Niti strah nije tako strašan, kao što jesu oni strahovi koje izazivaju neke riječi. Nisu krive riječi, takve su kakve su. Ono što potiče strah nalazi se u pojmovima koje predstavljaju. Primjerice – eksplozija, nesreća, sadizam, sačekuša. Svatko bi mogao proširiti popis ‘strašnih riječi’.
Ali od svih strašnih riječi, ipak je najstrašnija – lektira. U njoj se ne prepoznaje nikakav korijen koji bi vukao na prijetnju, strah, kaznu, mada se čini kao da upravo iz takvih korijena raste. Vjerojatno bi toj riječi bilo svejedno i da se zove leptira. Kad bi se odnosila na isto, nitko u njoj ne bi prepoznao leptira, onog u bojama, s nježnim, gracioznim krilima.
Školski sustav i njegovi predstavnici vjerojatno nakon zadavanja lektire djeci zamišljaju uredno dijete koje dolaskom iz škole sjeda za radni stol, otvara lektiru, uzima olovku i bilježnicu, zapisuje fusnote i uživa čitajući. U stvarnosti djeca čuju ‘lektira’ kao prijetnju, neki zadatak za kojeg nisu sposobni i kojeg sigurno neće ispuniti. Nakon dolaska iz škole, umjesto zamišljenog sjedanja za radni stol, bacit će školsku torbu na prvo prikladno ili neprikladno mjesto i izletjeti van na igru, vožnju biciklom, ma bilo gdje, samo da mogu izraziti radost života.
Čitanje lektire odgađat će do zadnjeg trenutka, onog koji se zove – sutra donesite lektiru u školu. Kao odvođenje u zatvor, kao javno bičevanje, trenutak u kojem ti se Isus i raspeće učine bliskim – znaš kako je njemu bilo.
Kako ono ide – tema pa par redaka o tomu, onda ideja. Ideja? Otkud ja znam što je njemu bila ideja, nešto zbrljati da je nerazumljivo. Onda likovi, to je lako. Karakter likova? Uf, nešto ćemo u stilu ovaj je dobar, onaj zao, valjda će to upaliti.
S tom lektirom ništa, od samog početka nije valjalo. Najprije – bijele korice, na donjem dijelu crno-bijele pruge koje podsjećaju na zatvorsku uniformu, u sredini krug, u njemu nekakva prijeteća slika pa piše Čuvaj se senjske ruke ili nešto slično, prijeteće dakako. No, prava borba tek slijedi. Otvara se normalno samo korica i prva strana. Okreneš drugu, ali ta se ne da. Vraća se gdje je i bila. Moraš je s nečim pritisnuti ili držati palcem. I tako se boriti s lijevim stranicama, desne bi se dale do polovice knjige čitati, ako lijevu stranicu pridržavaš. Od polovice knjige – obratno. Boriš se s desnom, a lijeva se ne miče.
Nakon završetka prvog osnovne, dobio sam od Školskog vijeća (nisam imao pojma tko je to, ali za svog predstavnika su izabrali moju učiteljicu) na dar knjigu Anđelke Martić „Pirgo“, za odličan uspjeh i primjerno vladanje (ni s kim nisam vladao, ali valjda taj netko Vijeće zna). Ljeto je bilo dugo i uspio sam tu priču o jednom lanetu nekako pročitati jer bilo je i kišnih dana pa čitanje nije izgledalo kao gubljenje vremena. Dotad nikad nisam vidio lane, izgledalo je kao jare, koza, samo što je imalo točkice po sebi.
Sljedećeg ljeta, nakon drugog osnovne, dobio sam Bibliju za mlade, ali ne od Školskog vijeća. Nju sam pročitao za dva dana, samo s pauzom za spavanje. Sljedećih nekoliko mjeseci glava mi je bila puna likova poput Nabukodonozora, Solomona, Lota, Danijela, Isusa, Petra, Pavla, poslanica, psalama.
