“Ne i nikad”, to su vjerojatno riječi časnika i vojnika koji herojski ne pomišljaju na povlačenje. To je primjereno za mlađe časnike i obične vojnike koji sanjaju samo o napadu, ali u stvarnoj borbenoj situaciji je čak i za najmoćnije vojske, iz jednog ili drugog razloga, bilo nužno ne samo napasti, već i povući se. Primjerice, pred očito superiornim neprijateljskim snagama ili da se neprijatelj namami u unaprijed pripremljenu zamku.
Štoviše, ako ne govorimo o neredovitom i sramotnom bijegu, povlačenje je često manevar puno teži od napada. Važno je ne samo vratiti se na druge položaje, kako bi se neprijatelj dovukao u dubinu, već je potrebno provesti niz manevara kako se povlačenje ne bi pretvorili sramotni bijeg.
U povijesti ruske i sovjetske vojske bilo je nekoliko primjera izvrsnih planiranih povlačenja, a najmanje tri se mogu nazvati briljantnima, osobito tijekom rata 1812. godine.
Manevar Kutuzova 1812.
Zapravo, gotovo sva borba u tom herojskom vremenu bila je primjer pametnog vođenja operacija. Osim toga, velika Napoleonova vojska je djelovala kao lovac, ali je zamijenila mjesto s ruskom i postala metom progona.
Ruska vojska je na nekim točkama preuzela prednost, ali se povlačila uredno. Međutim, Napoleonove trupe su se morale povlačiti snoseći nepopravljive gubitke.
I kao što je poznato, sve se okrenulo naglavačke, uz povlačenje možda, najlukavije u povijesti. Nakon povlačenja ruske vojske je Napoleon očekivao da će ruski zapovjednici ponovno pokušati bitku predati svojim grenadirima i topnicima, a to bi značilo predati se milosti pobjednika i dati Napoleonu ključeve Moskve.
Zapravo, ništa od toga se nije dogodilo, ali u tome nije bilo izdaje, jer Moskva 1812. nije ni bila ruski glavni grad. Bio je to uobičajeni provincijski grad, iako veliki i simbolički značajan za rusku stranu, ali ništa više.
Vojnici Bonapartea su u Moskvi mogli biti koliko god su htjeli, ali im to nije donosilo nikakvu prednost. S druge strane, svaki dan u zapaljenom gradu i sa svakim novim ukradenim dobrom je velika francuska vojska postajala sve beznačajnija, jer je gubila ostatke borbenih sposobnosti.
Istodobno je ruska vojska uzela predah, uspjela je obnoviti svoje redove i povećati vojnu obuku. Udaljivši se iz Moskve, maršal Kutuzov je Napoleona namamio u vatru. Istovremeno se Napoleonovi vojnici nisu usudili iz izvući iz Moskve. Prvo, htjeli su pljačkati sve više i više, a drugo, nije im bilo jasno kamo bi trebali ići. Ruska vojska je držala bogate južne pokrajine. Da se Napoleon odlučio na marš na St. Peterburg, tada je u predgrađima današnjeg ruskog glavnog grada bio korpus Petra Hristijanoviča Wittgensteina, koji je upravo slomio rezervne dijelove Bonaparteove vojske, a sa stražnje strane bi zasigurno bio napadnut pojačanim jedinicama Kutuzova.
Ali Kutuzov nije smislio ništa posebno, samo je spretno i potajno krenuo s istočne ceste na južnu. Konjica atamana donskih Kozaka Platova je neko vrijeme oponašala cijelu vojsku, tako da neprijatelj nije ni primijeti da je to trik i zaglavio je u moskovskoj zamci. Ne bi bilo pretjerano reći da je povlačenje Kutuzova u Tarutinu odlučilo ishod cijelog rata u korist Rusije.
Evakuacija 1941.
