Auto-stopiranje

Neki ljudi su proputovali „pola svijeta“ stopirajući po putevima. Oni su se na to navikli i stopiranje im je postalo normalan način putovanja u kom se snalaze bolje neko u sredstvima javnog prijevoza.

Ja se na tom polju nisam proslavio. Istina, nisam se baš ni oslanjao mnogo na svoje stoperske kvalitete, ali nekad sam bio prisiljen i time se poslužiti. Zauvijek mi je ostala u sjećanju jedna takva avantura kad sam kasno noću iz Brčkog trebao kući, a zakasnio sam na posljednji autobus. Bilo je kasno, do kuće sam imao preko četrdeset kilometara, a obećao sam ocu doći i ujutro pomoći poprskati njivu repe. Nisam ga želio iznevjeriti. Krenuo sam pješke nadajući se da ću nekoga stopirati i tako riješiti nenadano iskrsli problem.

Počeo sam stopirati s puno entuzijazma, ali rezultata nije bilo. Bila je noć, ljudi su se, čini se, plašili primiti nekoga nepoznatog u auto, ili to jednostavno nisu željeli, i ja sam iza sebe ostavljao sve više prepješačenih kilometara. Onda sam počeo gubiti nadu i računati koliko mi treba vremena da pješke stignem kući. Ako računam da idem šest kilometara na sat, kako se obično računa za brzinu pješačenja, vidim da ću zakasniti na obećani posao. Dakle, morao bih malo trčati, malo hodati, i tako sam i nastavio ići dalje. Ako bi naišlo neko vozilo, podizao sam ruku i ne osvrćući se, tek toliko da umirim savjest, da ne mogu kasnije sam sebi prigovoriti da se nisam trudio. Na moje iznenađenje, nakon dvadesetak kilometara se zaustavilo jedno vozio i skratio mi put dovezavši me gotovo do kuće. Ostalo mi je samo još dva-tri kilometra i to mi se tada činilo kao da sam već na cilju. Mislim da je bilo oko četiri sata ujutro kada sam legao i imam osjećaj da sam samo zaspao, kad je otac došao da idemo u njivu. On nije znao da sam ja tek nedavno legao, u tom slučaju bi me sigurno poštedio, ali ja nisam dozvoljavao da zbog mene posao trpi i ustao sam. Znam da sam nekoliko sati nosio na leđima prskalicu od dvadesetak kilograma i u polusnu radio, a da su mi sekunde trajale kao minute. Samo sam čekao da se dočepam kreveta, a u sebi sam razmišljao kako je to nefer od onoliko vozača koji su me prestigli da se baš niko ne nađe na prvih dvadeset kilometara da me poveze. U sebi sam obećavao kako ću ja, ako nekada budem vozač, biti drukčiji. I bio sam.

Jučer vidim priču mog drugara Poleta sličnu ovoj mojoj. On ju je ispričao kako bi rekao nešto o pokojnom Ivi Gregureviću. Kaže da je tako jednom ostao bez prijevoza i kilometrima pješačio stopirajući, ali niko mu nije stao. Predao se i prestao stopirati, a onda je pored njega usporio auto i vozač ga je pitao: „Dječače, hoćeš li da te povezem, ja idem do Donje Mahale?“ Bio je to već tada poznati glumac Ivo Gregurević, a Pole je, zahvaljujući njemu, sebi obećao da će i on kad bude imao auto tako postupati. Obećanje je ispunio i još uvijek ga se drži.

Eto kako je nekada „dobro“ da doživimo neku neprijatnost, jer u mnogim slučajevima takva iskustva nas nagone da na stvari pogledamo i iz drugog ugla. Vidimo nekog prosjaka na ulici i već ga osuđujemo kako je lijenčina, kako bi mu bilo bolje naći kakav pošten posao, a pojma nemamo zbog čega on prosi i kako bismo se mi ponašali da smo na njegovom mjestu. Možda bismo stvarno tražili i našli neki drugi posao, a možda bismo bili ne samo prosjaci, nego i pljačkaši. Osuđujemo nekog bogataša što je škrtac koji ne pomaže siromašne, a da smo na njegovom mjestu i da znamo sve zbog čega se on tako ponaša, mi bismo možda bili još škrtiji i suroviji.

Nekada jednostavno treba nešto neprijatno doživjeti na svojoj koži.Trenutačno, to boli, ali kasnije može biti i korisno. Djeluje kao vakcina kojom se u organizam ubacuje uzročnik bolesti, protiv koga se organizam mora boriti, ali nakon toga postaje čvršći i otporniji na tu bolest.