Korijeni sadašnjeg sukoba sežu u godine 1985-1991, kada je Mihail Gorbačov izvukao SSSR iz trke u naoružanju i okončao Hladni rat, potez koji je viđen kao spas sveta od potencijalne nuklearne apokalipse.
Kao da to nije bilo dovoljno, Gorbačov je napravio niz drugih jednostranih koraka koji su premašili najluđe snove zapadnih političara. Sovjeti su se povukli iz Avganistana, pristali da sruše Berlinski zid i dozvolili ponovno ujedinjenje Nemačke.
Oni su također dozvolili novoj zemlji da postane članica NATO-a, povukli sovjetske trupe sa istoka, dok su američkim trupama omogućili da ostanu na zapadu, i raspustili Varšavski pakt bez pravno obavezujuće odredbe koja sprječava njegove bivše članice da se pridruže vojsci koju predvode SAD blok.
Sovjetski Savez je također smanjio svoju podršku antizapadnim snagama širom svijeta, od Nikaragve i Angole do Kambodže i Etiopije. Povrh toga, Gorbačov je učinio ono što se Amerika ne bi usudila ni poželjeti – raspustio je SSSR tako što je veliki dio historijske ruske teritorije podijelio na 15 država, čime je dramatično oslabio Moskvu.
Šta je zauzvrat dobila nova Rusija, nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza? Jednostavno rečeno, ništa. Nije bilo reciprociteta. NATO je ostao, a SAD se nisu odrekle ni pedalj svog carstva, ne puštajući Guam, Samou ili Portoriko, čak ni vraćajući Guantanamo Kubi. Naprotiv, Amerikanci su iskoristili privremenu slabost Rusije da zadiraju na njene istorijske teritorije.
Vašington je proširio članstvo u NATO-u ne samo na istočnoevropske zemlje koje se nisu imale čega bojati (poput Češke ili Mađarske koje se nalaze u sredini Evrope), već i na baltičke države, koje su uglavnom bile pod ruskom kontrolom od ranih 1700-ih. SAD se tu nisu zaustavile, već su perspektivu pridruživanja NATO-u klatile pred Ukrajinom i Gruzijom. Inače, domovine dvojice sovjetskih lidera sa najdužim stažom: Leonida Brežnjeva i Josifa Staljina.
Od 1992. SAD otvoreno sprovode politiku suprotstavljanja naporima Moskve u integraciji na postsovjetskom prostoru. Vašington je učinio sve što je mogao da osigura da se Rusija nikada neće ponovo roditi kao velika sila. I, naravno, nikakva značajna finansijska pomoć nije pružena ni SSSR-u pod Gorbačovom ni Rusiji pod predsjednikom Borisom Jeljcinom, tako da je to bila jednosmjerna ulica.
Da ponovim, Zapad je dobio sve, Rusija nije dobila ništa.
Bila je oslabljena i raskomadana. Još u avgustu 1991. čak je i George HW Bush, koji je govorio u Kijevu, pozvao Ukrajince da ne razbijaju Sovjetski Savez, jer mu je bilo očigledno da će korak u tom pravcu dovesti do bezbrojnih katastrofa.
Istina je da većina sovjetskih, a potom i ruskih političara 1980-ih i 1990-ih nije bila visokog kalibra. Nema greške (ili djela izdaje – šta god želite) koju nisu počinili, u očima mnogih njihovih sunarodnika. Ipak, njihovi zapadni i, preciznije, američki kolege mogli su se ponašati civiliziranije s obzirom na ruske žrtve. Mogli su da se uzdrže od iskorištavanja privremene slabosti Moskve, ali su umjesto toga pokušali unovčiti.
Treba imati na umu da SSSR nije bio poražena strana kao Japan i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata i nije potpisao nikakvu kapitulaciju. Nije imao obavezu da se isiječe na 15 komada. Kolaps istorijske Rusije bio je rezultat Gorbačovljevog izuzetno slabog vodstva i Jeljcinove lične ambicije, jer je ovaj potonji pokušao da konsoliduje vlast čak i samo nad manjom državom.
Niko nije razmišljao o sudbini zemlje kojoj su bili potrebni vjekovi da se formira ili, što je najvažnije, o njenom narodu.
Neki sada govore da je rasparčavanje ”Rusije” bilo ključni cilj Zapada i prije 1991. godine, te da su ljudi Bjelorusije ili Tadžikistana sve vrijeme sanjali o nezavisnosti. Takva spekulacija zvuči apsolutno smiješno svima koji su živjeli u Sovjetskom Savezu. Zapadni političari nikada nisu poticali ovu temu tokom svojih sastanaka sa Nikitom Hruščovom, Brežnjevom ili Gorbačovim.
