“Željezna lady” migracijskog Global Compacta je stara prijateljica Georga Sorosa

Kontroverzni međunarodni “Globalni sporazum za sigurnu, urednu i redovnu migraciju”, poznat kao “Global Compact”, neće potpisati Mađarska, Bugarska, Austrija, SAD, Poljska i brojne druge zemlje, među kojima je i Italija. Iako je do velike konferencije u Marakešu, Maroko, ostalo samo četiri dana, u nas se uporno primiče tvrdnja kako je ovaj sporazum “neobvezujući” i da državama članicama Ujedinjenih naroda ne zadire u suverenitet i ostavlja im pravo da na nacionalnoj razini određuju migracijske politike.

Šefovi država i vlada bi sporazum trebali potpisati 10. i 11. prosinca na konferenciji u Marakešu i slučaj Italije je u tome poseban, obzirom da je premijer Giuseppe Conte 26. rujna u govoru u New Yorku potvrdio je da će potpisati “Global Compact”, ali je zamjenik premijera Matteo Salvini kasnije rekao kako Italija ne namjerava potpisati sporazum.

Mainstream mediji navode “kako se u tekstu sporazuma poziva na nacionalni suverenitet, odnosno da zemlje potpisnice dijele načela prije svega na području ljudskih prava, od kojih su mnoga na snazi u okviru Ženevske konvencije, ali da svaka država zasebno odlučuje o tome koliko će izbjeglica primiti”.

“Drugo, nitko nije obvezan primiti ekonomske izbjeglice, odnosno ne stavlja se u istu ravan ekonomske i ratne izbjeglice. Treće, prvi se put obrađuje i tema povratka izbjeglica u države iz kojih su došle. Na koncu sporazum nije obvezujući i ostavlja svakoj državi da samostalno i suvereno određuje svoju nacionalnu migracijsku politiku”, stoji u obrazloženju dokumenta koji, ako je zaista ovakav, ne bi trebao biti tema prijepora.

Međutim, izostanak javne rasprave, na što je upozorio francuski sociolog Mathieu Bock-Côté, te vječno ponavljanje gore navedene tvrdnje kako je to tek “formalni i neobvezujući dokument” mnoge tjera da se zapitaju koja je svrha insistiranja na potpisivanju istoga, ako neće imati nikakve pravne učinke na zakonodavstva suverenih zemalja o pitanju migracija.

Talijanski portal Contro Informazione saznaje još jedan važan detalj, iako su na izradi dokumenta radili brojni stručnjaci. Naime, pravnica Louise Arbour, posebna predstavnica za migracije glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, 27. studenog je u Ujedinjenim narodima predstavila međunarodnu konferenciju zakazanu za 10. i 11. prosinac u Marakešu, Maroko, na kojoj poziva na usvajanje Globalnog sporazuma o migracijama.

Talijanski  premijer Giuseppe Conte je nakon toga rekao: “Globalni sporazum je dokument koji podiže probleme i otvara pitanja koja su široko rasprostranjena među građanima. Smatramo da je primjereno parlamentarizirati raspravu i konačne odluke usvojiti tek nakon ishoda ove rasprave. U stvari, Italija neće sudjelovati na summitu na kojeg je pozvana kako bi potpisala sporazum.”

Iz navedenog slijedi da se i talijanski premijer Conte, nakon razgovora s potpredsjednikom vlade i ministrom unutarnjih poslova Matteom Salvinijem, predomislio i odustao od ranije tvrdnje od 26. rujna.

Brojni čelnici država tvrde kako sadržaj ugovora nije onakav kakvim ga opisuju novinari, što objašnjava pritisak pravnice Louise Arbour da se pod svaku cijenu potpiše za države “neobvezujući sporazum”.

Ali tko je Louise Arbour, predstavnica Ujedinjenih naroda koja pregovara s državama kako bi se pridružile sporazumu o kojem se toliko priča posljednjih dana? Poznati talijanski novinar Fausto Biloslavo je za list Il Giornale rekao kako je posebna izaslanica Ujedinjenih naroda za “Global Compact” kanadska pravnica Louise Arbour, koja se posljednjih dana obrušila na zemlje poput Italije, koje su odlučile odgoditi potpisivanje dokumenta Ujedinjenih naroda.

