Veliki intervju s Don Anđelkom Kaćunkom

Don Anđelko Kaćunko, Splićanin je rođenjem, iz brojne obitelji iz dične i kršne Poljičke Republike. U Docu Donjem završio je osnovnu školu a klasičnu gimnaziju i Teološki fakultet u sjemeništu  u Splitu, gdje je 1979. zaređen za svećenika. Studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje1980., a 1989. i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Usporedno sa studijem bio je voditelj zajednice mladih MI u Hrvatskom Leskovcu kod Zagreba, kao i pastoralni suradnik u Župi  Stupnik–Lučko. Aktivnosti kroz uredništvo lista MI, te glavnog tajnika Zbora MI dovele su ga na mjesto direktora lista mladih MI i izdavačke djelatnosti HKZ “MI”. Bio je angažiran i u Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske, gdje je 1999. preuzeo dužnost kancelara, a uz to je od 2002. vršio i dužnost kapelana u MUP-u i Ravnateljstvu policije, a od 2005. bio je i kapelanom u Policijskoj upravi zagrebačkoj.

Od 2008., dekretom biskupa dr. Mile Bogovića, postao je članom prezbiterija Gospićko-senjske biskupije. Godine 2011. imenovan je duhovnim pomoćnikom u Otočcu te upraviteljem župa Kompolje i Brlog, a 2013. i župe Vratnik. Prve radove piše od gimnazije, novinarske priloge u listu MI, te je do sada objavio više od 60 intervjua s mnogim uglednim osobama u hrvatskom javnom životu.

Pisao je u Hrvatskom Slovu, Vjesniku, Areni, Fokusu i drugdje. U dva navrata bio je i kolumnist u Naciji i Hrvatskom tjedniku. Stalni je suradnik IKA-e, Glasa Koncila a povremeno i drugih katoličkih medija. Od 1999. do 2008. bio je redoviti kolumnist tjednika MORH-a. Od 2007. uređuje vlastiti blog. Urednik je, suautor i samostalni autor do sada više od deset knjiga:

“MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu”, 2001., “Vojni ordinarijat u RH”, monografija, 2007.,

“Pogled sa Sljemena”, 2005., “Hrvanje sa svijetom”, 2007. i 2008., “Moji topnički dnevnici”, 2009., “Raspuća blogovske neo/zbiljnosti” 2010., “Vikar crkve Naše Gospe”, 2013., “Uoči progona”, 2017., “Tko ne čita – umire glup”, 2018., “Doncameron”, 2019. i 2020., “Pod obranu se Tvoju…”, 2019. i

“OPTIMIST ali ‘teški’ realist”, 2020. (dva izdanja).

Uz to, suautor je (među desetak autora) dviju knjiga priča “Otočki dekameron”, 2016. i 2017. Dobitnik je nagrade Hrvatskog društva katoličkih novinara za novinara godine 2008., a 2016. dobio je priznanje za 35 godina novinarskog rada.

Poštovani don Anđelko, za početak Hvaljen Isus i Marija!

Ovu pripremu za intervju obavila sam još ovog ljeta, no, eto prethodne okolnosti su me onemogućile obaviti ga i objaviti ga. Sad mi je drago da to mogu.

A. Š. – Za početak ovog razgovora, čini mi se logičnim, s obzirom na okolnosti u kojima živimo, postaviti vam oitanje baš iz jednog vašeg intervjua:

Zbog čega su ljudi danas sve manje – ljudi?

Don Kaćunko – Odgovor na to višeznačno pitanje isti je kao kada razmišljamo o pojedincu, tj. o čovjeku, kojega možemo usporediti s njihalom na zidnom satu. Dakle, svatko od nas spoj je krajnosti ter ujedno mješavina svih nijansi svih boja između tih krajnosti. Cijela Biblija nam pokazuje kakav je čovjek. Npr. u mudrim Izrekama posvješćuje nam bitnu razliku – kaže da i pravednik može pasti, ali, za razliku od opakih koji propadaju u nesreći, pravednik “padne li i sedam puta, on ustaje”. Čovjek je po svojoj naravi takav – sklon zlu, a ujedno ima potencijal najveće svetosti. Mudri Sirah kaže: “Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.” A Sv. Pavao upozorava: “Što tko sije, to će i žeti!” Zašto je tako? Tri su razloga tome. Prvo, naša je narav ranjena istočnim grijehom pa nam je svima neusporedivo lakše učiniti zlo, dok se za činjenje dobra treba itekako potruditi. To uspoređujem sa skliskim brijegom pod snijegom. Činjenje dobra je kao mukotrpno penjanje uzbrdo, a da bismo učinili zlo i grijeh, dovoljno je da se pustimo nizbrdo. Drugi razlog zašto je čovjek tako ‘jadan’ jest grješno okruženje u kojemu živimo, gdje posebno značajnu ulogu imaju mediji. A treći čimbenik je “udio đavla” – kako je svoju genijalnu knjigu o utjecajima sotone na pojedinca i društvo naslovio švicarski filozof De Rougemont. Jer đavao, kojega Sv. Petar naziva našim protivnikom – čije postojanje ismijava ili ignorira čak i tzv. racionalistička teologija – ništa drugo ne čini nego, naglašava Apostol, “kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre”. A mnoge “proždire” upravo tako da ih potiče na zlo, na odbacivanje Boga. Kao što je uspio u Edenu s Adamom i Evom, a ključni plan mu je propao s Isusom u pustinji. Jer prvi ljudi su naivno ušli u dijalog sa “Zmijom”, ne sluteći dubinu njegova zavodničkog ‘performansa’ odnosno reklamni trik “bit ćete kao bogovi”, a Isus se nije dao ‘preveslati’, nego je odlučno odbio svi tri privlačne ponude đavlova aranžmana rekavši mu na koncu: “Odlazi, sotono!” Što je đavao htio, i što sotona i danas želi? Temeljni plan mu je čovjeka odvojiti i udaljiti od Boga, prikazati mu Stvoritelja kao ne-prijatelja, kao onoga koji sputava njegovu slobodu, ograničava njegova prava itd… istodobno mu obećavajući ispunjenje svih želja do “pobožanstvenjenja”… A samoostvarenje čovjeku ne može dati nijedna ‘horizontalna’ ideologija, nikakav idealistički humanizam ili komunizam…, nego čovjek samo Božjom pomoći može biti čovjek, tj. biće koje vlastito ispunjenje nalazi u skladnu suživotu s drugima, a vrhunac radosti u žrtvi za druge. Da zaključim, i izravno odgovorim na pitanje, ljudi su danas sve manje ljudi upravo zato što padaju na bezbrojne vražje trikove i ponude njegova marketinga, poglavito u medijima, kojima čovjek nikada u povijesti nije bilo toliko i tako agresivno izložen. Ipak, ravnotežu čuvaju kršćani koji su svjestni svega toga ter, odazivajući se svakodnevno na evanđeoski poziv na svetost, spremno surađuju s milošću koju nam Bog daje u izobilju ako želimo i molimo.