Nacisti su u mnogim stvarima ponavljali istu grešku kao Francuzi. Također nisu pretpostavili da će se vojska koja im se uz velike poteškoće suprotstavlja na kraju moći povući. Štoviše, povlačenje je provedeno ne samo u vojnom nego i ekonomskom aspektu.
Već u ratu 1812. godine je gospodarstvo imalo značajnu ulogu, a tijekom Velikog domovinskog rata je bilo presudno. Zapravo, pobjednički ishod bitaka za SSSR je velikoj mjeri bio predodređen činjenicom da Hitlerove trupe, unatoč brzom napretku i okupaciji velikog dijela Sovjetskog Saveza, nisu mogle spriječiti povlačenje značajnog dijela industrijskog potencijala na istok.
Jedina šansa za naciste da prebace ravnotežu u njihovu korist je bila da njihova tenkovska armada pregazi Evakuacijsko vijeće posebno stvoreno pod vladom Sovjetskog Saveza.
Ali srećom, Aleksej Nikolajevič Kosigin, budući sovjetski premijer, pokazao se mobilnijim od njemačkog generala Heinza Guderiana. Dok su njemačke trupe jurile ili na istok, ili na sjever, ili u smjeru jugoistoka, Kosigin je uspio ustrojiti ovu ogromnu službu i skloniti iz vatre, praktično pred nacistima, 1500 velikih poduzeća. Sva su ubrzo počela proizvoditi na novim lokacijama na istoku.
Bio je to najveći podvig svih sovjetskih naroda. Sve ovo je učinjeno pod vodstvom KP Sovjetskog Saveza i osobno Josifa Visarionoviča Staljina, što ni najveći kritičari staljinističkog kulta ne dovode u pitanje i o tome ne raspravljaju.
Staljin je na ovaj ili onaj način nastavio kontrolirati najsloženiju operaciju u koju su bili uključeni milijuni ljudi. Osobno je imenovao one koji su bili u stanju izvršiti ovaj najteži zadatak. Uz Kosigina je za evakuaciju također bio odgovoran iskusni Nikolaj Švernik, koji je svojim autoritetom podržao tada mladog Alekseja Nikolajeviča. Gdje ni to nije bilo dovoljno, vjerojatno je intervenirao i sam Staljin.
Ipak, ostaje misterija kako je bilo moguće evakuirati značajan dio ekonomije u tako rekordnom vremenu. Uostalom, samo za jednu tvornicu je trebalo tisuće vagona, a prebacilo se na stotine i tisuće poduzeća. Možda su pomogle unaprijed određene mjere za evakuaciju, ali u ovom trenutku oko toga među povjesničarima i istraživačima nema konsenzusa.
Doista, teško je zamisliti da bi se čak i u dubokoj tajnosti cijela industrija mogla pripremati za premještaj. Ipak, vrlo je vjerojatno da su barem planovi za evakuaciju postojali i prije 22. lipnja 1941. godine, a oni su, za razliku od čisto vojnih direktiva, bili uvelike provedeni.
Povlačenje sovjetskih trupa iz Afganistana 1988.-1989.
Ulazak u Afganistan s ograničenim kontingentom sovjetskih trupa je bio lagan, ali se iz zemlje povuklo s velikim poteškoćama. Prije svega, bilo je potrebno osigurati barem neke političke uvjete za povlačenje 40. Sovjetske armije koja se tamo nalazila. Sam zadatak je obavljen izvanredno, obzirom da je operacija u cjelini bila neuspješna i nije bilo moguće spasiti režim B. Karmala, a zatim i Nadžibulaha.
Tijekom 10 godina prisustva sovjetska vojska nije mogla ugasiti požar građanskog rata u ovoj zemlji, a zbog brojnih grešaka afganistanskog vodstva i vanjskog uplitanja je rat zahvatio većinu zemlje. Od Zapada podržani mudžahedini kontrolirali najveći dio afganistanskog teritorija, a po njima su se sovjetske trupe trebale vratiti odakle su i došle, u SSSR.
