Wayne Madsen: Trumpov “Drang nach Süden” i američki okovi za Latinsku Ameriku

Adolf Hitler i njegova nacistička Njemačka su imali svoje snove o “Drang Nach Osten”, osvajanju istočnih zemalja – Poljske, baltičkih zemalja, Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, kako bi porobljavajući ili istrebljivanjem slavenskih naroda dobili “Lebensraum”, prostor za njemačke koloniste, piše Wayne Madsen u svojoj kolumni za Strategic Culture Foundation.

U nedavnom zajedničkom nastupu u Bijeloj kući s brazilskim radikalnim desničarskim predsjednikom Jairom Bolsonarom je Donald Trump izrazio želju da se Brazil, kao zemlja na južnom Atlantiku, pridruži NATO paktu.

Donald Trump, koji se pojavio u Bijeloj kući zajedno s brazilskim predsjednikom, Jairom Bolsonarom, izjavio je: “Također namjeravam odrediti Brazil kao važnog saveznika izvan NATO-a, ili možda, ako počnemo razmišljati o tome, možda i kao NATO saveznika. Moram razgovarati s mnogima, ali možda i kao NATO saveznika.”

Članak 10. osnivačke povelje NATO pakta iz 1949. jasno navodi da se samo europske zemlje, Sjedinjene Države i Kanada mogu pridružiti vojnom paktu. Članak 10 glasi: “Stranke mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu koja je sposobna promicati načela ovog ugovora i pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja kako bi se pridržavala ovog ugovora. Svaka tako pozvana država može biti dio ugovora podnijevši potrebne instrumente o pristupanju vladi Sjedinjenih Američkih Država. Vlada Sjedinjenih Američkih Država obavijestit će svaki dio o polaganju svakog od tih instrumenata spajanja.”

Mnogi diplomati ismijavaju Trumpa zbog očiglednog nepoznavanja temeljne prirode NATO-a. Međutim, njegovo širenje u različitim oblicima dugo je bila želja američkih neokonzervativaca i ratnih huškača, od državnog tajnika i savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona, Henryja Kissingera. Potom su se u vrijeme administracije Georgea W. Busha neokonzervativci zalagali za promjenu povelje NATO pakta kako bi se Australiji, Novom Zelandu i Japanu usvajanjem drugog imena omogućilo da pristupe  savezu.

Tijekom vrhunca Hladnog rata NATO nije pokazivao želju za širenjem izvan Europe i Sjeverne Amerike, jer je državni tajnik Dwighta Eisenhowera, John Foster Dulles, stvorio mrežu vojnih saveza u drugim dijelovima svijeta koje su, kao i NATO, funkcionirale na principu  kolektivne obrane.

Među njima su i Organizacija za ugovore jugoistočne Azije (SEATO) ili Pakt iz Manile, stvoren 1955. godine. Čudno je da su jedini članovi jugoistočne Azije u SEATO paktu bili Filipini i Tajland. Svi ostali članovi bili su izvan jugoistočne Azije i bili su uključeni savez samo kako bi proširili kolektivnu obranu na svoje kolonije i posjede u regiji. Ti su članovi bili Australija, koja je vladala Papuom Novom Gvinejom, Francuska, koja je vodila kolonijalni sukob oko Vijetnama, Kambodže i Laosa, Novi Zeland, koji je bio vojno prisutan u Singapuru, Pakistan, koji je vladao istočnim Pakistanom, sada Bangladešom, te Ujedinjeno Kraljevstvo koje je vladalo kolonijama Hong Kong, sjevernim Borneom i Sarawakom i imalo je protektorat u Bruneju. SEATO je raspušten 1977. godine.

Još jedan vojni pakt pod američkim vodstvom je bio Ugovor o središnjoj organizaciji (CENTO), također poznat kao Bagdadski pakt, stvoren upravo kada i SEATO 1955. godine. Ironično, Sjedinjene Države bili su punopravni član  pakta CENTO. Osnivači su bili Irak, Iran, Pakistan, Turska, kao članica NATO pakta, te Velika Britanija. Danas kažu da se proizraelski lobi u Sjedinjenim Državama čvrsto usprotivio činjenici da Sjedinjene Države budo dio pakta CENTO, prije svega zbog mogućnosti da bi u slučaju sukoba između Izraela i Iraka američke trupe prisiljene na rat protiv židovske države. Godine 1959. Irak se povukao iz pakta CENTO, a savez je raspušten 1979. nakon Islamske revolucije u Iranu.

Godine 1947. su Sjedinjene Države proširile jamstva kolektivne sigurnosti na zapadnu hemisferu kroz Međuamerički ugovor o uzajamnoj pomoći ili Ugovorom iz Ria. Savez je umro povlačenjem Kube, Venezuele, Bolivije, Meksika, Nikaragve i Ekvadora, svih zemalja koje se protive američkoj hegemoniji nad Latinskom Amerikom

Nakon 11. rujna 2001. godine su glavni neokonzervativci Bushove administracije, uključujući i one koji se zalažu za američku alternativu Ujedinjenim narodima, Bushev veleposlanik u Ujedinjenim narodima John Bolton, sada Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, potom bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Elliott Abrams, koji je Trumpovu otpravnik poslova za “smjenu režima” Venezuele, podržali su novi globalni vojni savez.