A. Š. – Imate bogato iskustvo kao svećenik, ali Vi ste i u svom bitku također novinar, kolumnist, bloger… Jeste li kao sjemeništarac maštali o nečem drugom prije nego li o tome da postanete svećenik?

Don Kaćunko – Ma ja u djetinjstvu ne samo da nisam maštao o svećeništvu, nego mi je svećenik odnosno vlastiti župnik bio podpuno stran i udaljen ‘lik’, kojeg smo se mi djeca čak bojali, pa možda baš zato nisam bio ni ministrant. Prvo, bio je doista “kao od brda odvaljen”, a uz to su stariji nas djecu strašili da će nam “pop odrizat jezik” ako ne budemo dobri pa smo mi doslovce bježali od kuće kad je on dolazio u selo. S druge strane, bio sam sklon mehanici i volio sam tehniku pa sam se u višim razredima osnovne škole počeo ‘gledati’ u toj struci. Međutim, jako sam volio knjigu, čitanje, učenje, pisanje i crtanje, a valjda sam imao i neke ‘duhovne’ karakteristike kojih nisam bio svjestan, pa su me od sedmoga razreda ne samo roditelji nego i susjedi poticali na “odlazak u sjemenište”. U tome je vjerojatno bilo presudno ozračje istinske pobožnosti i u obitelji i cijeloj župi – nije bilo obitelji u kojoj se svaku večer nije glasno molila Krunica, a na nedjeljnu svetu misu nije išlo samo nekoliko “pogana”. Dakle, nakon osmoljetke upisao sam se, ujesen 1968., u sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu i tu se zapravo razvijalo sjeme odnosno klica mojega svećeništva. U prvom razredu gimnazije bilo nas je čak 46-ero, uvjeti života su bili “godinu svjetlosti” od današnjih standarda, ali to vrijeme ostalo mi je u najljepšoj uspomeni. Zanimljivo je ipak da nas je od toga broja za svećenike zaređeno samo dvanaest! Ali to ne znači da smo mi postali “svetci”, a ostali kolege “odpadnici”. Nipošto. S mnogima sam ostao više-manje povezan i mogu posvjedočiti kako su to krasni obiteljski ljudi u različitim zanimanjima i strukama. Dakle, premda smo svi mi u sjemeništu živjeli u duhovnom i intelektualnom okruženju koje je poticalo razvoj sjemenke našega duhovnog poziva do najviše razine, ona se nije razvila jednako ni u nama koji smo postali svećenici. Tu se potvrđuje odgojno iskustvo – dobro poznato iz roditeljskih napora u obitelji, što narod “argumentira” s pet različitih prstiju na istoj ruci – da isti napori ne urode uvijek istim plodovima, uostalom kao ni kod sijanja na njivi, što je i Isus potvrdio poznatom prispodobom o sijaču. Bogu sam zahvalan što su nas naši odgojitelji i profesori splitskoga sjemeništa tako formirali da – ma gdje bili, kao svećenici ili laici – u životu ne smijemo biti (izrazit ću se vlastitom novokovanicom) ‘sjemeništarije’ ili ‘sjemeniškoristi’ (kako bi se reklo “po zagorski”), nego vrijedni, čestiti i pošteni graditelji svoje domovine i izgraditelji vlastitoga naroda. Zato sam poslije kao svećenik, poglavito nakon ulaska u uredništvo lista katoličke mladeži MI, sve medije nastojao koristiti za evangelizaciju.

A. Š. – Dobih ljetos od Vas, kako rekoste “s bratskom medijskom radošću”, neizmjerno zanimljivu Vašu knjigu “DonBlog” koju pročitah s guštom. Povremeno se i vraćam na neke njene dijelove. Recite mi kao iskusni čovjek iz medija, što je to danas krivo pošlo s medijima? Gdje su se to pogubili i zašto?

Don Kaćunko – Jesu li se i koliko su se mediji “pogubili” to možemo procjenjivati analizirajući katoličke odnosno kršćanske medije. A glede svi ostalih, dakle svjetovnih ili ‘srednjostrujnih’ (mainstream) tzv. liberalnih medija, usuđujem se reći da s njima ništa nije danas krivo pošlo. Naime, oni su od početka – ako ne baš od samoga početka, a onda sigurno od početka 20. stoljeća – “naopako nasađeni”, kako se pučki kaže. Osnovna medijska literatura potvrđuje da je upravo tada proklamirano medijsko pravilo “if it bleeds it leads” (što znači da na naslovnice dolazi ono što je “krvavo”!), a odprilike u isto vrijeme suvlasnik Hollywooda (“filmske tvornice snova” – koja se postupno razvijala u najjači globalni medij) – postala je i Američka mafija. Za razumijevanje današnjih medija ključni je čimbenik njihov (javni ili tajni) vlastnik, jer on određuje “programsku politiku”, tj. sadržaje. Dakle, ako i jest u početcima medijskog ‘pokreta’ postojao zanos i ideal da je novinarska misija izvješćivati o događajima objektivno, pošteno, uravnoteženo i istinito, poslije je kapitalistički ‘zanos’ za profitom, zajedno s drugim interesima, novinarstvo pretvorio u “intelektualnu prostituciju” (kako se izrazio davni urednik New York Timesa – rekavši također da su novinari “oruđa i vazali bogataša iza kulisa”). Zato veliki i jaki mediji – i slikovni, i zvukovni, i tiskovni, uključujući Internet – pomno izabrane današnje vijesti tretiraju kao spektakularnu ‘robu’ koju je važno prodati što većem broju konzumenata. Pritom se svi natječu da budu prvi u objavi senzacije, ali to više nije utrka da se što prije objavi pozitivna priča ili ispravi neke pogrješne činjenice, nego nemilosrdna utakmica radi stjecanja popularnosti kako bi se privukli oglašivači, radi povećanja dobiti od reklama. Ali nije sve samo biznis, jer na tržištu s kojeg je uklonjen Bog i svi moralni principi, SVE je spoj biznisa i ideologije – od pop/rock glazbe i filmske industrije do prodaje borbenih zrakoplova i lažno spasonosnog cjepiva korona-pLandemije! A ta ideologija forsira tretiranje života kao zabave ter svođenje čovjeka na plitkog potrošača stvari koje mu ne trebaju. O tome sam pisao i na blogu, s kojeg su izabrani postovi objavljeni u knjizi Don Blog.