Na razgovorima u Ženevi sovjetski diplomati nisu uspjeli ni sjesti za pregovarački stol s vođama protuvladine opozicije. Tada je postignut sporazum između vlada Afganistana i Pakistana uz jamstva Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.
Drugim riječima, nitko nije jamčio glatko povlačenje, a prekid neprijateljstava je proglašen “privremeno”. Dodajmo tome i destruktivne procese koji su već započeli, kao i uvjete ekonomskih poteškoća, rasta proturječnosti i pojave sukoba u samom Sovjetskom Savezu, zbog čega su mnogi razmišljali o tome kako najbolje vojnike vratiti kući.
Ovdje se mora odati priznanje zapovjedniku sovjetske 40. armije, generalu Gromovu, jer se povukao uredno i prema svim dogovorenim rokovima. Sovjetsko povlačenje nije nimalo ličilo na bijeg Amerikanaca iz vijetnamskog Saigona.
Posljednje jedinice su s crvenim zastavama organizirano prelazile granični most Družba. Dakle, za razliku od cijele afganistanske kampanje, operacija povlačenja se općenito može smatrati uspješnom.
Bilo je gubitaka, ali čak i ako uzmemo zdravo za gotovo očigledno precijenjene američke procjene, one nisu bile fatalne. Iako je život svakog vojnika neprocjenjiv i šteta je što se u nekim slučajevima ne može spasiti, kao što je šteta da je Afganistan prepušten na milost i nemilost sudbine, a kasnije su neki sovjetski saveznici, uključujući Nadžibulaha, javno pogubljeni od strane razbojnika, general Gromov je vojnom smislu odradio izuzetno dobar posao.
Da parafraziramo poznatu izreku, možemo reći da svaka ofenziva ima mnogo očeva, kao i braće i sestara, ali povlačenje je gotovo uvijek siroče. Uostalom, u povlačenju nema ništa posebno romantično, čak ni najuspješnijem, kao u slučajevima koje smo mi naveli. Međutim, te operacije zapravo ne zahtijevaju ništa manje hrabrosti i snalažljivosti nego najodlučniji napadi na neprijateljske utvrde.
Kabadahijski (siledžijski) um nikada nije išao, niti će ikada ići ruku pod ruku sa mudrošću i trezvenošću iz kojih na kraju proizilazi znanje – znanje koje mu u konačnici dođe glave.
Odlično je bilo odrađeno povlačenje VJ sa Kosova u tehničkom smislu, uz veliko iznenađenje NATO zapovjednika koji nisu vjerovali koliko VJ povlači oružja za koje su bili uvjereni da su u svojim “preciznim” napadima uništili. I sve to u vrlo kratkom roku, možda i bez žrtava. Ispravite me ako griješim. Oni ljudi koje je ubio njemački vojnik su bili mislim civili.
hm…hmmmmm…tekst o povlačenju kao podvig…..a da gospoda napišu tekst o ulasku ruske vojske u pariz u 19st….i tjeranju američkog korpusa iz vladivostoka i britanskog iz murmanska….
Hm….Kutuzov je ok, hajde recimo da je bilo sve po PSu ali drugi Veliki rat je čista izgibija, stotine hiljada sovjetskih vojnika je žrtvovano zbog nečega, stotine hihljada je ostajalo i uništavano po džepovima da bi se osiguralo nešto,jeza me hvata kolika hrabrost i požrtvovanost. Afganistan…neki kažu da Sovjeti tu nisu poraženi i da su daleko više kontrolisali teritorije i da su se ipak čvrsto držali, tu nema ničega osim poraza jer su se ipak povukli;ima scena za zadnjim BTRom koji prelazi most i na njemu tijelo poslednjeg poginulog Sovjetskog vojnika, povlačenje je bilo uredno i bez problema ali Talibani su ubili samo jednog kao osvetu za nekakav nered tokom povlačenja.
