The National Interest: Napoleonov vojni genij će pomoći NATO-u u sukobu s Rusijom

Sjedinjene Američke Države i njihovi europski saveznici trebaju slijediti primjer Napoleona Bonapartea, koji je početkom XIX stoljeća reformirano vojsku i stvorio korpuse, čime je dobio nove razorne snage na operativnoj razini, kaže vojni stručnjak Franz-Stefan Gady. U svom članu za časopis The National Interest autor naglašava kako u mogućem sukobu s Rusijom struktura oružanih snaga zemalja Sjevernoatlantskog saveza ne bi bila ništa manje važna od revolucionarnih vojnih tehnologija.

Gady nas u svojoj interesantnoj povijesnoj šetnji vodi kroz XIX stoljeće i superiornost NATO pakta u “mogućem sukobu” s Rusijom prepoznaje u vojnom geniju Napoleona Bonapartea, koji je ostvario niz pobjeda u raznim bitkama, ali je na kraju izgubio rat. Možda i najvažniji? Čak je i naslov više romantičan, nego što oslikava stvarno stanje Napoleonovih ratova i njegovog konačnog pada, čak i ako nitko ne može dovesti u pitanje vojni genij slavnog francuskog vojskovođe.

“Napoleon zapadne kopnene snage može naučiti kako pobijediti u hibridnim ratovima“, kaže Franz-Stefan Gady.

“Vidite nesretnog Macka”, prema Lavu Tolstoju se, navodno, ovim se riječima austrijski general Karl Mack von Leiberich u listopadu 1805. godine predstavio ruskom maršalu Mihailu Kutuzovu u terenskom zapovjedništvu u Gornjoj Austriji, nakon što je pretrpio jedan od najgorih vojnih poraza iz doba Napoleona.

Nekoliko dana prije, austrijski general Karl Mack von Leiberich je u Bavarskoj  predao cijelu svoju armiju od 30 tisuća vojnika francuskom caru Napoleonu Bonaparteu. Masovna predaja je bila vrhunac dvotjedne kampanje, tijekom koje je Napoleonova vojska neutralizirala 70 tisuća austrijskih vojnika, 30 generala i više od stotinu topova u blizini grada Ulma.

Do listopada 1805. bilo je jasno da je Napoleon znao kako razbiti svoje protivnike, ali taj je slučaj bio značajan za druge, jer je austrijski general poražen a da nije ni ušao u veliku bitku.

Djelomično je ova gotovo bezbolna pobjeda bila posljedica vrhunskih vojnih vještina i same osobnosti Napoleona. Nije ni čudo da je britanski Vojvoda od Wellingtona napomenuo da je samo prisutnost cara na bojnom polju ravna nazočnosti 40 000 vojnika. Ipak, drugi uzrok trijumfa bili su sami francuski vojnici, odnosno njihova strukturalna organizacija.

“Pod Ulmom se Bonaparte prvi put borio s vojskom koja se sastojala od manje ili više autonomnih jedinica, takozvanih korpusa”, piše Franz-Stefan Gady.

Primjenjujući takvu vojnu strukturu je Napoleon nadvladao Austrijance i privremeno je uspio postići ono što se u vojnoj literaturi naziva “eskalacijska dominacija”. Drugim riječima, riječ je o prijetnji protivniku s više destruktivnih sila nego što ih on sam može skupiti i time ga obeshrabriti, objašnjava Gady.

General Karl Mack von Leiberich se nije ni usudio upustiti u izravnu borbu protiv Napoleona, jer je znao da bi mu francuski korpusi mogli potpuno uništiti cijelu vojsku. Nesretni general se samo mogao predati. Ovaj povijesni primjer dobro ilustrira često zanemarenu komponentu vojnih stratega, a to su sastav i struktura oružanih snaga, nastavlja stručnjak.

Po njegovu mišljenju, uspjeh u multidimenzionalnom bojnom polju  operacija XXI stoljeća može ovisiti o stvaranju nove revolucionarne strukture oružanih snaga, slično sustavu korpusa u Napoleonovoj vojsci, što vam osigurava dominaciju nad protivnikom. Ovaj aspekt može biti važniji od naprednih tehnologija.

Glavna zadaća reforme Napoleona bila je stvaranje manjih visokomanevrirajućih snaga koje su imale puni potencijal organizirane vojske. Svaki korpus je uključivao dvije do četiri pješačke divizije, brigadu ili diviziju lake konjice, topničku bateriju, te određeni broj inženjerijskih snaga i pomoćnih jedinica.

Uzimajući ovo za primjer, europske ili američka vojska mogu povećati jedinice na razinu brigade i dati im veću autonomiju. Ove jedinice bi se brzo mogle premještati u uvjetima budućeg rata i izdržati se sve dok ne dođu pojačanja, vjeruje Franz-Stefan Gady.