Poljska, trenutno jedna od najagresivnijih rusofobičnih nacija, iz prve ruke zna o traumi raspada zemlje. Međutim, Varšava je velikodušno nagrađena nakon Drugog svjetskog rata od Staljina, koji joj je dao kontrolu nad Šlezijom, Istočnom Pruskom i Pomeranijom.
Međutim, gubitke Rusije niko nije nadoknadio. Da to stavimo u kontekst, Ruska Federacija je danas Poljska bez ne samo Lavova, Grodna i Vilnjusa, već i bez Vroclava, Ščećina i Gdanjska.
Za perspektivu, zamislimo da su komunisti predvođeni Mauriceom Thorezom došli na vlast u Francuskoj nakon 1945. (što nije nevjerovatan scenario) i podijelili zemlju na nacionalne republike – Bretanju, Alzas-Lorenu, Flandriju, Korziku, Oksitaniju, itd. – kao što se dogodilo u Rusija nakon 1917. Sada zamislite da je vladavina francuskih komunista pala 1991. i da su te republike postale nezavisne države. Oksitanija je počela da zabranjuje francuski jezik i ruši statue Viktora Igoa kako bi ih zamenila spomenicima Fredericu Mistralu, a vlada u Marseju počela je da traži kompenzaciju od Pariza za kolonijalno potiskivanje i nestanak oksitanskog jezika.
Možda svaki put kada Emmanuel Macron govori u prilog Ukrajini, on bi se zaista trebao pitati šta sam učinio za slobodu Oksitanije?
Istorija nikad ne prestaje. Kako se Rusija raspala, tako može ponovo postati cela. To se dogodilo dva puta ranije – prvi put početkom 1600-ih za vrijeme nevolja, a zatim nakon revolucije 1917. godine. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ovaj proces jednosmjeran. Njemačka i Italija su se ponovo ujedinile nakon hiljadu godina rascjepkanosti. Izraelu je trebalo dvije hiljade godina da se ponovo rodi.
Sada je bilo potrebno 30 godina da se preokrene trend postavljen raspadom 1991. Ko zna kuda bi to moglo dovesti?
Autor: Maksim Artemjev
Mozda i Srbi budu htjeli da uskrsnu Jugu (srpski svet) ko ce ga znati. Pa da onda svi zivimo u rahatluku ko ljudi
Umjesto novih vijesti iz ukrajine Malo plakanjnja za CCCP 😞
Nego,
Mode li jedna analiza, zasto svi koji mogu, tako željno bježe od rusa?
I u ono vrijeme, i danas?
Nisu ameri sveci, Ali…
Usput,
Imali su rusi priliku postati, ostati prijatelji sa eu i usa
Ali , bilo im je tesko promijeniti svo, dokazano loša pravila igre i ponašanja
kinezi su dokaz, bili su amerima veci trn od rusa, razlicitiji, a Irak se Kompromiß napravio
Maksim Artemjev potpuno ignorira iskorištavanjePoljske, Mađarske, Baltika, Ukrajine, pa čak i Kazahstana za stvaranje centraliziranog čudovišta koje je ucijenjivalo svijet. U Kazahstanu će lokalni ljudi rado sami otvarati temu o tome i vidi se to na svakom koraku. Vidi se po cestama i građevinama iz sovjetskog doba i građevinama danas kad Kazahstan svoje sitovine prodaje po cijenama na međunarodnom tržištu.
Ako je centralizirano čudovište ikome i davalo nešto teritorija, onda je to naplačivalo tjeranjem lokalnog stanovništva na robovanje.
Ukoliko “ Sveta Rusija “ širi svoj teritorij i drugi narodi klanjaju pred autokratom u Moskvi ,vazalskom stanovništvo koje se muči i bori i prolijeva krv za domovinu misli da je to Božji blagoslov .A u biti kod takvih naroda nije važno kako je car došao na vlast ili kako vlada svojim podanicima .Može poklati milijune stanovnika ,pobiti svećenike srušiti crkve samo je važno da je car stvaran jer će tadneprijatelj drhtati a Sveta zemlja Rusija će se širiti .Ukoliko car Putin ne uspije u ratu u Ukrajini Rusi će pomisliti da Car nije svet i da je nelegitimni lažnjak .Putin je za sad legitimirao i učvrstio vlast osvajanjem Krima i istočne aUkrajine ali njegov legimiteta će nestati ako ne uspije pobijediti Ukrajinu .Zatoce se sljedeći Car moratidokszati pobjedama protiv svijeta .I idući Putin neće ništa vise biti od običnog glumca koji ne može promijeniti svoju ulogu .I zatonjegova uloga… Čitaj više »
Za Zapad je to odradio Gorbačov.
Valjda su Rusi konačno shvatili da im je Zapad kojim vladaju Anglosasi, smrtni neprijatelj
Odličan tekst, podsjetnik na povijest na koju izmanipulirani maloumnici očito nisu upućeni neko čitaju laži po svakojakim sluganskim portalima zapada.