Zašto se, bez obzira na gubitke, Rusija mora boriti u Siriji

Ruska vojna kampanja u Siriji je počela u rujnu 2015 i traje do danas. Tijekom protuterorističke kampanje u kojoj su ruske zrakoplovne snage, specijalne postrojbe, vojni savjetnici i vojna policija pružili pomoć sirijskoj vojsci, uz podršku Hezbollaha, Irana i palestinskih dragovoljačkih snaga je učvršćena vlast Bashara Al-Assada u Damasku i oslobođena su velika područja zemlje. Pod okupacijom su ostali dijelovi sjeverne Sirije, pokrajina Idlib, uski pojas na jugu zemlje uz granicu s Jordanom i Izraelom i područje oko mjesta Al-Tanf na iračkoj granici. U kampanji je ruska vojska izgubila 97 časnika, vojnika i vojnog medicinskog osoblja.

Jedan tehnički stručnjak je izvršio samoubojstvo, poginulo 17 pilota, od kojih 10 u neborbenim zadaćama, 14 vojnika, 3 marinca, 17 vojnih savjetnika, 2 časnika specijalnih operativnih snaga, 2 časnika ruskog centra za pomirenje zaraćenih stranaka u Siriji,  2 vojna liječnika i 39 vojnika u padu zrakoplova  pada An-26. Ova brojka je zaključna s četiri života ruskog vojnog osoblja koja su izgubljena u napadu terorista “Islamske države” na položaje sirijske topničke brigade jugoistočno od Deir Ez-Zora ranije ovog tjedna.

Što je bio povod da Rusija izađe izvan svojih granica i obrani Siriju od sigurnog sloma? Odgovor je jednostavan. Uz sve geostrateške prednosti, dvije baze na istoku Sredozemnog mora, smanjenje utjecaja Washingtona na Bliskom istoku i drugo, morao se osujetiti plan balkanizacije same Rusije, koji se počeo realizirati ratom u Siriji i usponom “Islamske države”. Koliko god važni bili ostali ostvareni dobici, izgubljeni životi 97 časnika, vojnika i vojnog medicinskog osoblja su bili vrijedni ove pobjede, koja još uvijek nije konačna, ali je sve izvjesnija.

Nakon završetka rata u Čečeniji je Rusija jedno vrijeme živjela u uvjetima mira. Izbijanjem takozvanog “Arapskog proljeća”, što je bila uvertira za dolazak na vlast islamističkih snaga u zemljama od Libije do Iraka, ponovno je prepoznata opasnost dezintegracije Ruske Federacije.

Naime, raspad Sovjetskog Saveza je stvorio je 15 novih republika, a dugoročni plan je bio da od 21 republike koje danas čine Rusku Federaciju mnoge postanu neprijateljske prema Moskvi i krenu putem nezavisnosti. Kavkaski Emirat je bio prvi pokušaj Zapada da balkanizira Rusiju.

XXI stoljeće će općenito biti razdoblje balkanizacije naroda i pokušaja uništenja nacionalnih država, koje su politički model koji pruža najveći stupanj zaštite svojim građanima, time i znanstveni i tehnološki napredak.

Neoimperijalizam nastoji stvoriti stotine pokrajina diljem svijeta, koje će jedne drugima biti neprijatelji na temelju njihovih etničkih i vjerskih razlika.

U posljednjih trideset godina je vidljiv vrlo značajan sociološki i povijesni fenomen, raspad nacionalnih država, nakon kojega su nastale nove države, mahom neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj.

Stari Istočni blok su urušio početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Jugoslavija se raspala i tu je nastalo šest ili sedam novih država, ovisno kako ćemo tumačiti de facto neovisnost Kosova.

S druge strane se raspao SSSR, što je dovelo do rođenja 15 novih država, od kojih je najveća i vodeća Rusija. Na dijelu Kavkaza su rođene 3 nove države- Gruzija, Armenija i Azerbejdžan, na dijelu Baltičkog mora su se također pojavile 3 – Estonija, Litva i Latvija, istočna Europa je vidjela nastanak Ukrajine, Bjelorusije i Moldavije, a u Središnjoj Aziji je stvoreno 5 novih republika – Turkmenistan, Uzbekistan, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan.

Ovaj je proces promijenio cijelu geopolitičku kartu bivšeg sovjetskog područja i svijeta. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i razvoja “neovisnih” država, NATO se fokusirao na gotovo sve bivše sovjetske republike i cijelo područje oko Rusije, kojoj se prijetilo izravnim vojnim napadom, a zatim mogućim razbijanjem zemlje.

U Sjevernom Kavkazu je u 5 ruskih republika sunitski islam službena religija. To su Čečenija, Ingušetija, Sjeverna Osetija, Dagestan, Kabardsko-Balkarska republika.

Upravo u ovom području su američki, britanski i izraelski obavještajci, zajedno s NATO paktom, tražili stvaranje nove neovisne države o Moskvi. Stvaranje Kavkaskog Emirata je bio pokušaj balkanizacije Rusije i počeo je u tom ogromnom perifernom području.

Nakon uspostave neovisnog sunitskog emirata, koji bi imao privid republike, nastavilo bi se dalje i granice podjela bi se širile dalje prema sjeveru u “mekom trbuhu Ruske Federacije”, kako je sanjao pokojni Zbigniew Brzezinski.

