Zar ne bi trebalo tako?

Doktor Semir Osmanagić je okupio svoju ekipu i očistio pravoslavno groblje u Sarajevu koje je napušteno preko četrdeset godina.

Mnogo toga nije urađeno i uređeno kako bi trebalo biti u zemljama bivše Jugoslavije. Uglavnom se pravdamo da nemamo novaca za te namjene, da su teška vremena, da mi i hoćemo i želimo sve urediti i dovesti „pod konac“ ali nam smetaju neke više sile, neki drugi ljudi koji nas ne vole i tako dalje. Ipak, istina je da se mnogo stvari može uraditi bez novaca, ili uz samo malu novčanu pomoć, samo ako za to postoji čvrsta volja. Svjedočio sam nekim takvim akcija, sudjelovao u njima, a i  vidio mnoge izvan moga djelokruga rada koje su uspjele i bez velikih suma novca. Najnoviji mi je primjer ova gesta doktora Semira.

Samo ukratko – pravoslavno groblje u sarajevskoj općini Centar je napušteno i zaraslo. O njemu se nisu brinule ni lokalne civilne vlasti, a ni vjerske, pravdajući se da za to nemaju financijskih sredstava. Semir je doveo svoju ekipu od, čini mi se, desetak ljudi, uzeli su motorne pile, škare, sjekire, grablje i ostali potreban alat i za jedan dan očistili i uredili groblje onoliko koliko je to u ovoj fazi bilo moguće, tako da sada već izgleda pristojno za prilike u kojima postoji. Na pitanje zašto bi neko uredio napušteno pravoslavno groblje, doktor Samir odgovara kontrapitanjem – a zašto ne bi?

Ne vjerujem da doktor Semir, ili fondacija koju vodi, imaju više novaca od općine Centar ili od Pravoslavne crkve, a on je za dan uradio posao od koga, vjerujem, neće osiromašiti niti čak osjetiti neki primjetan financijski nazadak. Da su općina ili crkva samo pozvali mještane ili vjernike da se, na dobrovoljnoj bazi odazovu kako bi uradili ovo isto što je uradio Semir, za pretpostaviti je da bi ih došlo i više nego što je potrebno. Besplatno, naravno. Ali nisu pozvani. Za to nije bilo volje. Razlog može biti taj što niko od njih nema osjećaj za takve stvari. Ili od uređenja groblja nema direktne koristi. Tu se ne može zaraditi, a ima nekih obaveza. Političari još računaju i koliko bi glasova na tome dobili, a koliko izgubili. Pare bi se i našle, ali… A doktor Semir je imao volju. Želio je to učiniti, on zna zbog čega, i uradio je.

Većina ljudi će reći da je ovo dobro djelo. Da je takva akcija prava lekcija iz ljudskosti. Morala. Lekcija iz suživota. Primjer kako se treba odnositi prema ljudima, prema onima koji su u manjini. Kako se treba ponašati pripadnik većine, jači. Ali ima i onih koji će osuditi ovu i slične akcije, jer ne treba pomagati „onima tamo“, samo „nama“.

Nažalost, i mediji u mnogim slučajevima ne koriste ovakve događaje da potaknu u ljudima njihovu dobru stranu. Ovakve događaje će zabilježiti tek poneki, možda iz dobrih, a možda i iz ko zna kojih drugih pobuda. Vijest će biti objavljena stidljivo i ubrzo će se na nju zaboraviti, mada je iz smeća i raslinja svjetlost dana ugledalo mnoštvo nadgrobnih spomenika. A ako se negdje samo na jednom ispiše grafit, ako se bilo kako oskvrnavi, cijela regija će pisati o tome, a nije isključeno da se i godinama nakon toga „obilježavaju godišnjice tog vandalskog čina“.

Ne znam kako će ko gledati na ovaj korak koji je učinio doktor Semir Osmanagić, ali ima moj naklon. Kapa dolje! Zar nam ne bi bilo bolje da činimo tako nešto kao on, umjesto onoga što čine aktualne politike? Traži malo novca, a daje dobre rezultate i čini zadovoljnima ljude?

Izvor: DEPO