Trump za poboljšanje odnosa s Rusijom odabrao Kissingera

Za administraciju Donalda Trumpa će plan za obnovu odnosa s Rusijom izraditi bivši američki državni tajnik Henry Kissinger. Mora se priznati da instinkt američkog milijardera ni ovaj put nije prevario, jer se u plan za obnovu odnosa između Moskve i Washingtona Kissinger uklapa gotovo savršeno.

Doduše, Kissingeru je 93 godine i prvo pitanje koje se nameće jest nije li mogao odabrati nekog mlađeg?

Čini se da će Rusija razgovarati s jedinom osobom koja je uspjela postići mir s Vijetnamom, koji je organizirao posjet američkog predsjednika u Kini i razvio posebne gospodarske odnose s tom zemljom, a bio je najznačajniji od svih pregovarača za vrijeme Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, osim, naravno, za vrijeme Gorbačova i njegove “perestrojke”.

Kissingerove metode nisu tajna, a sam je o njima više puta govorio u svojim intervjuima. Rekao je “da se sa suprotnom stranom treba susresti onoliko puta koliko je potrebno da se postigne dogovor i kako nijedna zemlja neće dobrovoljno pristati na ultimatume”.

Henry Kissinger sigurno nije “golub” i često je optuživan “da protiv svih svojih neprijatelja vodi rat do samog kraja”. Međutim, unatoč brojnim kontroverzama, za njega se može reći da je realist koji razumije prave interese države koju predstavlja.

Kissinger nije bio aktivan ’80-ih i za vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu, koja na kraju nije donijela nikakve koristi Moskvi, a Amerikanci su podržavali mudžahedine, čime su terorizam u svijetu podigli na potpuno novu razinu. Bi li se to dogodilo da je Kissinger ostao državni tajnik? Teško je reći.

Amerikanci vjeruju da su dobili Hladni rat i formalno su u pravu. Neprijatelj protiv kojeg su se borili se sam urušio, s ozbiljnim teritorijalnim gubicima. No, ako ćemo gledati stvari na ovaj način, Rusija je izgubila i Prvi svjetski rat, jer nije bila prisutna u Weimaru i pretrpjela je teritorijalne gubitke, iako ne tako ozbiljne kao 1991. godine.

Ako se odmaknemo od ovog tumačenja, Rusija je pobijedila u dvije revolucije – 1917. i 1991. godine, kada se oslobađa utega svih sovjetskih republika. Naravno i 1917. i 1991. se sve dogodilo i zbog stranih utjecaja, ali oni sami po sebi nisu bili ključni uzroci. Svi pokušaji da se smrti Ruskog carstva i Sovjetskog Saveza pripišu isključivo vanjskom faktoru su teorije zavjere i neodgovoran povijesni pristup.

“Ma, mi smo bili glupi, naivni i siromašni. Htjeli smo revoluciju i dobili smo je”, površna su tumačenja događaja od prije gotovo 100 godina.

Naravno da sovjetsko vodstvo nije bilo glupo, jer u protivnom ne bih stvorilo najveću državu na svijetu.

Dakle, unatoč formalnoj “pobjedi” jedne strane, zapravo su pobjednici i gubitnici i Rusija i Washington, a konačni bi se pobjednik znao samo u slučaju nuklearnog rata, koji bi bio samoubojstvo i za Ruse i Amerikance, ali i ostatak svijeta.

Dakle, potrebno je pregovarati i pregovarati, sve dok se ne postigne obostrano prihvatljiv dogovor između dvije sile.

Naravno, sporazum s jakim protivnicima iz generacije američkih političara iz 1991. godine jednostavno nije mogao biti održiv. Osim toga, uoči raspada je SSSR pravio ustupke tolikom brzinom, da je nešto napustio i prije nego su Amerikanci to tražili.

SAD je još uvijek svjetska velesila, prvi gospodarski partner Kine i vodeća zemlja s utjecajem na Saudijsku Arabiju, a time i na Bliski istok. Može se reći da su i Europska unija, Kanada, Meksiko i neke druge zemlje ekonomski i politički ovisni o Washingtonu.

U Americi su stručnjaci u svrgavanju latinoameričkih vlada, što je bila upravo Kissingerova “uža specijalnost”, koji zbog upute argentinskoj vojnoj hunti “da se političkih protivnika riješi što je brže moguće” vjerojatno i nije zaslužio Nobelovu nagradu za mir.

Sjedinjene Države su se pokazale spremne bombarirati i bespomoćne države, a samo u kampanjama od Drugog svjetskog rata je Washington odgovoran za 55 milijuna ugašenih ljudskih života.

Amerikanci pregovaraju samo na ravnopravnoj osnovi, čvrsto braneći svoje interese i pokazujući principe kojih se neće odreći. Kako onda s njima pregovarati?

To mogu učiniti samo osobe koje su na vrhuncu političkog djelovanja bile 70-ih, kada su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države bili jednako jaki, a lokalne i posrednički ratovi su diljem svijeta izbijali još češće nego danas.

Odluku da pregovara s Rusima dokazuje i inicijativa Donalda Trumpa da za državnog tajnika uzme Rexa Tillersona, čovjeka koji nikada nije bio u politici ili diplomaciji. Tillerson je čelnik Exxon Mobila i kao naftaš zna pregovarati, a ne samo postavljati uvjete i ultimatume.

Tajnik ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, komentirao je moguće imenovanje Kissingera za čovjeka “odgovornog za pomirenje s Rusijom” rekavši:

“Kissinger je i dalje jedan od najmudrijih političara i najpametnijih stručnjaka i najveći je stručnjak za poslove s Rusijom, stoga i za izradu plana u smislu američko-ruskih odnosa.”

Znakovito je da su se zapadni mediji, koji su komentirali ovu inicijativu, odmah sjetili riječi Vladimira Putina iz njegove knjige “U prvom licu”. Ruski predsjednik kaže da je tijekom prvog susreta s Kissingerom priznao da je radio u sovjetskoj obavještajnoj službi.

“Svi pristojni ljudi karijeru započinju kao obavještajci. Ja, također”, odgovorio mu je Kissinger.

Kissingera za sada, za razliku od Trumpa ili Tillersona, “demokratski” i “progresivni” američki mediji ne spominju se kao “rusku marionetu”, ali zato koriste izraz “dugogodišnji Putinov pouzdanik“.

Naravno, prerano je za pretjerani optimizam zbog osoba koje je Trump pozvao da usklade novi pristup američke vanjske politike. Veliki ljubitelji Rusije baš i nisu među njima, bez obzira što pisali američki mediji. No, barem nema onih koji uopće nisu spremni pregovarati, a to je već nešto. Ponekad i više nego dovoljno.