U školi su slijedili Šegrt Hlapić, Šuma Striborova, to je bilo prihvatljivo. A onda, valjda kod prve prave lektire – rupa u pamćenju. Freudovci bi sigurno u tom prepoznali potisnutu traumu, a trauma je doista i bila. Sjećam se samo da sam okrenuo prvu stranicu i negdje po sredini stranice je pisalo kako kraj vododerine stoje rododendroni!?
Što je vododerina? Znam što je jaruga, što voda radi kad pada pljusak, što je povodanj, ali vododerina? Voda dere? Što dere? A rododendron? Dalje nisam čitao. Ne sjećam se ni naslova, ni autora, još mi zvone otad vododerine i rododendroni. Zamisli – dijete od 10 godina izložiti takvom zlostavljanju. Rododendroni!? Otad je prošlo nekoliko puta po deset godina, a ja nikad za sve to vrijeme nisam čuo živog čovjeka da je izgovorio ijednu od te dvije riječi. Taj pisac je sigurno bio zao čovjek. Možda je on bio taj Školsko Vijeće koje je odlučivalo o lektiri?
Da se mene tad pitalo što bih za lektiru., rekao bih Može li o Bleku Steni, likovi su Rodi i Profesor Okultis, ili o Zagoru Te Neju i Chicco Caetano Lopez Martinez Gonzalez, ili o Komandantu Marku i Blafu, Žalosnoj Sovi. Može i Kapetan Miki i Frenki Beleven. Ma može i Teks Viler i Kit Karson. Kasnije u višim razredim bi mogao i Lun – Kralj ponoći.
Ali tko djecu pita što bi? Željezo se kuje dok je vruće, a djeca odgajaju kad je vrijeme. Programiraš ih svojim programima, strašiš svojim strahovima pa se za dvadeset-trideset godina pitaš zašto se nitko ne buni, zašto biramo najgore od nas na vlast i slična besmislena pitanja. Kotač povijesti se okreće kao žrvanj i stišće mladice dok ne otvrdnu, dok ne postanu krute i nesavitljive. Kako bi i sutra djeci davali lektire s vododerinama i rododendronima.
Au,lektira ! Za cijelo śkolovanje pročito knjigu i po.
Jednom prilikom sam se našao u nekom snobovskom društvu “pametnih i knjiških ljudi”, što bi rekao knez Branimir, u kojem se povela priča o knjigama, književnicima i sl. Svi su uglavnom spominjali neke nikad-čuo-likove, koji su im iz nekog razloga puno zanimljiviji nego uobičajeni klasici. Kad su mene pitali što ja čitam, odgovorio sam Frederika Eštona i Dereka Finegana. Prvo su me gledali ko telad, a onda su počeli klimati sa odobravanjem, iako su im navedena dvojica bila nepoznata. Nisam nikad saznao kakva bi im bila reakcija da su znali da je Frederik Ešton pisao Luna kralja ponoći, a Derek Finegan Nindžu (Lesli Elridž).
Te lektire su jedno obično sranje bile i biti će !J… ih onaj ko ih izmisli
Bravo za tekst !
Vododerina je ženskog rododendrona?
E sad ne znam je li ovo bila pohvala ili pokuda lektiri? Ili je bila pohvala stripu? U stvari ljudi se dijele na one koji čitaju (ne mislim na one koji znaju čitati nego na one koji tu vještinu koriste u slobodno vrijeme) i na one koji ne čitaju (ako baš ne moraju). Jedni se drugima čine čudnim. Nisu si jasni. Ja spadam u prvu skupinu. Mislim da me je na čitanje navukla mama jer nam je (sestri i meni) čitala još dok sami nismo znali. Tako sam još posve nepimen “pročitao”, odnosno odslušao, Petnaestogodišnjeg kapetana, Toma Sojera, cijele zbirke pripovjedaka. I kad sam postao pismen jednostavno se podrezumijevalo da čitam. Ali da kućno čitanje nije uvjet da i dijete počne čitati uvjerio sam se tek kad sam postao otac. Ako sam djetetu preporučio neku knjigu, koja mi se u djetinstvu svidjela, pitanje je bila: Je li snimljen film po… Čitaj više »
Volim čitati, ali “Povratak Filipa Latinovića” je bila noćna mora.
