Švedska razmišljanja o proširenju EU: “Je li vrijeme za Meksiko u Europskoj uniji?”

Usprkos problemima Europske unije, posebice zbog Brexita, Bruxelles bi ozbiljno trebao razmisliti o mogućnosti proširenja unije i uključivanja u zajednicu ne samo europskih država, piše Erik Zsiga u svom članku za švedski list  Svenska Dagbladet. Prema švedskom kolumnistu, takvo stajalište EU će podržati težnje naroda da se okrenu Zapadu, zadati udarac radikalizaciji društava, ali će dati i dinamiku razvoja same unije. Međutim, švedski analitičar je ipak otišao predaleko, ali to ne treba čuditi, obzirom da se iz ove “progresivne” zemlje u posljednje vrijeme može čuti doslovno svašta. Tako se u završnoj rečenici Erik Zsiga pita zašto dio Europske unije ne bi bili i Meksiko, Kanada, pa čak i Sjedinjene Države?

Ranije je bilo rasprava da se razmotri primanje Izraela u EU, “jer je to zemlja s parlamentarnom demokracijom zapadnog tipa, a geografski, kao država na istočnom Mediteranu, nije ništa dalja Europi od Cipra ili Malte, na primjer”. No, Tel Aviv očito nije bio zainteresiran za poštivanje brojnih pravila Bruxellesa, posebice u području ljudskih prava, tako da su priče o ulasku Izraela u EU utihnule.

Sada Erik Zsiga tvrdi kako je tijekom protekle tri godine tema Brexita bila ključna za ljude koji razmišljaju o budućnosti EU.

“Oprostite mi što ozbiljno gledam na ovaj reality show, ali treba prijeći na drugo jednako važno pitanje, a to je proširenje EU”, piše Erik Zsiga u svom članku za Svenska Dagbladet.

“Znam da se u modernim vremenima to ne čini kao nešto očigledno, ali nastavak rasta Europske unije je njezin glavni cilj“, smatra kolumnist.

“Turska je 1987. podnijela zahtjev za članstvo u EU, iste godine kada se švedska vlada nije usudila izgovoriti “članstvo u EU”. Od početka pregovora 2005. godine Ankara je ispunila samo jedan od 35 uvjeta za ulazak u Europsku uniju. Turska je na mnogo načina sama kriva za takav ishod. Članstvo u EU nije moguće za zemlju sve dok ne postigne odgovarajući stav prema ljudskim pravima i ne slijedi prihvatljivu ekonomsku politiku”, piše švedski politički analitičar.

“Sve ovo je daleko od današnje Turske. Hoće li ova zemlja ikada doći na tu razinu? Teško je reći. Međutim, jedno znamo sigurno: ni Turskoj ni Europi ne koriste izjave europskih političara da Turska nikada neće postati članica EU, čak i ako ispuni uvjete”, kazao je Erik Zsiga.

Prema kolumnistu, koji je prije nekoliko godina predavao turskim studentima u Istanbulu, neki od njih se sudjelovali u prosvjedima protiv Erdogana. Kritički su gledali na kurs svoje zemlje, ali su priznali da je njihove sunarodnjake teško uvjeriti da Ankara treba težiti Zapadu.

“Da je EU bila otvorenija, Turska se mogla kretati u pravom smjeru. Možda je to najveća pogreška Europske unije”, smatra autor.

Bivši švedski premijer Carl Bildt smatrao je da “euromagnetizam” igra ključnu ulogu u demokratskom razvoju kontinenta i da je nada u pridruživanje EU osigurala opstanak demokracija južne Europe početkom ’80-ih.

Isti je faktor Balkan prisilio na mir ’90-ih. Osim toga, ovaj “magnetizam je u mnogo čemu bio sila koja je poticala pozitivne reforme u Turskoj”. Što će se dogoditi kada EU izgubi tu privlačnost i ta magnetska sila postane slabija?”, pita se Erik Zsiga, koji vjeruje da je EU još privlačna za narode izvan i unutar nje kao prije 20 godina.

“Euromagnetizam je sačuvan kroz razvoj EU, ali i zahtijeva njeno proširenje. Inače će svijet oko nas biti umoran od čekanja. U ovom slučaju možda postoje drugi akteri koji će početi privlačiti potencijalne članove kroz svoja poluotvorene vrata. Proširena EU će zauzimati snažnu poziciju na Bliskom istoku, na Mediteranu i Crnom moru, regijama gdje se EU suočava s najozbiljnijim izazovima. Za građane EU u bliskom inozemstvu težnja za Zapadom postat će dobra alternativa radikalizaciji. U tom kontekstu, Zapad će moći raspršiti mit da vjerske karakteristike sprečavaju zemlje da krenu ovim putem. U početnim uvjetima, koji se razlikuju od onih koji vladaju u zemljama EU, mnogi vide problem, ali ta okolnost daje veću dinamiku suradnji, a Europskoj uniji je upravo to potrebno”, smatra autor.

“Tursko pitanje” je dugo vremena određivao tijek rasprave o proširenju EU. Međutim, postoje još četiri potencijalna kandidata. Osim toga, vlasti i ljudi u Švicarskoj, Norveškoj i Islandu su prethodno također razmišljali o članstvu u EU. Ukrajina će tijekom vremena također pokušati pristupiti Europskoj uniji. To je pitanje postavljeno čak i u Rusiji, posljednji put na summitu u Stockholmu 2009. godine. Za Rusiju poslije Putina ovaj put može biti sasvim moguć”, uvjeren je švedski analitičar.

I za kraj postavlja pitanje zašto bi geografija morala određivati mogućnost pristupa EU?

“Osim toga, vrijeme je za nastavak rasprave o tome kako bi se EU trebala odnositi prema zahtjevima za članstvo iz zemalja koje nisu europske. Je li unija utemeljena na zajedničkim vrijednostima ili geografiji? Ako se, na primjer, raspadne NAFTA, mogu li se Kanada, Meksiko ili Sjedinjene Države pridružiti EU?”, pita se autor, čime je i naslovio svoju kolumnu, stavljajući Meksiko u prvi plan.

“Važna i vrlo teška pitanja čekaju vaš odgovor, bez obzira na ishod Brexita”, zaključuje Erik Zsiga.

SVD