Krajem devedesetih je gospođa Arbour bila glavni tužitelj Međunarodnog suda u Haagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Bezuvjetno je podržala Sjedinjene Države i Veliku Britaniju da na čelu NATO pakta 1999. bombardiraju tadašnju SRJ na temelju kontroverznog izvješća o masakru u albanskom selu Račak, čiju su vjerodostojnost kasnije osporili BBC, novinar francuskog Le Mondea Christophe Châtelot, koji je bio u selu na Kosovu na licu mjesta, kao i tadašnji britanski ministar obrane George Robertson, koji je kasnije postao glavni tajnik NATO pakta. No, kontroverzni masakr u Račku je služio kao opravdanje za pokretanje “humanitarnog” rata NATO pakta protiv SRJ 1999. godine, a kanadska odvjetnica je bila vatreni zagovornik “vojnog rješenja za Kosovo”.

Nakon “11. rujna” Louise Arbour poziva na zatvaranje zatvora u Guantanamu i proglašavaju je mogućom čelnicom Liberalne stranke Kanade, vječne vladajuće političke snage u zemlji.

U ulozi posebne predstavnice Ujedinjenih naroda gospođa Arbour brani “Global Compact” svim snagama, šireći teze bliske onima kontroverznog “filantropa” Georgea Sorosa.

“Nema sumnje da će Zapad morati uvoziti ljudske resurse na svim razinama”, rekla je “željezna lady” Ujedinjenih naroda, ne koristeći termin migranti ili izbjeglice, nego još više ponižavajući – “ljudski resursi”.

“Ideja da takozvani ekonomski migranti, za razliku od izbjeglica, ulaze u zapadne zemlje kako bi ukrali radna mjesta ili da bi zloupotrijebili sustav socijalne pomoći su demantirale činjenice”, tvrdi Louise Arbour.

Kanadski odvjetnica ne samo da dijeli ideje američkog milijardera, špekulanta i samozvanog filantropa, već je i dugogodišnja prijateljica Georga Sorosa. 23. lipnja 2010. godine je u sjedištu Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti, visoke obrazovne ustanove američkog milijardera koja se zbog zabrane djelovanja od strane mađarskih vlasti sada seli Beč, Louise Arbour nagrađen od strane Georga Sorosa osobno, što potvrđuje i službena internetska stranica Srednjoeuropskog sveučilišta.

Ali njezin životopis prije posebne predstavnice Ujedinjenih naroda za promicanje “Global Compacta” ne završava s tim. Louise Arbour je bila i predsjednica Međunarodne krizne skupine (ICG) od 2009. do 2014. Ovo formalno nevladinu, neprofitnu i transnacionalnu organizacija su 1995. osnovali George Soros, Mark Malloch Brown, Baron Malloch-Brown, Morton I. Abramowitz  i Stephen Solarz.

Međunarodna krizna skupina službeno “provodi istraživanja u području nasilnih sukoba i unapređivanju politika kako bi se ti sukobi spriječili, ublažili ili riješili”. ICG je stvoren zahvaljujući donacijama  Georga Sorosa, koji je osobno bio u izvršnom odboru, kao i njegov sin Aleksandar i bivša talijanska ministrica vanjskih poslova Emma Bonino.

Kao predsjednica Međunarodne krizne skupine, Louise Arbour je sudjelovala u brojnim inicijativama koje su organizirane od strane “Zaklade Otvoreno društvo”.

Naravno da nije teško zamisliti kurs ove nevladine transnacionalne organizacije u smislu vanjske politike. Članovi skupine su uporni branitelji međunarodnog liberalnog poretka i promicatelji svih “humanitarnih ratova” koji su zapalili Bliski istok i Sjevernu Afriku 2011. godine. Na primjer, Međunarodna krizna skupina je u razdoblju nakon takozvanog “Arapskog proljeća” u Libiji zatražila da “Gaddafi niti bilo koji od njegovih sinova ne smiju zadržati bilo koju poziciju u vladi i državnim institucijama koje će doći nakon rušenja Džamahirije, kao ni u privremenoj upravu za vrijeme trajanja tranzicijskog razdoblja”.

Trebamo li zaista imati povjerenja u ove ljude? Razmislimo dobro o svim njihovim (ne)djelima prije nego nam se obrate s pričama o “humanizmu” i “neobvezujućem sporazumu koji promiče humanu, sigurnu, urednu i redovnu migraciju na globalnoj razini”.

Contro Informazione / BBC-Le Monde

Ne Ugovoru o migraciji UN-a: “Promiče svjetlu budućnost umjesto istine”

Mađarska o novom sporazumu o migracijama: „Ovo je uvreda zdravom razumu“

”Nevini humanitarci” i nevladine udruge uključeni u trgovinu ljudima bez presedana

Migracijska kriza je bila “11. rujan Europske unije” i otkrila je svu njenu ranjivost