W. Webb: Svi Amerikanci su krivi za zločine i ratove jer su lobotomizirana “Neokon nacija”

“Nakon Iraka su neokonzervativci pokrenuli još jedan rat, onaj za dušu Sjedinjenih Država. Šesnaest godina nakon Iraka, koliko ljudi još treba umrijeti da kažemo da je dosta?”, pita se Whitney Webb, američka novinarka koja sa sjedištem u Čileu radi za Mint Press News.

Prošlo je šesnaest godina i sjećanje na rat u Iraku za mnoge je daleko, osim za milijune ljudi, Iračana i Amerikanaca, kojima su životi uništeni jednom od najvećih laži ikad prodanih američkoj javnosti.

Međutim, iako mnogi Amerikanci mirno spavaju misleći da se zločini poput invazije i okupacije Iraka više nikada neće ponoviti, vlada Sjedinjenih Država je kontinuirano uključena u mnoge manje, jednako katastrofalne ratove, vidljive i nevidljive, velikim dijelom zahvaljujući činjenici da su oni koji su nam donijeli rat u Iraku još uvijek poštovani i još uvijek su prisutni u hodnicima moći, piše Whitney Webb.

Za mnoge Amerikance danas bijes zbog rata u Iraku, kao i sam rat, je daleka uspomena i isto tako nema bijesa ni zbog jednog drugog zločina vlade Sjedinjenih Država koji je počinjen ili razmatran na sličnoj razini kao što je bila  invazija za “promjenu režima” Libije, genocid koji je u tijeku u Jemenu ili zločine koje vlada sada stvara .

“Naš zaborav nas osuđuje na šutnju, a naša šutnja je naše sudioništvo u zločinima, prošlim i sadašnjim, koje su organizirali neokonzervativci, koji nikada nisu napustili vladu nakon Iraka i koji su pomogli u kulturnom oblikovanju naše pasivnosti. Kao posljedica toga, opet su nas prevarili neokonzervativci, koji su preobrazili Sjedinjene Države po njihovoj volji, stvarajući naciju koja prašta neokonzervativcima, zapravo naciju pasivnih neokonzervativaca”, piše američka novinarka koja ne oslobađa krivnje nijednog građanina Sjedinjenih Država, jer je sve zločine bilo moguće počiniti i još uvijek ih je moguće činiti zahvaljujući pasivnosti američke nacije.

Iako su laži koje su SAD navele da napadnu Irak dobro dokumentirane, zaslužuju da ih se pamti. Neke od najvećih su nikada pronađena oružja za masovno uništenje i lažne veze između Saddama Husseina i Al-Qaede, kao i navodne veze Saddama s napadima antraksom i nepostojećim iračkim programom nuklearnog oružja.

Međutim, moglo bi se reći da su važniji od laži koje su servirane da se zemlju gurne izravno u rat uvjerljivi dokazi da su ključni dužnosnici Busheve administracije ujedno i članovi neokonzervativne organizacije poznate kao Projekt za novo stoljeće Amerikanac (PNAC), koja je planirala i zatražila invaziju na Irak mnogo prije nego što su se dogodili napadi 11. rujna 2001.

Neki istraživači kažu da je plan za rat u Iraku započeo desetljećima ranije, još s izradom Vodiča za obrambenu politiku iz 1992. (DPG), koju je nadgledao Paul Wolfowitz, tadašnji zamjenik ministra obrane za politiku, koji će kasnije postati jedan od glavnih arhitekata rata u Iraku 2003. DPG je govorio o potrebi da se osigura “pristup vitalnim sirovinama, uglavnom nafti iz Perzijskog zaljeva”. Također je govorio o potrebi da Sjedinjene Države izrade protokol za jednostrano provođenje intervencija u inozemstvu, navodeći da “Sjedinjene Države, kada se ne može organizirati kolektivna akcija, moraju biti u stanju djelovati neovisno “.

Vodič za obrambenu politiku Paula Wolfowitza je zaživio među novom grupom koja se nazvala Projektom za novo američko stoljeće (PNAC). Osnovana je 1997. godine pod Robertom Kaganom i Billom Kristolom, a prvi čin skupine je bio objaviti izjavu o načelima koja promiče “Reaganovu politiku vojne sile i moralne čistoće”.

Moglo bi se reći da je PNAC najpoznatiji po objavljivanju dokumenta “Obnova obrane Sjedinjenih Država” u rujnu 2000. godine. Taj dokument, koji kao inspiraciju navodi DPG, sadrži mnoge kontroverzne odlomke, od kojih jedan glasi: “Sjedinjene Države već desetljećima traže trajniju ulogu u regionalnoj sigurnosti Perzijskog zaljeva. Iako neriješeni sukob s Irakom pruža trenutačno opravdanje, potreba za znatnom prisutnošću američkih snaga u zaljevu nadilazi problem režima Saddama Husseina.”