A. Š. – Kažete u svojoj knjizi kako Vas mnogi ne razumiju baš zato što vas osobno ne poznaju. I tu ste jako u pravu. I ja sam imala jednu reakciju prema Vama baš zato što Vas ni na kakav način nisam imala prilike upoznati. Prije svega je to moja pogreška, no, zašto nam se to događa?

Don Kaćunko – Naviknut sam na takve reakcije, jer se mnogima događaju, i to me nikada ne izbacuje “iz takta” ni iz ‘kontakta’. Jer, budimo otvoreni, na elektronskim medijima sve se radi brzo i ništa se ne stigne ostaviti za sutra – zato sam blog definirao kao “komentar koji ne uspije prespavati” – pa sam i sâm, iskreno priznajem, mnogo puta reagirao bez takta i možda čak nekoga nehotice povrijedio. Dakle, razlog je brzopletost, koja može biti vanjska, uvjetovana okolnostima, ili osobna, tj. površnost kao stil života i rada. Oboje je zapravo loša navika, ali je nažalost karakteristika ovoga našeg užurbanog ‘nevrjemena’, u kojemu Zli (đavao) – kao višestruki, štoviše “beskonačno mnogostruki opsjenar”, kako ga je opisao De Rougemont – smišlja jednostavne podvale, “na koje nasjeda najveći broj ljudi u duhovno nezrelim vremenima”. A upravo je doslovce takvo ovo naše okruženje ili more “poslovnog svijeta” u koje smo (u)bačeni i u kojem smo često, kako kaže Sv. Pavao, kao “nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi”. A jedna od temeljnih zabluda ovoga vrjemena, kako upozorava filozof, jest da je “vrijeme novac”, u što nas stalno uvjerava demon “Mr. Time, poslovni čovjek kome se (uvijek) žuri… i nikada nema vremena ni za što drugo osim za novac”. Eto, otišao sam u ‘filozofiranje’, a htio sam samo naglasiti koliko nam je svima potrebno više mirnoće i strpljivosti u međusobnoj komunikaciji. Samo tako neće nam se dogoditi da čovjeka, na temelju jedne njegove reakcije, jednostavno strpamo u određenu ‘mentalnu ladicu’ prije nego smo išta o njemu doznali. Reakcije nekih mojih čitatelja na blogu, tj. njihovi ‘nervozni’ komentari, od kojih sam neke prenio i u knjigu, pokazuju upravo tu sklonost današnjih površnih medijskih konzumenata, što je nakon bloga još jače došlo do izražaja na novim društvenim mrežama pa sam s razlogom, iako zvuči uvrjedljivo, takve nazvao ‘fejsbukvanima’. Oni uvijek zaključuju “pars pro toto”, nisu u stanju vidjeti cjelinu odnosno tzv. širu sliku, a to i ne mogu jer nemaju osnovnu medijsku pismenost ni kulturu, što ste i Vi u svojoj knjizi o medijima pokazali i dokazali. Dakle, medijska kultura bi morala biti sastavni dio već osnovnog obrazovanja u školama, ali to je danas čista utopija, jer “upravljači ovoga mračnog svijeta” (kako ih naziva Biblija) jesu “Mreža” koja objedinjuje kapital, medije, kulturu, školstvo, sport… ter na svim područjima života “diktira tempo” po čarobnoj formuli spoja biznisa i ideologije.

A. Š. – Što se danas – u vrijeme ove neviđene obmane strašnom bolešću od “nevidljivog neprijatelja” i eksperimenta koji je još u tijeku – događa s ljudima? Zašto ne razumiju?

Don Kaćunko – Uz već rečeno, moramo glede toga imati na umu da je čovjek po svojoj naravi duhovno lijen i sklon nenaporu. Bez odgovarajuće odgojne ‘pitome dresure i treninga’ već od rođenja, čovjek će cijeli život ostati takav – pravi “trupac” i ‘fejsbukvan’, nesklon učenju i stjecanju novih spoznaja, strastveni ljubitelj “daljinskog” i gotovo alergičan na knjigu i čitanje. U tome smislu je posebno novi tzv. digitalni naraštaj djece i mladih, zbog pretjeranog služenja digitalnim medijima, pred golemom opasnošću, kako je njemački znanstvenik i stručnjak za mozak dr. Manfred Spitzer pokazao sjajnom knjigom DIGITALNA DEMENCIJA.

Zatim, kako sam spomenuo, školstvo je u cijelom svijetu veoma problematično, unatoč službenim proklamacijama o tzv. školi za život i glorificiranju znanja, jer obrazovni sustav ne formira misleće ljude. Svi upravljački (politički) sustavi ne žele imati mnoštva mislećih podložnika, jer misao pokreće čovjeka i navodi ga na akciju, a to može značiti pobunu protiv vladajućih. Zato se gotovo u svim zemljama svijeta – jednako u tzv. demokratskim i u tzv. totalitarnim, ravnopravno pomoću školstva i medija, već od djetinjstva nad ljudima i narodima provodi “proizvodnja pristanka” ter ih se umno i mentalno formira za “zbunjeno stado pasivnih promatrača” (W. Lippman). Po govoru o toj temi po cijelom svijetu postao je veoma poznat američki znanstvenik Noam Chomsky, čije su poruke, intervjui i eseji objavljeni i na hrvatskom jeziku. Na to je upozorio čak i papa Ivan Pavao ‘Dragi’ u knjizi “Prijeći prag nade” (koju ni neki teolozi nisu pročitali!), a najznakovitije i ‘najubojitije’ riječi o tome je napisao A. Huxley u predgovoru romanu “Vrli novi svijet”, već 1946. godine: “Ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi novi totalitarizam nalikovao starom. Vladanje batinama i vodovima za strijeljanje, umjetno izazvanim nestašicama, masovnim zatvaranjima i progonstvima, nije samo nehumano (za to danas nitko ne mari); dokazano je kao nedjelotvorno – a u doba razvijene tehnologije, nedjelotvornost je grijeh protiv Duha Svetoga. Stvarno totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima.”