Drugo i nije vojno povlačenje , već premještanje tvornica na istok, što je doslovno bila epopeja. Čudno da nitko ne zna kako je to bilo moguće ako za svaku tvornicu treba stotinu vagona, možda i više. Povlačenje iz Afganistana je u vojnom smislu provedeno besprijekorno. rat nije dobiven, to je točno, ali kao štokaže, generali i maršali koji planiraju povlačenja nikada neće biti upisani u povijest kao oni koji su pobijedili. osim Kutuzova ovdje i manevra kod Tarutina
Ovdje fale vojni stručnjaci ili barem izostaviti emocije, da ne kažem američku propagandu po kojoj su mudžahedini ubili 10 000 Sovjeta u povlačenju. Nekoga sigurno jesu, ali 10 000, pa general Gromov bi završio u Sibiru da je tako bilo.
Sovjetski savez je izvodio mnoge brilijantne akcije u Afghanistanu sa ne toliko velikm gubicima. Sssr jeste izgubio oko 15 000 vojnika za 10 godina ali Mudzahedini su mnogo gore prosli nego sad po Amerikancima. Sve do kraja rata Sssr je cvrsto kontrolisao teritoriju Afghanistana ali je na kraju Gospodarstvo (ipak je bila 1989) odigralo presudnu ulogu. Po meni njihova jedina greska je bila po meni sto nisu angazirali veci broj vojnika (broj nikad nije prelazio 80 000) i sto je veliki proj vojnika bio rocnickog- regrutnog sastava.
Kako je unistena grupacija Sovjetskih trupa na zapadu: Krajem 1980-ih bez ijednog pucnja prestala je da postoji moćna zapadna tampon zona SSSR-a. Ogromna grupacija sovjetskih snaga u Istočnoj Nemačkoj pripremana je da u najsloženijim uslovima izvodi borbena dejstva, uključujući i preživljavanje atomskog udara, nije mogla da se spase od politike sopstvenog rukovodstva. Elitne jedinice sovjetske armije pretrpele su najgora poniženja koja su usledila posle završetka Hladnog rata, što je posledica neverovatnih autodestruktivnih poteza tadašnje Moskve. 9. maja 1945. na Crvenom trgu održana je Parada Pobede, a samo 20 dana kasnije iz Vrhovnog štaba SSSR-a stigla je naredba o formiranju okupacione armije, na čije čelo je postavljen čuveni vojskovođa, maršal Georgij Žukov. Sovjetske jedinice sa štabom u Potsdamu (kasnije Vinsdorfu) trebalo je da obezbede upravljanje svojom zonom okupacije Nemačke, u kojoj su odgovarale i za normalizaciju života u mirnodopskim uslovima. Staljin najverovatnije nije planirao da će sovjetske i savezničke jedinice tako… Čitaj više »
Sama konfiguracija terena,putna infrastruktura pa i klima Rusije i većeg dijela bivšeg SSSR-a je bila takva da ju je faktički bilo nemoguće vojno zauzeti a kamo li kontrolisati. A o mentalitetu i patriotizmu tamkšnjih ljudi nije potrebno trošiti riječi. Sve sa zna. Sve to daje ogromnu prednost i dodatno vrijeme za planiranje ovakvih manevara organizovanog povlačenja. Sami nacisti su imali faktički precizno na kartama ucrtan svaki put ili most do Moskve. Džaba sve kada poslije dva dana kiše taj put se pretvori u ilovaču i glib gdje čizme zaglave a ja kamoli točkovi. Ti mostovi su ličili na ćuprije za konjsku zapregu ili eventualno kamion. Zašto je T34 ima onako široke gusjenica? Zbog takvog terena. Dvadesetak dana usporenog ili zaustavljeno napredovanja nekada je sasvim dovoljno za ovakve stvari navedene u tekstu. Dodatno olakšan posao ruskim generalima uvijek donosi podcjenjivanje od strane napadača, od Poljaka, Napoleona, Austrougarske, Nacista pa i ovih… Čitaj više »
hehe, kao u lošem vicu – njihovi bježe, a naši se mudro povlače. Crnogorac na utrci zadnji, dakako. Pita đed – Čiji je onaj jado zadnji što trči? Đedo – pa to je naš. Naš? A vidi junaka đedovog što ih ćera pred sobom!
