“Transkaspijski plinovod” i zašto je Rusija odustala od veta na projekt

Na nedavnom summitu u Kazahstanu je potpisana Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora. Rusija je konačno ukinula veto u dugogodišnjim pregovorima i dala je “zeleno svjetlo” za opskrbu plina iz Turkmenistana u Tursku i dalje ka Europi. Više gotovo nema pravnih prepreka za izgradnju “Transkaspijskog plinovoda” i njegovo povezivanje s “Južnim plinskim koridorom”.

Sada pitanje postavljanja plinovoda bilateralnim ugovorom moraju riješiti zemlje u čijim će zonama proći ili bi trebao prolaziti plinovod – Azerbejdžan i Turkmenistan. No, je li to dovoljno da Rusija dobije novog konkurenta na plinskom tržištu u Europi? Mediji i razni i stručnjaci iz sektora energetike su već položili plinovod, čak i njegov produžetak do Italije – “Transjadranski plinovod”, uz najave kako stiže plin iz Turkmenistana, koju će uz azerbejdžanski, iz polja “Šah Deniz”, protjerati ruski Gazprom iz EU.

Točni je da se ranije Gazprom suprotstavljao ovom projektu i zbog toga je ruska država je blokirala njegovu izgradnju. No, odjednom su vlasti u Kremlju promijenili mišljenje. Zašto? S jedne strane je Rusija dobila suglasnost da se nijedna flota i vojska zemalja koje nisu dio Kaspijske petorke neće moći koristiti Kaspijskim morem. Time je blokirala pristup moru članicama NATO pakta, prije svega Sjedinjenim Državama, a osigurala je i rutu isporuku oružja i vojne opreme Iranu u slučaju napada na Islamsku Republiku.

Glavna baza ruske Kaspijske flote je Astrahan, koja uz baze u Mahačkali i Kaspijsku, Rusiji pruža vojnu prednost u regiji i veliku stratešku prednost i sposobnost utjecaja na procese na Bliskom istoku. No, nije samo zato Rusija “popustila” Turkmenistanu, iako je za određene krugove u Rusiji ovo ogromna geostrateška prednost, puno vrednija od plinskog tržišta.

“Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora propisuje da zemlje mogu postaviti plinovode u dnu Kaspijskog mora. Projekti ne zahtijevaju pristanak svih kaspijskih priobalnih zemalja i dovoljno je riješiti problem samo s onim zemljama kroz čije bi podmorje trebao proći plinovod. Susjedi samo trebaju biti obaviješteni o trasi plinovoda, iz sigurnosnih i ekoloških razloga, ništa više”, rekao je voditelj Centra za istraživanje nafte Ilham Šabandžan.

S obzirom na takvo rješenje, mnogi su bili zainteresirani za usvajanje Konvencije o statusu Kaspijskog mora.

Ali koliko je realna izgradnja “Transkaspijskog plinovoda” iz Turkmenistana u Azerbejdžan?  U pravnom smislu, zapravo, nema prepreka. Zašto, “zapravo”, a ne “definitivno”? Naime, izgradnja plinovoda zahtijeva pristanak svih priobalnih država da se poštuju pitanja zaštite okoliša. Svaka od zemalja “Kaspijske petorke” treba bi dati svoju “suglasnost” o utjecaju takvih projekata na okoliš.

Konkretno, Turkmenistan i Azerbejdžan se mogu dogovoriti da grade plinovod, ali projekt ne smije imati negativan utjecaj na okoliš. Iako je danas prilično lako izgraditi siguran podvodni plinovod, još uvijek ostaje mogućnost blokade projekta. Međutim, malo je vjerojatno da će Rusija posegnuti za ovom mjerom iz prostog razloga što i sama ima i gradi slične plinovode.

Naime, kao što se ispostavilo s azerbejdžanskim poljima, Gazprom je dao zeleno svjetlo jer sumnja u sposobnost Turkmenistana da poveća proizvodnju plina do te mjere da bi ga zemlja mogla izvoziti u Europu.

