Američka propagandna mašinerija u Drugom svjetskom ratu

Prije više od pola vijeka, SAD su koristile vrlo provokativne postere i, u posljednje vrijeme jako popularne, lažne vijesti, a sve u cilju uticaja na svoje vojnike, građane pa i same neprijatelje.

Samo šest mjeseci nakon uzimanja učešća u Drugom svjetskom ratu, SAD su osnovale Kancelariju za ratno informisanje (OWI). Njena misija je bila širenje političke propagande.

Kancelarija je širila svoje poruke kroz štampu, radio i filmove. No, njeno možda najveće naslijeđe su posteri. Svijetlim bojama i senzacionalnim govorom su Amerikanci podsticani da kupuju ratne obveznice i suštinski obavljaju svoje svakodnevne zadatke u cilju podrške ratnim naporima. Na jednom od postera, žena koja nosi namirnice je upoređena sa vojnicima koji nose puške. Suština postera je bila da ta žena time što hoda, umjesto da vozi, obavlja svoju patritosku dužnost, jer „kamioni i gume moraju potrajati do pobjede“.

Posteri o dužnostima žrtvovanja kod nekih danas izazivaju i nostalgiju. No, SAD su pravile postere koji bi šokirali i danas. Posteri o veneričnim oboljenjima su upozoravali vojnike da je svaka privlačna žena potencijalna „mina iznenađenja“.

Saveznici i sile osovine su se plašili curenja informacija, jer bi to značilo sabotažu njihovih trupa. Imajući to na umu, američka Kancelarija za ratno informisanje i Ministarstvo propagande Josepha Goebbelsa u Njemačkoj su stvarali postere koji su tražili od ljudi da osjetljive informacije zadrže samo za sebe, kako ih neprijatelj ne bi slučajno načuo.

Kancelarija za ratno informisanje se trudila da nađe najbolji način za slanje ovakvih poruka. Jedan od primjera je poster koji prikazuje misterizonu figuru sa njemačkim šljemom na glavi, uz napis „On vas gleda“.

SAD su kasnije pribjegle korištenju još eksplicitnijim napisima na posterima, poput onoga na kojem je slika žene kao na potjernici, uz natpis „TRAŽI SE! ZBOG UBISTVA. Njen neobazriv govor košta života“.

Iako su takvi posteri bili vrlo efektni, poruke su i dalje bile jako čudne. Većina civila nije imala pristup osjetljivim i povjerljivim vojnim informacijama, ali su slike koje im sugerišu da usta drže zatvorenima bile veoma agresivne.

„Ako poredite američku propagandu sa propagandom totalitarnih režima fašističke Italije ili nacističke Njemačke, vidjećete da je potonja bila nešto senzacionalnija i više prijeteća“, smatra Stephen G. Hyslop, koautor knjige „Tajna historija Drugog svjetskog rata“. „No, ja sam našao brojne primjere američke i britanske propagande zbog kojih su se građani mogli pitati da li su vlasti na njihovoj strani ili protiv njih.“

Kancelarija za ratno informisanje je imala propagandu za ljude u zemlji, ali i one u inostranstvu i uvijek je bilo jasno da poruka dolazi od američke vlade. No, SAD su imale još jednu propagandnu ruku. Za razliku od Kancelarije za ratno informisanje, SAD je stvarala posebnu propagandu za svoje neprijatelje i činila je da izgleda kao da ta propaganda dolazi iz same neprijateljske zemlje.

Amerika nije prva koristila propagandu čiji su izvori bili sakriveni i pogrešno predstavljeni. 1939. godine, njemačko Ministarstvo propagande je zajedno sa Ministarstvom vanjskih poslova ustanovilo Biro Concordia. Ova kancelarija je odašiljala radio-poruke u Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim zemljama i to tako da se činilo da signal radija dolazi baš iz tih država.

Zajedno sa Velikom Britanijom, američka Kancelarija za strateške usluge je odgovorila svojom „crnom propagandom“, kako je ova praksa nazivana. Jedna misija, nazvana Operacija Pahuljice (Operation Cornflakes), uključivala je bacanje poštanskih torbi iz aviona na Njemačku, a u torbama su bile lažne novine koje su izgledale kao da su ih pisali protivnici nacističkog režima. Na nekim pismima su bile i poštanske markice sa slikom smrtonosnog Hitlera čije lice je podsjećalo na kosturnu lobanju, a na njoj je pisalo Futsches Reich (Uništeno carstvo).

Poput Biroa Concordia, saveznici su odašiljali radio-poruke širom Njemačke, čineći pritom da izgleda kao da su poruke emitovane iz same te države. U poređenju sa bacanjem poštanskih torbi iz aviona, ovo je bio lakši način dostavljanja informacija toj zemlji, smatra Hyslop.

Svako može primijetiti da je tehnološki napredak danas još više olakšao propagandnim informacijama da dopru do ciljnih grupa. To se može vidjeti u fenomenu tzv. „lažnih vijesti“ (fake news) i uopšte na društvenim mrežama.

Da li to znači da će budući pisci historijskih knjiga o našoj eri ilustrovati knjige političkim statusima sa interneta, baš kao što današnji pisci ilustruju svoje knjige propagandnim posterima iz Drugog svjetskog rata? Nije nezamislivo.