Poput Napoleonovih korpusa, ove jedinice NATO snaga bi kombinirale teške borbene tenkove, lakše pješačke postrojbe i vojnu policiju i pomoćne snage koje bi činilo oklopno topništvo, uz izravnu podršku zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Ali najvažnija stvar je da moderni vojnici NATO zemalja moraju biti sposobni samostalno pokrenuti i dovršiti operacije, usprkos poremećajima u komunikaciji, problemima s opskrbom i nedostupnosti obavještajnih podataka. Kao i francuski korpusi iz XIX stoljeća, te jedinice morat će na određeno vrijeme zadržati punu autonomiju.

U međuvremenu, u ovom trenutku, europske, te u manjoj mjeri američke kopnene snage, ne mogu djelovati ni s poluautonomnim jedinicama i brzo ih premještati kako bi postigle “eskalacijsku dominaciju”.

“Stoga, prema istraživanju poznate američke RAND korporacije, Velika Britanija, Francuska i Njemačka mogu okupiti i održavati tešku brigadu u baltičkim državama, ali njihova mobilizacija može trajati  ido mjesec dana, što dovode u sumnju spremnost tih jedinica za neprijateljstva koja mogu uključivati borbu protiv Rusa”, naglašava  The National Interest.

Štoviše, mora se imati na umu da se neprijateljstva u XXI stoljeću sve više odvijaju u urbanim, a ne u ruralnim područjima. Slijedom toga, teško oružane autonomne postrojbe, bez dodatne podrške, jednostavno neće biti sposobne za obavljanje operacija u takvim uvjetima, kaže Franz-Stefan Gady.

Stoga je potrebno staviti veći naglasak na stvaranje lako pokretnih jedinica, na primjer, po uzoru na američke rendžere, koji su zbog svoje strukture sposobni djelovati prije svega u urbanim područjima. Glavni cilj ovih jedinica nije da zaustaviti, nego odgoditi napredovanje agresora, prisiliti ga da troši svoje resurse, dok se ne okupe teške jedinice koje mogu ući u bitku.

Ovakve jedinice bi morale obaviti istu zadaću kao i francuski terenski vojnici u XIX stoljeću, a to je uznemiravati neprijatelja i istodobno stvarati prilike za napad. Ove jedinice bi također povećale “eskalacijsku dominaciju” europskih i američkih kopnenih snaga, na primjer, u suočavanju s Rusijom u istočnoj Europi, ističe stručnjak.

Podsjetimo, kako je to opisao Franz-Stefan Gady, to bi značilo da ove autonomne i visoko mobilne postrojbe budu prijetnja protivniku s više destruktivnih sila nego što ih on sam može skupiti i tako ga obeshrabre da krene u “veliku odlučujuću bitku”.

Sjedinjene Države i saveznici već danas mogu pokrenuti ovu inicijativu. Ona je idealna za europske zemlje istočnog dijela NATO-a i EU, koje trebaju stvoriti autonomne jedinice, dok bi države na zapadu trebale formirati teške autonomne brigade.

“Samo stvaranje istinski hibridnih postrojbi koje djeluju u istom borbenom prostoru može ubrzati stjecanje “eskalacijske dominacije”. Ovaj koncept u embrionalnom obliku već postoji na obje strane Atlantika. Kako bi se povećala fleksibilnost europskih i američke vojske, potrebno je daljnje restrukturiranje kopnenih snaga na operativnoj razini. Stoga je neophodno stvoriti novu probojnu strukturu oružanih snaga, sličnu onoj koju je Napoleon Bonaparte uspio stvoriti početkom XIX  stoljeća sa svojim sustavom korpusa”, zaključio je Franz-Stefan Gady.

Iskreno, članak američkog stručnjaka je vrlo zanimljiv, ali nedostaje epilog. U određenom smislu je to razumljivo, jer je Franz-Stefan Gady relativno mladi stručnjak na Institutu Istok-Zapad, a školovao se na Školi za međunarodne studije “Paul H. Nitze” u Washingtonu. Iako piše za brojne američke časopise, kao što su The Diplomat, The National Interest, Christian Science Monitor, Middle East Eye i druge, očigledno mu nedostaje poznavanje vojne doktrine i naobrazba u vojnoj akademiji, ali prije svega povijesti, jer ne navesti na kraju da je Napoleon Bonaparte, čak i sa svojim revolucionarnim korpusima, pretrpio najteži poraz u ruskim bespućima, je neobjašnjivo.

Školi za međunarodne studije “Paul H. Nitze” u Washingtonu se smatra jednom od najboljih diplomskih škola za međunarodne odnose u svijetu. Institucija je posvećena proučavanju međunarodnih poslova, ekonomije, diplomacije i politike, ali je očito da svoje studente ne poučava vojnim znanostima i nekim elementarnim povijesnim činjenicama.

No, ako NATO posluša sugestije Franza-Stefana Gadya, tim bolje po Rusiju, koja već ima iskustva s ovakvim probojima, iako bi bilo najbolje da do tog rata nikada ne dođe.

The National Interest