Dakle, sapienti sat (a blenti maska)! Jer u upravo navedenim riječima je i odgovor na pitanje zašto ljudi ne shvaćaju ovu aktualnu globalnu pLandemijsku podvalu, zašto ništa ne znaju o tome “strašnom nevidljivom neprijatelju”, koronavirusu – iako su sve informacije dostupne na internetu! – zašto su povjerovali u priču o užasnoj zarazi koja “hara i kosi cijelim svijetom”, zašto su kao najveći kreteni pristali da im se na gubice nametnu lažno zaštitne “brnjice” čak i prije nego su uvedene kazne… itd. Ne znaju i ne razumiju jer im je mozak ispran milijun puta ponovljenim lažima, jer ne znaju da mediji nisu u prvom redu sredstvo informacije, nego manipulacije i indoktrinacije, pa zato nisu svjestni da već živimo u totalitarnom globalnom Novom svjetskom poredku, u kojemu su države obična lakrdija a političari figure na velikoj šahovskoj ploči koje postavlja i pomiče “Nevidljiva ruka” (kako glasi i istoimena knjiga Ralpha Eppersona o funkcioniranju svijeta danas).

Ali ima u tome sustavu jedna “kvaka” – postoje i elitne škole, osnovne, srednje i visoke, u kojima se obrazuju najtalentiranija djeca i tu se školuju za nasljednike “upravljača ovoga mračnog svijeta”. Tako formirani oni poslije kao odrasli dolaze na najodgovornija mjesta na svim područjima društvenoga života – uključujući i medije i škole – i tako se “priča” nastavlja, a ‘hlebinski’ Hrvati&hrvatići i dalje zabezeknuti ostaju u čudu psujući po birtijama i pitajući se što se to zapravo zbiva ter očekujući od političkih “pijuna” rješenje ključnih nacionalnih problema. Uključujući i demografsku katastrofu, koja nas, kako je govorio pok. don Ante Baković, vodi prema groblju izumrlih naroda. Pritom je neshvatljiv i zapanjujuć fenomen koji sam izrazio pučkim desetercem: “CROTITANIK ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone!”

Na koncu, drago mi je da ste spomenuli pojam “eksperiment”, jer ova ‘koronamanija’ nije samo medicinski fenomen, nego također vojno-psihološki poduhvat, ali i društveno-psihološki globalni pokus s ciljem da se vidi koliko je ljudi na Zapadu spremno prihvatiti nametnute bezsmislene “mjere” ter koliko je onih koji pružaju odpor. Naravno, tu su još i drugi aspekti eksperimenta, s neizbježnim ekonomskim (jednima bankrotskim, drugima profiterskim) i političkim posljedicama, s važnim ciljem ubrzanja dovršetka procesa globalizacije u Novom svjetskom poredku s jednom globalnom Vladom. S najvećom žalošću možemo zajedno zaključiti da “upravljači ovoga mračnog svijeta” već sada rezultatom ovoga eksperimenta mogu biti sasvim zadovoljni – podpuno je uspio i sve imaju kao na dlanu transparentno, tako da mogu čak i pooštriti tzv. mjere odnosno ubrzati proces, jer količina odpora je beznačajna. Tako ONI računaju, ali – na našu radost, a na njihovu nesreću – ne računaju s Bogom, koji će ih “udariti” – kako reče Sv. Pavao velikom svećeniku Ananiji – kad najmanje očekuju odnosno “dok još budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći” (u Prvoj poslanici Solunjanima 5,3)! Dok ne dođe taj povijestni trenutak, kršćani se moraju solidarno pomagati i hrabriti vjerom, molitvom i djelima milosrđa. Ponavljam, upravo činjenica kojom su brzinom i (o)lakoćom maske proširene i posvuda nametnute – a poglavito blasfemijsko pretvaranje svetoga euharistijskog obreda u ‘liturgijski maskenbal’! – najjači je dokaz da je NSP već uspostavljen! Znak toga je i fenomen da umjesto Deset Božjih zapovijedi i Kristovih dviju Zapovijedi ljubavi sada ‘vladaju’ tri globalne korona-zapovijedi: 1. Nosi masku!, 2. Peri ruke!, 3. Drži razmak! Jasno je, jamči nam i povijestno iskustvo i Sveto pismo, da ni ovaj globalni totalitarni poredak – koji se može nazvati ‘covidiotski koronacizam’ – neće trajati vječno, ali za njegovo rušenje bit će potrebni i kršćanski i svjetovni mučenici.

A. Š. – Čitajući Vaše knjige zamijetih kako i Vi kao i ja često spominjete Deset Božjih zapovijedi. Zašto ih ne poštujemo, zašto ih vjernici tako olako zaboravljaju?

Don Kaćunko – Te Božje zapovijedi na jedan su način zapravo naravni moralni zakon, koji je Bog Stvoritelj usadio u čovječje biće kao njegovu temeljnu odrednicu. Zato svaki normalan, razuman, zdrav i uravnotežen čovjek lako razlikuje dobro od zla pa npr. poštuje život (prema petoj Božjoj zapovijedi), ter se s poštivanjem i ljubavlju odnosi prema roditeljima (po četvrtoj Zapovijedi) itd. Baš kao što je to ‘definirao’ njemački mislilac Kant: “Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.” Možemo reći da je upravo po tome čovjek “slika Božja”, a ne slučajni ‘proizvod’ nekakvog teoretskog slijepog evolutivnog razvoja, što je mnogo prije još jače izrazio Sv. Augustin na početku svojih genijalnih “Ispovijesti”: “Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Zato tu Božju ‘paradigmu’ u svojemu biću imaju i vjernici i nevjernici. Naravno, (ne)život po Božjim zapovijedima odnosno, kako ste rekli, njihovo zaboravljanje je nešto drugo, poglavito kad je riječ o kršćanima. Problem je – a odnosi se jednako i na područje religije i na područje humanizma (bez Boga) – u duhovnoj lijenosti čovjeka, u neshvaćanju kako je za duhovni, kulturni rast i napredak u čovječnosti potrebno stalno ulaganje energije ter borba protiv vlastitih slabosti i zla u sebi i oko sebe ter istodobno gorljivo zalaganje za izgradnju “raja na zemlji” (kako je Marx fantazirao, a neki se još uvijek zanose tom utopijom), tj. društva u kojem živimo.