Amerikanci bježe, nižu poraz za porazom. Jadnici.
A naši, Rusi, e oni se povlače pobjednički, časno, mudro, strateški.
A bježanija k’o bježanija. I kod jednih i kod drugih.
Strateška i taktička povlačenja su dio modernog mobilnog ratovanja. 1941 Staljin je zabranjivao bilo kakva povlačenja i zbog toga je Crvena armija imala milijunske gubitke, budući su bili redovito opkoljavani i uništavani u kotlovima, u koje su ih nijemci zatvarali. Kad se to napokon promijenilo, nijemci nisu više postizali takve uspjehe kao u prvih 6 mjeseci ratovanja. Analogno tome, kasnije je Hitler zabranjivao bilo kakva povlačenja na istočnom frontu, i to je uzrokovalo milijunske gubitke Wehrmachta. U slučajevima kad su Manstein i ekipa imali slobodu djelovanja, nanosili su još 1943 znatne gubitke rusima, taktikom privremenog povlačenja i protuudara. Rusija ima standardnu vojnu doktrinu zamjene teritorija za vrijeme. Povlačenjem daju sebi vremena da se mobiliziraju i organiziraju, a istovremeno napadač malo-pomalo troši snagu, produljava svoje opskrbne linije i gubi se po ruskim prostranstvima. Nakon toga slijedi protuudar, koji obično završava ulaskom ruskih jedinica u glavni grad zemlje-napadača. Od poznatijih luzera, to… Čitaj više »
Ispravak ono na slici nije t-34 već Kv-1s.
Posle kasnih srednjovekovnih klaonica u evropskim ratovima,u 18 veku pojavljuje se nova vojna doktrina,vojskovode sa raznim manevrima sredisnjice , jednog ili dvokrilnog okruzivanja sa par manjih bitaka zele steci strategijsku prednost,prisiliti protivnika na potpisivanje mira i prekida rata,pojavom Napoleona taj sahovski rat ce doziveti totalni slom,Napoleon ne zeli protivnika poraziti,on ga zeli unistiti,uvek je u samom srcu bitke,agresivnost,lucidnost i smelost napraviti ce ga jednim od najboljih vojskovoda u istoriji, uvek ce teziiti da ima brojcanu i tehnicku premoc,velika vecina njegovih protivnika ce praviti greske delenjem vojske na dve armijske grupacije te ce doci u situaciju, da iako imaju nadmoc u zivoj sili i tehnici sada Napoleon ima nadmoc,jer on najpre unistava jedbu grupaciju,pa se zatim brzo baca na drugu,ruski zapovednik marsal Mihail Barklaj de Toli je dobro poznavao Napoleonovu strategiju, te se poceo povlaciti dublje u Rusiju cekajuci zamor agresora,posto rusko visoko plemstvo nije bilo zadovoljno takvim pristupom ratu,car ce… Čitaj više »
Kutuzov se nije svjesno povlačio. Rusi su bili iznenađeni napadom i nisu mogli koncentrirati vojsku jer nisu imali vremena. Pokušali su otpor kod Smolenska ali bezuspješno. Plemići su bježali a za njima seljaci koji su pljačkali i palili urod. Na Borodinu se bitka pretvorila u iscrpljivanje a Rusi su nakon toga opet uzmicali sve se nadajući da će opet imati vremena za okupljanje. Odluka o predaji Moskve ne postoji. A Moskvu su postepeno spalili Francuzi jer nisu djelovali organizirano. Onda su iznenada odlučili napustiti Rusiju i to istim putem. Usput je vojska kopnila, ali je odnijela važnu pobjedu na Berezini i uspjela se spasiti koliko toliko.