Kako je taj plan propao, osim jačanja hegemonije na Bliskom istoku, Sirija je trebala poslužiti i kao poligon za oživljavanje starog scenarija i Rusija bi bila napadnuta s jugozapada i istim stranim plaćenicima i radikalnim takfiristima koji bi prvo tražili neovisnost Kavkaskog Emirata i djelovali dalje u ruskim republikama s muslimanskom većinom.

Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaljeva su sudionici u ovoj strategiji, budući da te države također žele vidjeti Rusiju podijeljenu.

Osim toga, radikalne zaljevske monarhije bi dobile važnog saveznika u Središnjoj Aziji, Kavkaski Emirat, a Sirija i Iran bi ostali bez svog glavnog saveznika. Rusija bi u cijelosti izgubila Kavkaz, ali i pristup Kaspijskom moru.

U južnom dijelu zemlje bi Zapad i NATO vrlo lako potaknuli separatističke težnje dvije ruske republike s većinskim budističkim stanovništvom – Tuvi i Burjatiji. Nema sumnje da bi u tome imali svesrdnu podršku Dalaj Lame.

Baš kao što su se radikalni islamisti koristili za stvaranje “kalifata” u Iraku i Siriji, potom i Rusiji, neoimperijalistički model bi koristio druge religije i nacionalnosti za podjelu Rusije.

Strategija koja je trebala uroditi plodom na Bliskom istoku se trebala preliti preko granica Ruske Federacije.

Prvo bi se balkanizirali pogranična područja,što bi nedvojbeno oslabilo Moskvu. Na drugom kraju zemlje, posebno na sjeverozapadu je Finska, tradicionalni suparnik Rusije, čije je područje Karelija u prošlosti pripadalo Finskoj. Helsinki je do nedavno tvrdio kako je zbog njenih povijesnih, zemljopisnih i kulturnih veza Republika Karelija finski teritorij. NATO je davao podršku Finskoj i neslužbeno obećavao da će izgubljeni teritorij opet biti unutar finskih granica.

Na dijelu zapadne granice je Ukrajina, gdje se Krim uspio vratiti u Rusku Federaciju. No, to je drugo područje plana ukupne destabilizacije Rusije u kojem zapadni blok poziva Ukrajinu da se na bilo koji način osveti za otimanje teritorija, čak i za “povijesno ugnjetavanje od strane ruskih komunista”, što je, ako govorimo o etničkoj pripadnosti sovjetskih komunista, povijesna laž i potpuna besmislica.

Rusija je zbog svoje vjerske, etničke i kulturne strukture najprikladnija zemlja za balkanizaciju, možda više od Sirije i Irana. Neoimperijalizam traži podjelu zemlje kroz stvaranje blokova.

Ruske republike s muslimanskom većinom čine blok za formiranje prve nove države – Kavkaskog Emirata. Budističke republike bi bio drugi blok, a republike s pravoslavnom kršćanskom većinom bi činile još jedan blok.

Na kraju bi se svi međusobno posvađali i zakrvili, što je scenarij koji je tako uspješno proveden na teritoriju bivše Jugoslavije.

NATO, Europa i Sjedinjene Države su privremeno odustali od želje da balkaniziraju Rusiju, jer su znali da je to nakon smirivanja Čečenije bilo nemoguće. No, prilika se ukazala s usponom “Islamske države” u Siriji i Iraku, kada je po drugi put aktiviran plan okruživanja Rusije i prodora u zemlju preko Kavkaza.

No, prvo je bilo potrebno uništiti Bliski istok, svrgnuti Assada i vladu u Bagdadu, privući što je moguće više stranih boraca iz Ruske Federacije i bivših sovjetskih republika, koji bi kasnije činili armiju za vojni proboj u Čečeniju, Ingušetiju, Dagestan i Južnu Osetiju.

Rusija se obranila ujedinjenjem s Krimom i Južnom Osetijom, iako govorimo om republici koja pravno nije dio Ruske Federacije i funkcionira kao neovisni entitet.

Ključ obrane zemlje je bila intervencija u Siriji i stvaranje euroazijske zone, ekonomske i vojne kroz CSTO i SCO. Samo je tako Rusija mogla osujetiti planove izbijanja islamističkih hordi na svoje južne granice i vratiti izgubljeni status supersile koja će moći zaštititi svoje granice i konsolidirati integritet vlastitog teritorija, čime će izbjeći balkanizaciju zemlje.

Za Sjedinjene Države, Europu i NATO  raspad Sovjetskog Saveza nije završio, on je samo odgođen. Ali prije podijele Ruske Federacije kao cjeline se prvo moraju uništiti najbliža područja – Bliski istok, prije svega Irak, Sirija i Iran. U svakom slučaju, svi putevi vode u Moskvu.

Zato gubici ruskih snaga u Siriji nisu uzaludni, bez obzira koliko bolno bilo ginuti u stranoj zemlji. Osim što brani Siriju od terorizma, ruska vojska tamo brani domovinu, ali ne kao američke trupe u Iraku, koje su bile uvjerene da teroriste moraju uništiti na Bliskom istoku, inače će se sutra protiv njih boriti u Oklahomi ili Utahu, što je potpuna glupost.

Dezintegracija Ruske Federacije nije nikakva znanstvena fantastika i ovaj plan, te kako ga realizirati, spominjan je u više radova, strategija i rasprava na raznim američkim think tankovima i institutima. Zato se Rusija mora boriti u Siriji, bez obzira na gubitke, ali ne tako da izazove Treći svjetski rat, kako mnogi sugeriraju, vjerujući kako njihova vojna znanja i diplomatske sposobnosti nadmašuju ona Vladimira Putina, generala Sergeja Šojgua i ministra Sergeja Lavrova.