Međutim, veći je problem i veći propust kad tzv. Kristovi učenici, tj. krštenici ne žive po Evanđelju, koje je nadgradnja onoga što se kao Božje zapovijedi nalazi u temeljima čovjekove životne kuće. Temeljni problem današnjih kršćana, a katolici će u tome biti “strože suđeni” (kako je Isus najavio), jest što su prihvatili POGANSKU paradigmu na svim područjima života pa su kršćani formalno samo upisom u Maticu krštenih u nekoj župi, a u životom su zapravo ‘kršteni pogani’. Budući da smo u predbožićnom svetom vrjemenu, istaknut ću u tome smislu (pre)naglašavanje tzv. Nove godine (kao 1. siječnja i/li sljedećih 12 mjeseci odnosno 365 dana), gotovo kao prekopirani običaj iz komunizma, kada je tzv. Nova godina, i u javnom i u privatnom životu, bila režimsko-ateistički nadomjestak za Božić. Dakle, umjesto da se danas sva energija i pozornost usredotoči na BOŽIĆ, kao temeljni događaj u povijesti svijeta – dolazak Boga na Zemlju u obličju čovjeka, kako bi se čovjek mogao ‘popeti’ do Boga, tj. do božanskih visina duhom i umom i cijelim svojim bićem! – kršćani odnosno katolici i dalje (premda sada manje zbog korona-ograničenja) nasjedaju trikovima trgovaca raznih roba i materijalističke ideologije pa Božić “slave” bez Boga, tj. bez crkve i svete mise ter jedva čekaju ‘poganski božić’ u ponoć 31. prosinca, kada će pucnjavom, dimom i alkoholom u mamurluku “proslaviti” navodni “dolazak”… – koga ili čega? – Ničega!, jer vrijeme ne postoji! I nakon toga, ne shvaćajući kako su jadno i loše “započeli novu godinu” – a sve je zapravo nastavak predhodnoga razdoblja života pa promjena u kalendaru ne znači apsolutno ništa! – u vlastitoj se bijednoj gluposti čude što im sve ide naopako, a ne prema “najljepšim željama”… itd. A to je posljedica neprihvaćanja “novoga života u Isusu Kristu” a prihvaćanja duha i mentaliteta ovoga svijeta koji je protivan Evanđelju, na što nas upozorava Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: “Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” A to je izravna posljedica nečitanja Biblije, poglavito Novoga zavjeta, što je posvješćivao Sv. Jeronim, Dalmatinac i Hrvat, koji je cijelu Bibliju znao napamet i napisao da je Krist Božja snaga i Božja mudrost pa “onaj tko ne pozna Pisma ne zna Božju snagu ni njegovu mudrost: nepoznavanje Pisama, nepoznavanje je Krista!” Sapienti sat (a blenti maska)!

A. Š. – Kako se Vi osobno borite  i “borite” protiv ove strašne i nametnute nam boleštine?

Don Kaćunko – Borim se, premda to nije neka strašna i ‘krvava borba’ nego uobičajeni svakodnevni ritam, doslovce životom po formuli “moli i radi”. U golemoj sam prednosti što nemam televizor i namjerno televiziju ne gledam već punih četrdeset godina – ah, gle, taj sam jubilej propustio obilježiti ove godine! – nego sam orijentiran na tiskane medije, iz kojih na temelju novinarskog izkustva probirem samo ono najvažnije (a toga nažalost nema mnogo). Čim je početkom ove godine krenula medijska ‘koronamanija’ odmah mi je bilo štošta sumnjivo, a najznakovitiji od svega bio mi je izostanak medijskoga sučeljavanja suprotstavljenih mišljenja o tome prevažnom fenomenu ter, gotovo nasilno, nametanje globalne ‘covidogme’ odnosno korona-paradigme. Uz to, Bog mi je dao poseban dar slutnje, detektiranja još nečega “iza”, kad je riječ o duhovnim fenomenima – a ovdje nije riječ samo o virusu, bolesti, medicini itsl.! – pa sam tako odmah ‘nanjušio’ ili ljepše rečeno naslutio kako se još mnogo toga “iza (koronina) brda valja”. Kako je vrijeme odmicalo to je postajalo sve očitije. Istodobna i do u tančine režirana – doslovce kao nakon famoznog “11. rujna” u New Yorku (2001.) – promičbena ‘hajka’ u svim velikim i malim “režimskim medijima”, tako sam ih nazvao, iz dana u dan je, sasvim suprotno njihovim namjerama, razotkrivala manipulaciju. Pozorno sam čitao i pratio stavove domaćih ‘nerežimskih’ stručnjaka (to je bilo moguće samo u Hrvatskom tjedniku i na internetu) ter priloge iz drugih zemalja Europe i svijeta. Posebno mi je znakovito bilo forsiranje dugačkih priloga akademika Rudana u jednom dnevnom listu, i to čak do četiri pune stranice, što je sigurno pročitalo jako malo ljudi (i bolje je da nije!) jer je dosta bilo i nečitljivo, i neuvjerljivo, i kontroverzno, i kontradiktorno… čemu sam se smijao pa sam ga nazvao “doktor Vrludan”. Uz to, što traje do danas, kampanju pranja mozga narodu provodilo je samo nekoliko uvijek istih, očito dobro plaćenih, stručnjaka, pri čemu je naravno, poglavito za jezom ispunjeni i smrtno prestrašeni puk, ključnu ulogu (od)igrao (kao u tragikomediji s lošim glumcima pučkoga kazališta!) tzv. civilni stožer ‘za ovo i ono’, koji sam nazvao Stožderom ljudskih prava i sloboda. U cijeloj toj igri, u tome skazanju na globlanoj pozornici ipak, unatoč vjerničkom i medijskom iskustvu, nisam očekivao kukavnu reakciju Crkve “in capite et in membris”. Zgrožen i tužan zbog svega toga odlučio sam napisati niz priloga s namjerom razkrinkavanja obmane, pod radnim naslovom “praksa zavjere”, kako bi se što više laž razotkrila i istina otkrila. Prvi komentar, pod naslovom “Crkva u katakombama 21. stoljeća”, objavljen mi je u Hrvatskom tjedniku upravo na blagdan Sv. Josipa (19. ožujka), kada je najavljeno “zatvaranje crkava”, tj. dokidanje svete mise s narodom, i to – nimalo slučajno (kao i sada uoči Božića) – dvadesetak dana prije Uskrsa! Eto, u toj borbi sam do danas – više prilozima na Fejsbuku nego u drugim medijima. A pod vidom molitve, to posebno želim naglasiti i kršćanima posvijestiti, više sam usmjeren na otkrivanje istine nego na zdravlje bolestnih, jer ovdje je doista riječ ne samo o medijsko-ekonomsko-političko-ideološkom ratu, nego o borbi duhova, o sukobu Božjega duha i Zloduha, o borbi Antikrista protiv Evanđelja i kršćana, tj. ovdje se najozbiljnije radi o “DUHOVNOM BOJU”, kako kaže Sv. Pavao u Poslanici Efežanima (6,10-20). Taj dio je tako važan, znakovit i aktualan da ga moram navesti cijeloga, a on je zapravo recept i formula kako se kršćani trebaju ponašati u okolnostima globalne ugroze kao što je ova sadašnja:

“Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja kojeg sam poslanik u okovima, da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti.”

Te su Božje riječi toliko važne da bismo ih svi trebali imati istaknute u svojim domovima pa i nositi napisane stalno uza se, kao što mnogi u novčaniku nose fotografije dragih osoba, ili kao što su pobožni Židovi nosili rečenice iz svetih Pisama i oko ruke i oko čela – jer te su nam riječi Božji “SMS” i “status” odnosno poruka Nebeskog Oca za sadašnji i za svaki trenutak našega života. A njihovu važnost pojačava velika vjerojatnost, zapravo siguran sam u to, da je za uspjeh globalnog ‘korona-projekta’ uložena golema duhovna okultna (negativna!) energija. Jer samo naivac može (po)vjerovati da je koronavirus “sve iznenadio” (navodnim skokom sa šišmiša ili slučajnim bijegom iz laboratorija!) – to više što ima mnoštvo dokumentiranih dokaza kako je priprema za ovaj “rat protiv nevidljivog neprijatelja” trajala barem deset godina prije objave ‘pLandemije’! I zato je potrebno izgovarati odgovarajuće molitve, a ne samo brbljati ‘kamilicu’ molitvene sentimentalne frazeologije. Radi toga sam smislio SUDOR-molitvu od pet biblijskih zaziva, nazvanu tako po početnim slovima, a ‘zgodno’ je što “sudor” na latinskom znači “znoj” (jer cijeli svijet je u raznolikim mukama ‘korona-znoja’!), i tu molitvu upravljam Gospodinu svaki dan po nekoliko puta:

Silne zbaci s prijestolja!
Uništi one koji kvare zemlju!
Dokrajči bezakonje zlotvora!
Obuzdaj oholost knezova!
Razprši narode (i lobije) koji se ratu vesele! Amen.

A. Š. – Jedan ste od rijetkih koji često kritizira puno toga oko sebe, čak i svećenike, Crkvu. U ovoj pLandemiji Crkva je zaista “pala”! Rijetki su ostali uspravni. Kako se uopće moglo dogoditi da “svetu vodu” zamijeni dezinficijens?

Don Kaćunko – Nije ovo prvi slučaj crkvenog posrnuća ili “pada”, kako ste zgodno ali ispravno rekli. Tijekom dva tisućljeća povijesti kršćanstva doista je svašta bilo – o tome postoji brdo literature. Mislim da se u svim većim takvim slučajevima najprije dogodio pad vjere – vjere u specifičan način Božje prisutnosti odnosno snage u sakramentima (npr. u euharistiji) i u sakramentalima (npr. u blagoslovljenoj vodi ili soli). Ovdje ne mislim na razne nijanse odnosa prema tim svetinjama u percepciji pobožnoga puka (pri čemu može biti i praznovjerja), nego objektivno kako se prema njima odnosi čovjek iskrene vjere, podpuno oslonjen na Kristova obećanja, na njegovu Riječ o kojoj “visi” sav crkveni zakon, nauka i njezina praksa. Problem nastaje onda kad se vjera nasilno nadomješta “razumom”, a to je pogrješan pristup – jer vjera i razum su kao brat i sestra ‘(me)sijamski’ blizanci. Tko poznaje npr. stari obrednik blagoslova soli i vode, tj. onaj kojim se Crkva služila sve do tzv. osuvremenjenih ili moderniziranih molitvenih obrazaca, znade o čemu govorim. To su dva različita pristupa, kao npr. pogled na fenomen opsjednuća, na koje se može gledati kao na psihijatrijski slučaj ili kao na stanje čovjeka kojemu može pomoći samo molitva egzorcizma.

Odprilike tu su i moji kritički osvrti na razna ponašanja i pojave u Crkvi, pri čemu samo želim upozoriti na zastranjenja, ‘proklizavanja’, zablude, ili baš manjak vjere, kao i na dodvoravanje duhu ovoga svijeta, kukavno i nesvjedočko ponašanje onih koji su pozvani proročki nastupati… itd., jednom riječju na brojne oblike “padova”. U svojemu navedenom komentaru u HT-u (od 19. ožujka), doslovce sam rekao da “Sveti Petar šaptom pade“. Već tada sam se usudio javno reći kako je riječ o najvećoj podvali u povijesti i najlukavijoj obmani Sotone! Uz taj svjetovni vid korona-fenomena, naglasio sam kako je zastrašujući je i najtragičniji onaj kršćanski, jer prva je pokleknula Katolička Crkva! Napisao sam da je lukavošću i usklađenom akcijom vatikanske ‘vanjske i unutarnje braće’ – ‘coronerije’ i ‘kurijonerije’ – najprije papa Franjo prestrašen i ZATOČEN u jednu biblioteku kao što je u prošlosti bio ‘odpremljen’ u francuski grad Avignon u sužanjstvo. Potom je Vatikan (a s njime i cijela Crkva) “predao suverenitet” u ruke talijanskoj Vladi, a biskupi po svijetu jurisdikciju lokalnim ‘civilnim stožerima za ONO i DSZ’… Zaključio sam tvrdnjom kako je, odlaskom Pape u ‘koronavinjonsko sužanjstvo”, Crkva samoograničila svoj utjecaj u javnosti – nema pobune, nema protesta, NEMA PROROKA…! Nakon rušenja Papine države u 19. st. pod vodstvom ‘Carbonerije’ (Mazzini, Garibaldi…), stigla nas je ova tragedija predvođena ‘Coronerijom’. Kako je na globalnoj razini, tako je i u Hrvatskoj – Sveti Petar “šaptom pade”! Ali to nije završetak – jer i Isus je čak triput pao, ali je ‘došao’ do pobjede, do Uzkrsnuća. Zato mi ni danas “ne tugujemo kao oni koji nemaju nade”, kako kaže Biblija, jer iznad svega i svih stoji Isusovo jamstvo (v. Mt 16,18) da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati!

