Neobično je to kako nas nekada, na spominjanje neke osobe, uvijek ista slika, isti detalj asocira na nju, bez obzira na to što taj detalj nema nikakvu ozbiljniju važnost.
Moj profesor Latinskog jezika Miroslav Lukić, bio je zanimljiv, ali i vrijedan čovjek, temeljit u svom poslu. Naučio nas je latinskom koliko je to mogao, učio nas je neke važne životne priče koje ostaju za cijeli život, ali i ispričao nam neke svoje doživljaje. Tako nam je pričao kako je imao veliki motor, što je u njegovo vrijeme bilo mnogo vrednije nego danas imati dobar auto. Mislim da je taj motor bio, kako je on pričao, marke Pretis, jer oni su imali zadnje sjedište više od vozačevog, s drškom ispred. Jednog prohladnog zimskog dana pošao je profesor sa ženom iz njihove Županje u Vinkovce. Sjeli su na motor u dvorištu, i kako je bilo hladno, nisu progovorili do Vinkovaca. Tek kad su stigli, profesor se zaustavio i rekao: „Eto, stigosmo!“ Ali žena nije ništa odgovorila, mislio je da je to zbog hladnoće pa je opet rekao, prije nego što siđu s motora: „Čini se da si se baš smrzla?“, ali odgovora ponovo nije bilo. Kad se okrenuo, vidio je da žene nema. Izgubio je ženu, a da to nije ni primijetio! Brzo je krenuo nazad potražiti je, ali putem nije našao nikakve tragove. Kad je stigao kući, u kući je bila žena. Spala je s motora još o dvorištu kad je kretao jer se nije na vrijeme uhvatila za dršku ispred sjedišta.
I tako sada meni, kad god se sjetim profesora Lukića, uvijek se prvo sjetim kako je izgubio ženu s motora, a tek onda ostalih, važnih stvari. Kada se sjetim, na primjer, starog slastičara iz Bosanskog Šamca, kod koga sam ko zna koliko puta našao osvježenje u divnom sladoledu, ja prvo vidim njegovu sliku u parku pored slastičarnice gdje je slučajno zaspao na klupi. Taj prizor sam gledao samo dvije-tri sekunde, ali slika je ostala trajno u mislima i kad god se sjetim tog čovjeka, prva asocijacija mi je ta slika iz parka koja nije nimalo bitna u njegovom ili mom životu, a ipak je stalno tu. Kada pomislim na staru, dobru tetku moga oca, ja se uvijek sjetim prvo njenih prstiju na rukama koji su se bili iskrivili od reume, pa tek onda razmišljam dalje. Lice sam već izgubio iz vida, ali prste nikako. I tako je još u mnogim slučajevima kad pomislim na određene ljude i događaje.
Razumijem zašto se neke osobe sjećamo po nekom podvigu koji je učinila, ili po nekom sramnom djelu, po nečemu što je važno u životu ili za tu osobu ili za nas, ili za nešto i nekoga drugog. Ali zašto nam se nekada u sjećanje tako trajnu urežu nebitni detalji, to mi nije jasno. Ili su to zbog nečega baš bitni detalji za nas, samo mi ne razumijemo zbog čega?
haha…profesur izgubio zenu.
NSU Pretis, mislim da se proizvodio u Sarajevu i da je imao kardanski prijenos (a ne lanac), imao je prekrasan zvuk uredno je potezao i 140 km/h. Sad bih mogao nastaviti s asocijacijama koje se javljaju na spomen Pretisa…ma je pitanje kako se to asocijacije lijepe za ljude, događaje i postaju okidač za sjećanja. I gdje se nalaze sjećanja, jesu li doma unutar neuronske mreže u mozgu ili…? Sretnemo nekoga nakon 10-20 godina, u međuvremenu nam nikad nije pao na pamet i onda u trenutku se sjetimo tko je, otkud se i kako znamo.Kako je izronio iz sjećanja? Čini se da su asocijacije oni okidači koji izvlače sjećanja na površinu. I opet, a odakle to? Imaju li naše stanice ‘odjel za sjećanja’ pa da osim onog što inače rade, što su svjesne sebe polovicom sebe, a polovicom da su dio tkiva, pa onda pola tkiva biva svjesno sebe, a drugom… Čitaj više »
Asocijacije su za mozak ono što je u knjizi pregled sadržaja ili naslovi i podnaslovi. Jednostavno, ono što naša osjetila prepoznaju to si mozak sprema u kratkim zapisima, najčešće slikovnim ali i ostalim. Često nam se desi da nam se na osjet nekog mirisa ili zvuka sjećanje vraća na neki davni događaj pri čemu se vraćaju i kompletne slike vezane za taj događaj. Bez takve sposobnosti mozga ne bi mogli živjeti ni učiti i to se sve dešava bez naše volje, ono kad sebi govoriš – “to moram zapamtiti”, najčešće ćeš zaboraviti a banalna sitnica o kojoj nisi ni razmišljao vrati će ti sjećanje. Son of A. kaže da tijelo umire a da duša živi jer je vječna… to mi je teško prihvatljivo (iako jako primamljiva obmana). …nameće mi se pitanje zašto se onda rađamo potpuno prazni i sve, svatko od novorođenih, mora iznova učiti ? Moje je mišljenje da… Čitaj više »
Najvise od svega me asociraju mirisi.Miris kafe i pecenog hljeba me uvijek podsjeti na djetinjstvo,tj. na roditelje.ujutro rano cujem njihov razgovor a miris hljeba i kafe drazi mi nozdrve. I muzika me takodjer cesto asocira na neku dragu licnost iz proslih vremena(pluskvamperfekat),????