Mnogi neokonzervativci su željeli su da američka “Coalition of the Willing” postane trajna, ali uz pomoć klauzule o kolektivnoj obrani NATO pakta iz članka 5. Htjeli su da zemlje u okviru raznih saveza i vojnih inicijativa sudjeluju u ratovima pod američkom vodstvom u Iraku i Afganistanu.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su SEATO i CENTO gotovo nestali, Kissinger je vidio priliku da proširi američku vojnu prisutnost na jug.

“Drang nach Süden” Trumpa ili “okretanje jugu” ima i povijesne temelje.

Dokumenti Središnje obavještajne agencije iz 1976. godine opisuju tajne pregovore s Argentinom i Brazilom o stvaranju SATO pakta kako bi se zajedno suprotstavili “sovjetsko-kubanskoj prisutnosti u južnoj Africi”. Početni planovi su predviđali da SATO prvenstveno bude pomorski savez. Takvi razgovori su očito imali blagoslov tadašnjeg državnog tajnika Kissingera.

Dosjei CIA-e iz 1980. ukazuju na to da su Sjedinjene Države vršile pritisak na Barbados i Trinidad i Tobago da, kao preduvjet za pridruživanje velikom vojnom savezu južnoatlantskih zemalja, formiraju zajedničku vojnu silu. Iste godine su čileanske trupe pomagale južnoafričkim trupama protiv separatističkih boraca, koje su sa svoje strane podržavali Kuba i Sovjetski Savez. Tada se rat vodio u jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji. Takva raspoređivanja Latinske Amerike su bila nužna kako bi se pomoglo Južnoj Africi da suzbije lijevi utjecaj na jugu crnog kontinenta, a pakt SATO bi od toga imao velike prednosti.

Franklin Krammer, koji je kasnije bio pomoćnik ministra obrane za poslove međunarodne sigurnosti u Clintonovoj administraciji, 1980. godine, dok je služio kao službenik Pentagona, u okviru američke vojne i gospodarske pomoći Latinskoj Americi i za karipske zemlje se posebno zauzimao za sredstva namijenjena stvaranju SATO-a.

Kissingerov plan za SATO nastavio se pod Ronaldom Reaganom. Neokonzervativci su napustili Demokratsku stranku kako bi pokazali snagu u Vijeću za nacionalnu sigurnost i ministarstvu obrane uprave Reagana. Bijele knjige o SATO paktu su se pojavile u utrobi Reaganovog vojno-obavještajnog kompleksa.

Dokument američke vojske iz 1982. godine, kojim se preporučuje osnivanje SATO pakta, navodi: “Južni Atlantik je postao područje intenzivnog sukoba istok-zapad i posljednjih godina svjedočimo sovjetskom utjecaju, osobito na zapadnim obalama Afrike, čime SSSR može blokirati vitalne putove u tom području.”

1981. je umirovljeni general Vernon Walters zaštitio Kissingera i bivšeg zamjenika ravnatelja CIA-e, organizirajući konferenciju u Buenos Airesu koju su sponzorirali različiti stručnjaci CIA-e i gdje se govorilo o konceptu SATO-a. Na konferenciji su sudjelovali vojni predstavnici iz Sjedinjenih Država, Argentine, Brazila, Južne Afrike, Paragvaja i Urugvaja. 1984. su Reaganova administracija i brazilski predsjednik João Figueiredo, posljednji vojni diktator Brazila i sudionik Operacije Condor, pregovarali kako bi formirali SATO.

Međutim, Falklandski rat između Ujedinjenog Kraljevstva i Argentine, koji je vidio mnoge potencijalne članove SATO pakta na suprotnim stranama, potpuno je omeo ovaj prijedlog.

Iako se Trumpova pozivnica Brazilu da se pridruži NATO paktu temelji na Trumpovoj općoj gluposti, nesumnjivo postoji interes njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i “posebnog izaslanika” za “promjenu režima” u Venezueli, Elliotta Abramsa, oba stvorenja iz Reaganove administracije, da ožive Kissingerov stari plan za SATO.

S Brazilom, Argentinom, Čileom, Paragvajem i Kolumbijom s desničarskim vladama, Bolton i Abrams željeli bi provesti plan dok je situacija za taj savez povoljna.

U svibnju 2018. Kolumbija je započela proces najavljujući da će se pridružiti NATO-u kao “globalni partner”, isti status “saveznika NATO-a” je Trump ponudio Bolsonaru. Jedan od najagresivnijih i najambicioznijih časnika brazilske vojske u razdoblju u kojem je SATO stvaran je bio upravo Bolsonaro, koji bi, kao pristalica brazilske vojne, rasističke i neonacističke diktature, uživao u vojnom savezu sa svojim inozemnim fašističkim kolegama.

Pod okriljem saveza je jebala postojati južnoafrička apartheidska vlada, brutalni režim Augusta Pinocheta u Čileu i represivni režimi Paragvaja, Urugvaja i Brazila. To je savez u kojeg se i Trump zaljubio, što se jasno vidi iz njegove najnovije ideje o Brazilu u NATO paktu, koja je još uvijek otvorena ponuda.

Strategic Culture