A. Š. – Kako na Vas osobno utječe i koje nevolje Vam uzrokuje ovo vrijeme ove neviđene pLandemije?

Don Kaćunko – To se dijelom dade zaključiti iz već rečenoga. Ipak, trudim se sve svoje obveze i poslove obavljati kao i u prijašnjim normalnim okolnostima, sa sviješću da za kršćanina nikada nema “povoljnih okolnosti”, kako su naglašavali i prvi crkveni otci, a Biblija nam (u Drugoj poslanici Timoteju) kaže da će biti progonjeni svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu (!). U tome je bit Isusova osmoga Blaženstva, u kojem onima koji prihvate progon zbog Njega kaže: “Blago vama!” Ipak, premda podpuno prihvaćam te Kristove riječi, teško podnosim najveće zlo, zapravo zločin koji je Crkvi učinjen, i što me emotivno najviše pogađa, a to je razbijanje ZAJEDNIŠTVA Kristovih vjernika – jer Crkva je u svojoj biti Zajednica! Baš kao što je čovjek u svojoj biti društveno i socijalno nedistancirajuće biće, koje braću na zajedničkim susretima gleda u nezastrto lice ter vlastitim licem, riječima i gestama komunicira s drugima. Zato je i lažnozaštitna MASKA poseban vid terora i zlosilja nad čovjekom upravo kao društvenim bićem i vjernikom kao članom Crkve. Zato, uz činjenicu da je maska i simbol robstva, to nasilje neminovno će imati negativne tjelesne, duhovne, duševne i mental(itet)ne posljedice.

Vrhunac pak Antikristove zlomisli – jer je po svemu očito da ‘iza’ svega mora stajati njegova paklena strategija – nije uklanjanje blagoslovljene vode iz crkve i njezino nadomještanje ‘demonficijensom’, nego ‘razbijanje’ euharistije, tj. udaljavanje naroda od svete mise, unatoč njezinu slabašnom ‘digitalnom nadomjestku’ (jer liturgija on line je gotovo isto što i npr. “ručak preko telefona”)! To bolno djeluje i na crkvene pastire i na vjernike, što smo doživjeli tijekom uskrsnog ‘lockdown-sindroma’. Ili, evo najnoviji primjer, kako se tužno morao osjećati riječki nadbiskup Devčić, koji je 16. prosinca proslavio 20. obljetnicu biskupske službe. Ali – kakav tragičan i čak karikaturalan paradoks! – u praznoj riječkoj katedrali, u kojoj je umjesto mnoštva naroda bilo 25 “izabranika”, među kojima mu je “crveni” gradonačelnik ‘Oberšinjel’ zahvalio za “trag u međureligijskom i ekumenskom dijalogu”…

U tom kontekstu nam je i dan-danas fascinantno kako su prvi kršćani u stoljećima progona Crkve bili svjestni značenja euharistije pa su, za razliku od današnjih većinom prestrašenih vjernika, ne po cijenu zdravlja nego po cijenu života (!) riskirali ter se tajno sastajali na “lomljenju Kruha”! A na sudovima su izjavljivali: “Mi bez nedjelje (ili Kruha) ne možemo!” Također, tijekom haranja srednjovjekovnih epidemija i teških zaraza sveta misa je – uz ondašnje mjere zaštite – vjernicima bila jedina nada, utjeha i spas! To mi je stalno na umu i svojim župljanima to često ponavljam.

No cijelo ovo vrijeme još uvijek me muči i pitanje, koje ste baš dobro formulirali, “kako se uopće moglo dogoditi” sve to. Odnosno, prvo, ne znam zašto je Bog to dopustio – kao opomenu ili kao kaznu ili kao upozorenje? – ali sam siguran da je u svakom slučaja to za nas koristno ako se podpuno predamo u Njegovu volju, na Njega sasvim oslonimo i živimo po Njegovu Zakonu. A drugo, glede ponašanja tzv. službene Crkve, ili Vrha Crkve – uz ono što sam decidirano rekao u predhodnom odgovoru – kad je riječ o RAZLOZIMA za odluku o ‘autokatakombinaciji’ vjerskog života (tj. o pristanku na ‘samopokapanje’ liturgije), bez ikakva prigovora ili odpora odluci tzv. Civilnog stožera, još uvijek sam u dvojbi je li zatajila famozna Vatikanska diplomacija (što je teško vjerovati) ili je riječ o dogovornom pokušaju diplomatskog nesuprotstavljanja ‘globalnom Neronu’ kao pokušaj ODGODE PROGONA Crkve (što je vrlo vjerojatno). Međutim, barem mi Hrvati, koji se volimo pozivati na našega svetog blaženika Alojzija Stepinca, moramo stalno imati na umu da se on – po uzoru na herojskog biskupa-mučenika Sv. Ignacija Antiohijskog, koji traži od rimskih kršćana da se ni slučajno ne zauzimaju za njega kako bi bio oslobođen mučeništva! – nije ‘igrao’ diplomacije ni s Titom, ni s ‘Nacistom’, nego je radije prihvatio da izgubi glavu i ode u Lepoglavu! Dixi et salvavi animam meam! Odnosno, nisam mogao izdržati da (i) to ne kažem pa se svim “pobožnim ušima” ispričavam za grubu iskrenost.

A. Š. – Ima li još nešto što želite poručiti svima nama u ovom nikad doživljenom vremenu UDARA na našu Crkvu, na vjeru, običaje?