Isto vjeruje i zamjenik direktora analitičke kreditne i rejting agencije ACRA Vasilij Tanurkov.

“Unatoč činjenici da se intenzivno raspravlja o izvozu turkmenskog plina u Europu, ne vjerujem da će u bliskoj budućnosti volumen proizvedenog plina u Turkmenistanu biti dovoljan za otvaranje još jednog izvoznog pravca”, rekao je.

Tanurkov podsjeća energetske stručnjake da je sada glavni potrošač turkmenskog plina Kina, koja uz ranije dogovorene količine značajno povećava kupnju.

“Očito je da izvoza plina iz Turkmenistana u Europu dugoročno ne može biti. Sve dok je Kina i dalje najveći kupac i povećava uvoz, izgledi za izvoz plina na europsko tržište su vrlo upitni”, dodao je Vasilij Tanurkov.

S obzirom na to, promijenili su se i stavovi Sjedinjenih Država i Turkmenistana. Naime, Washington će uvijek podržati projekt izvoza turkmenskog plina u Europu, ali samo  riječima, ne i u praksi.

Za SAD je sada prioritet izvoz svog ukapljenog plina u Europu, stoga u EU ne želi vidjeti ni ruski, ni plin iz Turkmenistana.

Turkmenistan je svjestan situacije, kao ni da nema raspoloživa sredstva za izgradnju plinovoda prema zapadu. Stoga Ašgabat pokazuje više interesa za plinovod TAPI, koji treba povezati Turkmenistana, Afghanistan, Pakistan i Indiju.

“Međutim, glavni problem u provedbi projekta “Transkaspijskog plinovoda” iz je njegova komercijalna komponenta”,  kaže voditelj Centra naftnih istraživanja Ilham Šabandžan.

On podsjeća da se o ovom projektu počelo govoriti krajem 1996. godine, kada je turska tvrtka “Botas” provela početne pregovore za kupnju turkmenskog plina za potrebe Turske i naknadni izvoz u Europu.

“Kasnije je ovaj projekt zamrznut, a potom otkazan. Kasnije projekt Transkaspijskog plinovoda više nije bio na dnevnom redu”, kaže stručnjak.

Šabandžan podsjeća na još jedan važan detalj. Naime, do sada nijedna tvrtka iz Europe nije najavila kupnju određene količine turkmenskog plina. Iz tog razloga su sve rasprave oko Transkaspijskog plinovoda uglavnom bile političke prirode, bez stvarnih izgleda za realizaciju projekta.

Na primjer, Washington i Bruxelles su nekako htjeli da Baku i Ašgabat postignu konsenzus o pitanju izgradnje plinovoda. Iako je Azerbejdžan oduvijek davao podršku ovom projektu, jasno je rekao da neće sudjelovati u njegovom financiranju, nego da to treba platiti konzorcij kompanija koje će uložiti novac u tranzit.

Institutu za energetske studije na Oxfordu je procijenio ekonomsku isplativost izvoza turkmenskog plina u Europu. Prema studiji, “Transkaspijski plinovod” neće biti isplativ najmanje do 2030. Prema britanskim analitičarima, turkmenski plin u Europi bi tek tada mogao konkurirati onom iz ruskih plinovoda, pa čak i ukapljenom plinu. Ako bi Ašgabat sada prodavao plin po minimalnoj cijeni od 80 dolara na svojoj granici, uz troškove isporuke kroz “Transkaspijski plinovod” i “Južni plinski koridor” bi isti plin u Italiji koštao 335 dolara za tisuću kubnih metara.

Na drugoj strani, cijena ruskog plina isporučenog kroz plinovod “Jamal” se kreće oko 230 dolara, a ukapljeni plin iz kompleksa “Jamal LNG” od 177 do 248 dolara. Na Institutu za energetske studije u Oxfordu smatraju da bi američki LNG sada u Europi mogao stajati 248 dolara za tisuću kubnih metara, uključujući replinifikaciju.

