Snalažljivost glavu čuva

Ima ljudi koji se baš umiju snaći i u nekim teškim i zamršenim situacijama i kad bi se većini ljudi učinilo da su u bezizlaznoj zamci, oni se ne samo izvuku, nego još izađu kao pobjednici.

Nije malo ljudi koji, kada dođu u škripac, u situaciju na koju nisu navikli, počnu paničariti. Izgube se i ponašaju se skroz neracionalno. Zacrvene se, počnu zamuckivati. I kada su u pravu, zbune se i spetljaju toliko da pričaju nepovezano i sve što kažu djeluje tako nesigurno i neuvjerljivo da sebi samo naprave još više problema. To se često može vidjeti na graničnim prijelazima u kontaktu s carinicima. Takvi se prepadnu kontrole kao da prenose tonu droge, a nemaju ničega što bi trebalo cariniti niti su napravili bilo kakav prekršaj.

Ali ima i ljudi koji su u stanju ne samo se izvući, nego u trenu naći rješenje, nekada u samo jednoj sekundi sjetiti se nečega spasonosnoga. Čini mi se da sam neke  slučajeve na ovom portalu već spominjao uz druge teme, ali sad mi je na um pao jedan događaj iz Drugog svjetskog rata koji sam čuo i koji mi se urezao u sjećanje.

U ta opasna vremena nekada je bilo vrlo opasno pjevati jer su postojale razne vojske, i svaka je tražila da joj se pjevaju njene pjesme, a ako saznaju da ste pjevali njihovim neprijateljima „neprijateljske“ pjesme, mogli ste i glavu izgubiti. Kažu da je jedna romska muzička grupa pjevala u nekoj kafani u Loznici koja je bila pod njemačkom okupacijom, tako da su Nijemci bili česti gosti. Ali stvari su se mijenjale pa su se i četnici i partizani smjenjivali na vlasti, kako bi ko u kom periodu osvojio grad. Romska grupa svirača i pjevača je u stvari bila jedna obitelj, a najmlađi sin, golobradi dječak, imao je zadatak da stoji ispred kafane i prati koja vojska dolazi. Kad bi dojavio da dolaze Nijemci, pjevala bi se odmah Lili Marlen, ovi bi došli i bili zadovoljni repertoarom i sve je išlo bez problema, i tako dalje. Ali jednom se dječak zabunio i pogrešno rekao da dolaze četnici. Odmah se zaorilo: „Od Topole pa do Ravne gore, svud su straže đenerala Draže“. Samo što su završili ovaj stih, otvorila su se vrata, a na njima – partizani! Muzikašima su se odsjekle noge, ali pjevač se u trenu pribrao i samo nastavio pjesmu: „…al’ šta vredi, Tito će pobedi!“

Teško je znati šta bi se dogodilo da pjevač nije ovako brzo reagirao. Možda ništa, možda bi muzikaši bili maltretirani, a možda bi ih i gora sudbina snašla, ali u ovom slučaju su dobro prošli. Moramo priznati da je stvarno malo ljudi koji bi se mogli i umjeli ovako snaći. U nekim situacijama kod nekih ljudi mozak je stvarno pravo čudo šta je u stanju učiniti.

Iz svog životnog iskustva i ja sam izvukao jednu priču u kojoj nisam mogao izgubiti glavu, ali sam mogao pasti na ispitu da se nisam na brzinu snašao. Strogi profesor Fiziologije me usred ispita, na kom sam odgovarao nešto vezano za urin, tek usputno pitao ima li bjelančevina u urinu. Ne znam kako mi se desilo da sam se tako spetljao i odjednom pojma nisam imao ima li ili nema. Oklijevajući, rekao sam: „Ima…“ i u trenu vidio kako je profesorova ruka pošla prema mom indeksu, a to je značilo da će mi ga vratiti i da ću ponovo morati na ispit, (to je bila krupna greška!), pa sam samouvjereno nastavio: „…ali u patološkim slučajevima.“ Profesor me sumnjičavo pogledao, ali moja kriza je već bila prošla i ja sam, pun samopouzdanja, govorio dalje. Dobro me izrešetao nakon toga, ali kako sam ostalo uglavnom znao, izvukao sam se.

Da, brza reakcija nekada zlata vrijedi. Šteta je samo što ne možemo uvijek biti tako brzi i snalažljivi.