Don Kaćunko – Ima sigurno još mnogo toga što bih mogao reći, ali ne smijem ‘razvlačiti’, jer sam već nekoliko puta rekao “sapienti sat (a blenti maska)”. Dodat ću samo nekoliko misli. Najprije bih iskreno napomenuo onim kolegama i odgovornima u Crkvi neka se ne zavaravaju tzv. dobrim plodovima “zatvaranja”, jer njih daleko nadilaze štetne posljedice (a među njima je i ogorčenje vjernika ponašanjem njihovih pastira!). Među takve duhovne ‘slatke varke’, koje vrlo rado spominju čak i naši biskupi, spada navodno “otkriće važnosti i vrijednosti obiteljske Crkve koja je okupljena u molitvi oko obiteljskog stola”. A iz kontakta s vjernicima iz raznih sredina zaključio sam da su to iskustvo obiteljske Crkve “otkrili” uglavnom oni koji su ga već prije imali. Dakle, umjesto pobožne frazeologije bolje je biti svjestan realnosti i drame života. A ona je slična tzv. zimskoj idili s pola metra snijega i velikoj hladnoći, koja sasvim drukčije izgleda kroz termoizolacijske prozore neke tople kurije, nego tijekom pješačenja ili vožnje po neočišćenim cestama.

Drugo, budući da polako sve više liječnika i medicinskih stručnjaka javno istupa s istinom o fenomenu ‘koronamanije’, začuđen sam zašto se u crkvenim medijima uporno nastavlja s početnom i već otrcanom “stožernom” frazeologijom ter zašto i katolički mediji svakodnevno prenose lažne brojke o “zaraženima”, “oboljelima”, “umrlima” itd., ter se time stavljaju u službu globalnih manipulatora, bez imalo svijesti kako se blamiraju pored poviješću i griješe pred Bogom i vlastitim narodom. A u kontekst toga crkvenoga medijskog “novogovora” spada i famozna “crkvena šutnja” – pastirska i medijska – o korona-fenomenu, kao i nedovođenje u pitanje ‘svetosti’ globalne ‘covidogme’, unatoč argumentiranim istupima ‘jakih imena’ diljem svijeta, među kojima je kao iznimka i pomoćni biskup glavnoga grada Kazahstana Athanasius Schneider. On se već početkom listopada ‘zaletio’ pa u pitanje doveo i navodno spasonosno cjepivo “protiv korone”(na kojem farmaceutski lobiji planiraju profit u stotinama milijardi dolara), a upozorio je i na neke druge vidove toga fenomena. Golema većina katoličkih ‘jakih imena’ – i među teolozima i među intelektualcima laicima – još uvijek šuti. Ili ni katolički mediji ne prenose njihove izjave? Ali ako doista šute, moraju biti svjestni da postoje ‘samo’ tri kategorije ‘šutljivaca’ koji “Sionu za ljubav ne smiju šutjeti”! A to su: ili neznalice, ili kukavice, ili izdajice. Naravno, “svatko će od nas za sebe Bogu dati račun”, upozorava nas Biblija.

Ali upravo u tom kontekstu crkvene šutnje i ne-govora odnosno nepružanja odpora laži i manipulaciji, iz bilo kojeg razloga, podsjećam na jednu, danas fascinantno zvučeću, izjavu kardinala Ratzingera prije gotovo dvadeset pet godina. A ona se savršeno uklapa “u ono što Kaćunko naklapa”, kako neki kažu, među kojima me manjina optužuje za “lupetanje”, a većina mi – zbog moje karakteristike “pružanja odpora” – pristupa s čuđenjem-pitanjem: “Kako si ti hrabar?!” A zapravo, kako reče kardinal Ratzinger, “svi koji govore u ime Crkve – znači sve razine svećenstva – moraju vježbati tu hrabrost za pružanje OTPORA. Ali… ne čine Crkvu samo svećenici koji provode nauk vjere… Zato mi se čini veoma važnim što… kršćani sami međusobno moraju naučiti da u mnogim stvarima moraju imati snagu za otpor… Kada kažemo ‘Crkva mora imati snagu za pružanje otpora‘, onda moramo sagledati upravo tu zajedničku obvezu kršćana u cijelosti, a ne samo obvezu učitelja” (=biskupa i svećenika!).

Eto dakle, te riječi nam posvješćuju da kršćani ne smiju biti ni mlitavi ni mutavi, nego da moraju pružati odpor. A te važne riječi izrekao je kasniji papa Benedikt, u odgovoru na pitanje njemačkoga novinara Petera Seewalda: “Ne bi li Crkva kao integrativna snaga morala pojačati svoj otpor prema moći, prema diktaturi moda, kao i prema kapitalističkom društvenom sustavu i njegovim nepreglednim izraslinama što za sobom ostavljaj pustoš?” To je objavljeno u knjizi “Sol zemlje”, koja je u Njemačkoj izišla 1996. godine!! Sapienti sat…!

Na koncu, kao treće, budući da smo u predbožićnom vrjemenu, evo moja skromna poruka svima. A ona glasi doslovce kao riječi anđela pastirima na betlehemskim livadama prije dvije tisuće godina, u okolnostima terora koji je provodilo diljem svijeta ondašnje globalno Rimsko carstvo, a koje su vrlo slične današnjim okolnostima globalnoga užasa. Te riječi su radostna objava Neba: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!” Ne postoji radostnija vijest od te – za nas i za cijeli svijet! Jer taj Novorođeni je čak sedamsto godina prije po proroku Izaiji nazvan EMANUEL – kako stoji na početku Evanđelja po Mateju. A to doslovce znači “Bog je s nama!” Međutim, upravo taj Emanuel, na koncu svojega zemaljskog života prije Uzašašća reče svim svojim učenicima: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!” – kako glasi posljednja rečenica Matejeva Evanđelja. Dakle, braćo i sestre, dragi prijatelji, radostno živimo i ničega se ne bojmo, jer Bog je stalno s nama! Trudimo se da cijelim svojim životom budemo s Njime i u skladnom životnom zajedništvu međusobno.

Također, svima vama, poštovani čitatelji ovoga portala – uz zahvalnost Arni što mi je darovala mogućnost da sve ovo kažem – želim da svi imate hrabrosti za odpor, onda i ondje kada je i gdje je to potrebno!

Bog vas sve blagoslovio i ispunio božićnom radošću!

Hvala Vam velika na Vašem vremenu don Anđelko!