Sanjao sam strašan san

U tom snu, u svojoj vlastitoj kući, ja sam ni kriv ni dužan nastradao od nekoga koga nikada nisam ni vidio ni čuo. A bilo je to ovako:

Jadnog beskućnika, koga su na pravdi Boga isprebijali i izbacili na ulicu, primio sam u svoju kuću da se skloni od nevolje. Nakon nekog vremena, on se odomaćio toliko da nije želio više otići i zaposjedne mi spavaću sobu kao da je njegova. Kako mu treba i kupatilo, posvoji i njega, a i hodnik kojim treba doći do kupatila. Potom osjeti da mu je stiješnjen život bez sobe za dnevni boravak. Na kraju, meni ostane samo jedna soba na katu s balkončićem.

Ako želim izaći, moram proći kroz prostorije uzurpatora i, naravno, to ne mogu bez njegovog odobrenja. A on je ljut na mene što ne želim otići iz te posljednje sobe u kojoj živim i ostaviti ga da uživa sam u svojoj slobodi. Uzeo mi je i dvorište, i ne samo da ne mogu nigdje izaći, nego mi ne može niko ni doći, ako to ne dozvoli uzurpator. Ne mogu ni na posao, nego mi on propušta samo onoliko hrane i vode koliko mi je dovoljno da preživim, samo kako bi me otjerao iz vlastite kuće.

Naravno, nisam se ja odmah predao. Nisam za nasilno rješavanje problema pa sam se prvo žalio vlastima, ali oni su tražili da se malo strpim i ne poduzimam ništa mimo njih, jer oni žele riješiti sve po zakonu. Ali gle čuda, vlast prvo presudi da uzurpator može zadržati spavaću sobu, a da može ravnopravno sa mnom koristiti i kupatilo i hodnik, dok se ne donese konačna odluka. Naravno, ja se žalim, ali to na sudu traje godinama, a uzurparor mi već zabranjuje korištenje hodnika i kupatila. Ja se naljutim na njega, kažem mu grubu riječ, a on me isprebija i potom se žali sudu što ga napadam. Sud presudi u njegovu korist, jer kaže da, dok se ne riješi spor, on se ima pravo braniti.

U međuvremenu sam dobio djecu, ona rastu, a ja sam još na sudu, a uzurpator me sve više zlostavlja i tjera iz kuće. Žalim se i na to. Doduše, sud ne presuđuje da moram napustiti kuću, ali ne presuđuje ni da je uzurpator treba napustiti. On ima moćnog, bogatog prijatelja koji ne žali novaca da potkupi suce i advokate i plati mu moćne tjelohranitelje kako bi što više zaštitili uzurpatora, a ja sam toliko osiromašio da jedva preživljavam i nemam novaca ni za hranu, a kamoli za sudove i fizičku zaštitu. Moji susjedi vide u kakvom sam stanju, znaju kako sam nastradao, ali oni se plaše uzurpatorovog prijatelja nasilnika koji ih sve ucjenjuje i ne smiju stati na moju stranu. U međuvremenu imam već i unuke, svi smo stiješnjeni u jednoj sobi, svi smo isfrustrirani i sve češće planemo, pa čak i fizički nasrnemo na uzurpatora.

No, on ima moćno oružje i moćne zaštitnike i za svako naše podizanje ruke, on je prebije, polomi nam noge, a sud za to presudi kako se on ima pravo braniti. Dakle, on je taj koji je uzurpirao, koji godinama maltretira i oduzima moje pravo, zlostavlja me, a ja sam onaj koji je agresivan ako se branim. Međutim, ako se branim riječima, to nema nikakvog rezultata, a ako se branim fizički, onda je to u stavri napad i zlostavljanje. A on se u svakom slučaju brani, mada je neprekidno u aktivnoj ulozi, u fazi napada. Mene optužuju da sam nasilnik, a njega kvalificiraju kao žrtvu.

Na kraju krajeva, meni je došlo da sve napustim, da idem iz svoje kuće. Ali kamo? Susjedi me ne žele primiti jer se plaše da sad njih ne zadesi moja sudbina, da ja njih počnem maltretirati u njihovoj kući, kao ovaj mene. Da pokušam silom riješiti, ne mogu, slabiji sam, potpuno sam osiromašen, onemoćao. Da se nadam pravdi, to je kao da mamuzam mrtvog konja. Ostaje samo da se prepustim sudbini i umrem odbačen od svih, u jadu, ili da krenem da umrem osvećujući se bar onliko koliko mogu, a to nije puno. Ludim!

Na sreću, probudih se. Uh, koje je to olakšanje bilo! Ali nešto me sve kopka i razmišljam – šta ako neka slična situacija stvarno postoji u stvarnom životu? Kako li taj čovjek ili ti ljudi žive, kako to podnose? Ipak, sreća je što su ljudi humana bića i što vjerujem da tako nešto nikada ne bi moglo stvarno postojati.