Nakon što je George W. Bush proglašen pobjednikom 2000. godine, mnogi iz skupine PNAC su zauzeli istaknute položaje u njegovoj administraciji, uključujući Cheneyja i Rumsfelda. Ostali potpisnici PNAC-a, uključujući Dova Zakhema, Johna Boltona i Elliotta Abramsa, uskoro će se naći u Bushovoj administraciji, gdje će biti usko uključeni u planiranje i izvršenje rata u Iraku. Konačno, Bushov brat, Jeb Bush, također je potpisnik Projekta za novo američko stoljeće.

Nakon što je Bushova administracija stupila na dužnost, planiranje invazije na Irak je ubrzano napredovalo, a eliminacija Saddama je tijekom Bushevog nastupnog nacionalnog sigurnosnog sastanka postala prioritetno pitanje. Bivši tajnik državne riznice Paul O’Neill se kasnije prisjetio da je sastanak “imao veze s pronalaženjem načina da se to učini.” Predsjednik je jednostavno rekao: “Pronađite način da to učinite.”

Samo dva tjedna kasnije je potpredsjednik Dick Cheney, bivši izvršni direktor Halliburtona, preuzeo  novoformiranu energetsku radnu skupinu koja se počela tajno sastajati s vrhunskim naftnim rukovoditeljima.

Već u ožujku 2001. godine je Pentagon za tim Cheneya sastavio dokument za ugovore o iračkim naftnim poljima koji je uključivao potencijalna područja Iraka pripremljena za istražne bušotine. Konkretno, drugi visoki dužnosnici Busha, poput Condoleezze Rice, bili su, kao i Cheney, bivši rukovoditelji naftne industrije.

Zatim, nekoliko sati nakon napada 11. rujna, Rumsfeldov suradnik je napisao : “Najbolje informacije su one brze, stoga prosudite je li dovoljno dobro udariti Saddama Husseina u isto vrijeme, a ne samo Osamu Bin Ladena”.

Dana 19. rujna 2001. godine, Odbor za obrambenu politiku Pentagona, kojim je predsjedao Richard Perle, još jedan član PNAC-a, izjavio je kako bi Irak trebao biti napadnut nakon Afganistana.

Sljedećeg dana, PNAC je u pismu Bushu naveo: “Čak i ako dokazi ne povezuju Irak izravno s napadom, svaka strategija usmjerena na iskorjenjivanje terorizma i njezinih sponzora mora uključivati odlučne napore da se Saddam Hussein ukloni s vlasti.”

U prosincu 2001. je uprava koju je vodio Cheney počela tvrditi da je Saddam povezan s Al-Qaedom.

Poslije Iraka

Međutim, kako je gore opisano, ratni plan je do tada već bio u tijeku. Kako su zbog laži i godina lukavstva koji su doveli do rata u Iraku neokonzervativci uspjeli ostvariti ciljeve, tada se još nisu brinuli za svoju sudbinu.

Međutim, njihova zabrinutost je rasla zbog produljenog ogorčenja javnosti koje je ozbiljno ograničilo sposobnost Pentagona da vojno intervenira u inozemstvu, što ih je navelo na planiranje prikrivenih operacija i drugih metoda “promjene režima” i da se ne oslanjaju na vojne intervencije.

Zapravo, Bush se požalio da su, nakon Iraka njegove “ruke bile vezane”, što ga je navelo da promiče razvoj tajnih programa kibernetičkog ratovanja i širenja ratova bespilotnim letjelicama. Bilo je sve više novih “nečujnih” načina za agresiju.

Uz povećanje broja tajnih operacija “promjene režima” nakon Iraka, pokrenuti su zajednički napori kojima je cilj bio prikriti neokonzervativce, osobito one istaknute koji su bili arhitekti rata u Iraku. Ovi neokonzervativci počeli su mijenjati svoje ime, napuštajući korumpirani PNAC i odlazeći u Inicijativu za vanjsku politiku (FPI), osnovanu od istih ljudi 2009. godine, te nekoliko drugih istaknutih think tankova u kojima skrivaju svoju prošlost. Promjena imena je bila toliko uspješna da su demokrati sada suosnivači Projekta za novo američko stoljeće, poput Billa Kristola, vođe “otpora” predsjedniku Donaldu Trumpu.

Do 2008. su neokonzervativci jasno stavili do znanja da njihov plan treba preimenovati u ideologiju, s tim da je suosnivač PNAC-a Robert Kagan napisao članak “Neocon Nation” u kojem je, u nastojanju da opravda krvavu ostavštinu te ideologije, tvrdio da je neokonzervativizam “duboko ukorijenjen u američkoj povijesti i da ga Amerikanci široko dijele”.

