegat Crvenog križa, bio sam svjedok mnogih strahota i nasilja i vidio sam kako se brzo mirne zemlje poput Jugoslavije ili Ruande mogu pretvoriti u pakao. Ali u korijenu tih dramatičnih zbivanja uvijek postoji nedostatak transparentnosti i nesputane političke ili ekonomske moći u kombinaciji s naivnošću, ravnodušnošću i popustljivošću stanovništva. Iznenada, ono što se oduvijek događalo drugima, a to su nekažnjena mučenja, silovanja, protjerivanja i ubojstva, može se jednako lako dogoditi i nama ili našoj djeci. I to nikoga neće zanimati. To vam mogu garantirati.