Lijepo podsjećanje na djetinjstvo i ranu mladost. Koliko sam samo tih romana (stripova) pročitao, a i skupljao sam ih. Poslije su na red došli pisani kaubojski romani. Sa sjetom se sjetim tih lijepih i prohujalih vremena.
Mitar Milosevic/Frederik Eston i njegov Lun kralj ponoci su mi obiljezili djetinjstvo i u mojim mislima je bio daleko veci laf od Jamesa Bonda.
Imam naviku citati i dan danas i mogu reci da mi sva suvremena tehnologija ne moze zamijeniti papir i sustanje listova pod prstima.
A šta je sa T. H. Grejč? Njegov Hejzi bio je najsposobniji detektiv zapadne hemisfere. A i najveći zavodnik. Nije mu ni ninja Lesli Eldridz bio ravan. Autor se zove ( ne znam jeli još živ) Gradimir Paščanovic.
Odlican tekst, pamcenje na dane iz klupe vas odlicno sluzi, ni ja ne bih mogao da se setim toliko detalja iako sam pre nekoliko godina zavrsio sa skolovanjem.
Ako bih ista radio drugacije da mogu ponovo da se vratim u skolu citao bih lektire, to sto se tada procita je dragoceno za opstu kulturu odrastanje sazrevanje fond reci kojim raspolazes, a nikada posle neces uzeti te lektire i procitati ih ponovo.
Svaka lektira ne procitana je jedna zauvek propustena prica iz detinjstva.
“Od kolevke pa do groba najlepse je djacko doba.”
Hvala Alerik na predivnom tekstu.
Ja sam bio od onih koji su čitali lektiru iako su mi stripovi i pisani romani bili puno draži. Bilo je tu stvari koje ti bolje legnu, neke pročitaš na silu. Sjećam se i tog Pirga, neka domaća verzija Bambija. Ne znam da li je baš nadahnut Bambijem ali sve je to lanad. Bilo je kod starijih dijela nekih lokalizama ili izraza koji se više ne koriste ali poanta lektire je da pohvataš radnju i nešto napišeš o tome čisto da se vidi da si pročitao. Čitao sam i knjige van lektire ali moj izbor je bio sasvim drugačiji od nastavnog programa i to se čitalo sa uživanjem npr. Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Ipak najveća provala bila je na satu povijesti kada smo obrađivali američki rat za nezavisnost. Trubi drugarica (tako smo tada zvali učiteljice) nešto o Georgeu Washingtonu a ja se javim: “Ma koji Washington, to su bili… Čitaj više »
Ne čitam knjige ni stripove. Možda jedino idu u obzir putopisi i rječnici stranih jezika. Možda ovim sam samog sebe isključio iz rasprave ali ipak ću dat neki svoj komentar…bacam 5 lipa štono bi se reklo. Lektira sama po sebi ima pomalo negativno značenje – označava nešto što se mora u okviru školovanja. S jedne strane učenici moraju pročitati zadane knjige ili padaju. S druge ako ne čitaju, literarno su zakinuti. Ono što sam primijetio za vrijeme školovanja da su postali jako popularni znanstveno-fantastični serijali. Samo takve knjige mogu privući šire mase mladolikog čitateljstva.
ovaj komentar volim: “Nitko nikada nije, nakon vrtića, rekao da mora ‘operati ruke’ ili da je ‘pao sa stolaca’ ”
iz: “hrvatski jezik se u hrvatskim školama uči kao da je strani: učite glagolska vremena i padežne prijedloge, deklinacije pridjeva i aspekte glagola, jotaciju i nepostojano ‘a’ – iako baš iz tog gradiva nikada nijedan izvorni govornik hrvatskog jezika nije pogriješio.”
od: https://www.tportal.hr/komentatori/clanak/zasto-hrvatski-daci-mogu-nauciti-strani-jezik-a-ne-mogu-vlastiti-foto-20180728
eto, takvim nas glupostima maltretiraju. prilozi, prijedlozi, predikati, glagolske imenice, ja sam to uzasno mrzio u skoli. nikakve ni najludje koristi od toga samo ucine da ucenici zamrze skolu.