Naravno, Kaganova tvrdnja je bila ironična, obzirom na to da je nekada kritizirao Colina Powella koji nije vjerovao da “Sjedinjene Države trebaju ući u bilo kakav sukob bez jake javne potpore”, otkrivajući Kaganov prezir prema mišljenju američke javnosti. Međutim, njegov članak iz 2008. pokazuje kako su, nakon Iraka, neokonzervativci pokrenuli još jedan rat, onaj za osvojiti dušu Sjedinjenih Država.

Obama i svijet Roberta Kagana

Nakon što je Barack Obama pobijedio na predsjedničkim izborima 2008. godine, mnogi Amerikanci su smatrali da će dani “naftnih ratova” i ratova na temelju laži završiti, osobito nakon što je tadašnji novoizabrani predsjednik dobio Nobelovu nagradu za mir samo za svoju toplu retoriku o potrebi za svjetskim mirom. Nažalost, do danas mnogi od onih koji su se Bushovoj administraciji uporno suprotstavljali ratu u Iraku odbijaju priznati da je Obama bio ubojit kao i njegov prethodnik, iako je to učinio služeći se toplim riječima, šarmom i kultom ličnosti kojeg su mu stvorili mediji.

Dok se neokonzervativci, osobito oni koji su SAD pod Bushom gurnuli u rat u Iraku, često povezuju s Republikanskom strankom, Obamina administracija, posebice State Department na čelu s Hillary Clinton, izravno su povezani s istom mrežom. Dakle, republikanci ili demokrati, sasvim svejedno, račune polažu neokonzervativcima koji su odgovorni za uništenje Iraka.

Zapravo, Hillary Clinton je, nakon što je postala državna tajnica, ubrzo je imenovala Roberta Kagana za jednog od 25 članova njenog Odbora za vanjsku politiku, gdje je ostao i nakon što je John Kerry preuzeo State Department.

Kaganova knjiga “The World America Made” osobito je utjecala na Obamu, koji je tu knjigu naveo kao inspiraciju za svoj govoru o stanju nacije 2012. godine, kao i za kampanju ponovnog izbora iste godine.

Robert Kagan, jedan od najutjecajnijih i najistaknutijih neokonzervativaca, služio je u State Departmentu u Reaganovoj administraciji, a kasnije je 1997. godine osnovao PNAC. Kagan je još 1998. tražio od američke vlade da “ukloni gospodina Husseina i njegov režim s vlasti”. Godine 2002. Kagan je, zajedno sa svojim partnerom iz PNAC-a, Billom Kristolom, tvrdio da Saddam podupire “kamp za obuku terorista u Iraku, gdje neiračkih radikalni muslimani s Boeingom 707 uvježbavaju otmice”.

Također je tvrdio da se navodni “mozak napada” 11. rujna, Mohammad Atta, sastao s iračkom obavještajnom službom nekoliko mjeseci prije napada 2001. U New Yorku. Obje optužbe su bile iznimno utjecajne u promicanju rata u Iraku, iako su obje bile potpuno netočne.

Međutim, Kaganova problematična povijest nije spriječila Obaminu administraciju da i njegovoj ženi da značajan utjecaj na vladinu politiku. Godine 2011. Obama u upravu uzima Kaganovu suprugu, Victoriju Nuland. Prvo kao glasnogovornicu State Departmenta, a 2013. je postavio na mjesto pomoćnice državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, koje je Victoria Nuland iskoristila za režiju državnog udara “promjene režima” 2014. u Ukrajini, događaj koji i dalje ima smrtonosne posljedice na tu zemlju i koji je pomogao da ojačaju neonacistički elementi u samim Sjedinjenim Državama.

Nuland je ogledni primjer kontinuiteta neokonzervativaca iz Busheve administracije u Obaminoj upravi. Od 2003. do 2005. godine, tijekom rata u Iraku i kasnije okupacije, Nuland je bila zamjenica Dicka Cheneya, koji je, oduševljen njezinim radom, preporučio da bude imenovana za veleposlanika Sjedinjenih Država u NATO paktu. Kako se 2008. promijenila uprava, Nuland je postala specijalna izaslanica za konvencionalne oružane snage u Europi, da bi kasnije, kao što smo rekli, postala glasnogovornica State Departmenta pod Obamom.

Trump je “protiv rata u Iraku”, a okružen je ratnim zločincima iz tog rata

Iako je Donald Trump u kampanji kritizirao rat u Iraku i ulogu Bushove administracije u njegovom pokretanju, aktualni američki predsjednik je, baš kao i Obama prije njega, pozvao sve ključne neokonzervativce u vladu od samog početka.