Britanski analitičari vjeruju da će “Južni plinski koridor” zadržati svoj izvorni kapacitet od 16 milijardi kubnih metara do 2030. godine, nakon čega će se proširiti, ali vrlo malo. U Oxfordu ukazuju na to da bi za Turkmenistan Turska mogla biti atraktivnije tržište od Europe, jer plina isporučen Turskoj stoji oko 235 dolara za 1000 m3.

Najprofitabilnija ruta za izvoz turkmenskog plina prolazi kroz Rusiju, što ne kaže Gazprom, nego je dio studije Oxforda. U tom slučaju bi cijena u Europi, pod uvjetom da Ašgabat prodaje plin na granici za minimalnih 80 dolara, bila će 179 dolara.

Svatko tko Transkaspijski plinovod smatra obećavajućim treba se pitati:  “Ako tko će ga izgraditi i što ako se zbog toga promijeniti stav vodstva Gazproma?” Ruta plinovoda u Europu kroz Rusiju je kraća nego kroz Azerbejdžan i Tursku. Infrastruktura već postoji i radi se na novoj. Gazprom Turkmenistanu može ponuditi kupnju plina na granici ili transportirati ga u Europu. Dakle, ruski holding neće dirati u izravne konkurente iz “Južnog plinskog koridora”, već može zaraditi na kontroliranim isporukama. Sredinom 2000-ih je turkmenski plin već bio isporučen u Europu, ali Gazprom je kasnije obustavio isporuke.

S točke gledišta europske energetske politike, koja želi smanjiti ovisnost o Rusiji, ova opcija je negativna, ali za Turkmenistan može izgledati povoljna.

U studenom prošle godine je nade u Rusiju za isporuke plina u Europu polagala i uprava Turkmengaza, što je potvrdio direktor kompanije Mijrat Arčajev.

“U sjevernom smjeru postoji operativan sustav plinovoda kroz kojeg je Turkmenistan povijesno izvozio prirodni plin Rusiji i drugim zemljama Zajednice nezavisnih država. Ako možemo postići obostrano prihvatljive sporazume s kupcima i tranzitnim zemaljama, onda se ovi plinovodi potencijalno mogu koristiti za isporuke prirodnog plina iz Turkmenistana u zemlje Zajednice nezavisnih džava i zemlje istočne Europe, rekao je direktor Turkmengaza.

Krajem srpnja je zamjenik ministra energetike Rusije Anatolij Janovski izjavio kako bi Gazprom pregovore o nastavku kupovine plina iz Turkmenistana mogao započeti u jesen. Pregovori su prekinuti 2016. godine, budući da ruska strana nije bila zadovoljna cijenom, Gazprom je podnio tužbu nadležnom Arbitražnom sudu u Stockholmu. Međutim, kasnije su ruski holding i Turkmengaz sporazumno obustavili parnicu i do kraja ove godine žele naći pronašli obostrano prihvatljivo rješenje za suradnju.

Neki su analitičari ovu vijest protumačili kao mogući pokušaj Gazproma da riješi “turkmensko pitanje” zbog potpisivanja Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora. Međutim, drugi dio stručnjaka smatra da Gazpromu plin iz Turkmenistana više nije potreban.

“Prije je Gazprom trebao turkmenski plin da popuni manjak za isporuke Kini. Sada je ovaj problem uklonjen iz dnevnog reda”, kaže vodeći analitičar ruskog Nacionalnog fonda za energetsku sigurnost Igor Juškov i dodaje kako Gazprom ima dovoljno vlastitih izvora.

“Osim toga, ako gledamo na suradnju Gazproma sa svim zemljama Središnje Azije, ruski holding se strogo drži svoje poslovne politike kojoj je cilj očuvati kineski smjer, jer ideja o izgradnji plinovoda “Moć Sibira 2″ nije mrtva”, sažeo je Igor Juškov.

Ugovor Kaspijske petorke sahranio imperijalističku teoriju “Heartlanda”

Vojskama država koje nisu dio “Kaspijske petorke” zabranjen pristup Kaspijskom moru