Trumpov prvi ministar obrane, James “Mad Dog” Mattis, kao i njegov prvi savjetnik za nacionalnu sigurnost, H.R. McMaster, bili su bliski iračkom ratnom kabinetu i utjecajnom neokonzervativcu Paulu Wolfowitzu, toliko da je Wolfowitz svoju politiku tajno putem elektroničke pošte vodio u ranim danima Trumpove administracije.

Nominacija Mattisa od strane Trumpa bila je posebno čudna zbog čestih kritika rata u Iraku u kojem  je Mattis dobio nadimak “Mad Dog” nakon što je nadzirao opsadu Faludže 2004. godine, kada je američka vojska nezakonito koristila bijeli fosfor i osiromašeni uranij u gusto naseljenom iračkom gradu. Zbog ove kampanje američke vojske se i danas u Faludži rađaju s teškim malformacijama.

Iako su Mattis i McMaster otišli, neokonzervativci su u Trumpovoj administraciji moćniji nego ikad, što se vidi po imenovanju drugog potpisnika PNAC-a, Johna Boltona, za savjetnika za nacionalnu sigurnost. Osim toga, potpisnik PNAC-a, Elliot Abrams, nedavno je imenovan posebnim predstavnikom za Venezuelu, unatoč njegovoj ulozi u slučaju Iran-Contra i naoružavanju odreda smrti u Latinskoj Americi koji su ubili tisuće civila. Osim toga, Abrams je osuđeni kriminalac.

Učinili sve što je bilo u njihovoj moći da Sjedinjene Države postanu nacija kojom vladaju neokonzervativci i njihovi različiti korporativni prijatelji. Njihov zločin u Iraku za njih nije bio poziv na promjenu, već pokazatelj da se takvo sramotno ponašanje može sakriti i ušutkati, što je zadaća koja se provodio kroz kulturni inženjering i od nedavno kroz cenzuru.

Amerikanci su lobotomizirana “Neokon nacija”

Od rata u Iraku su neokonzervativci i njihovi saveznici koristili sva sredstva koja su im bila na raspolaganju kako bi naciju oblikovali po svojoj slici. I uspjeli su. Stvorili su bezbrižnu naciju koja osjeća malo ili nimalo empatije za milijune ubijenih i unakaženih u njeno ime, naciju koja se zamara činjenicom da su mnogi njeni vodeći javni dužnosnici ratni zločinci, narod koji obožava rat i smrt i ruga se antiratnim glasovima, čak i kada protiv rata govore ratni veterani, nacija koja sve antiratne glasove prokazuje kao “apologete” stranih vođa koji svoje zemlje žele zadržati izvan dometa Pentagona.

“S procijenjenim brojem od milijun ljudi koji će umrijeti u Jemenu zbog inducirane gladi, zbog rata kojeg podržavaju Sjedinjene Države i rata planiranog za Venecuelu, zemlju koja je dvostruko veća od Iraka, naša šutnja i naš nedostatak interesa za ova pitanja znači naše sudioništvo i suradnju u zločinu”, piše Whitney Webb.

“Koliko milijuna ljudi bi neokonzervativci i njihovi suradnici trebali ubiti prije nego što kažemo da je dosta? Samo je “Rat protiv terora” već odnio oko 8 milijuna života. Koliko ćemo naroda dopustiti da unište ovi arhitekti smrti? Već smo opustošili Afganistan, Libiju, Siriju, Irak i Somaliju, osmislili rat u Južnom Sudanu, podržali rat u Jemenu i uništenje Palestine. Hoće li Venezuela biti “posljednja slamka” koja će nas konačno natjerati na akciju? Ne čini mi se vjerojatnim”, zaključuje američka novinarka.

“Tužna je istina da se rat u Iraku, koji se javno može pamtiti kao “sramota” za neokonzervativce, zapravo bio početak naše transformacije u naciju njihovih pasivnih pomagača. Obični Amerikanci možda ne planiraju i ne pokreću vječne ratove i uništavanja nedužnih naroda i života, ali se svakako slažu, pogotovo kada nam se kaže da “Vođa X” ubija svoje ljude i da “Vođa Y” predstavlja prijetnju “američkoj nacionalnoj sigurnosti”. Naš pristanak da budemo vođeni od strane luđaka nas je doveo do točke da postanemo nacija pasivnih neokonzervativaca. Neokonzervativci su još uvijek na vlasti i nastavljaju biti javno lice američke politike samo zato što mi to dopuštamo. Ta jednostavna činjenica znači da će ostati na vlasti dok ne kažemo da nam je svega dosta. Koliko će godina nakon rata u Iraku proći prije tog prijelomnog trenutka?”, pita se Whitney Webb, bez pretjeranih očekivanja da će se to skoro dogoditi.

Mint Press News