Budućnost koja je napisana prije 40 godina

Bilo je to prije 40 godina kada je zagrebačka novovalna rock grupa Azra snimila svoj debitantski album „Azra“. Gramofonska vinil ploča sa šest skladbi na strani A i šest na strani B smatra se jednim od najboljih debitantskih albuma s prostora bivše države, i njime se Azra, što u prijevodu s arapskog znači „čistoća“ ili „djevica“, penje „ravno do vrha“.

Svih je 12 pjesama s albuma napisao frontmen Azre Branimir Johnny Štulić. Štulićeve pjesme brzo je napamet naučila generacija glazbe 80-tih, međutim između učenja napamet i učenja s razumijevanjem velika je razlika. Svaka od pjesama s albuma u sebi nosi duboku spoznaju o načinu na koji društvo funkcionira, a cijeli je album oblik traženja komunikacijskog kanala unutar svakog ljudskog bića.

Uvodnom pjesmom „Jablan“ i refrenom „Drugom stranom, jablane, kreni“, Štulić razmiče koprenu jednoumlja prisutnu u svakom, pa tako i u vremenu komunističke Jugoslavije. Jablan, drvo koje je simbol postojanosti i stasitosti, Štulić pomno bira kao početni simbol čitavog albuma. Nakon uzdignuća jablana kao prve perle u ogrlici albuma, Štulić kompozicijski savršeno dodaje drugu perlu s naslovom „Uradi nešto“. „Uradi nešto za svoju savjest“ prvi je stih pjesme u kojoj „Jablan“ kreće u djelovanje. Iako je nepravedno pjesmu ne navesti cijelu, izdvojio bih stihove: „ne misli da si sam“,  „zaboravi na strah“, „nema vremena za bolju budućnost“ i „pljuni na svoju facu i postani čovjek“. Vidljivo je već nakon prve dvije pjesme: Štulića je lako slušati i pjevati, ali nije ga lako upiti niti u djelo prenijeti. Naslonimo li uho možemo čuti kako Štulićeve riječi odjekuju danas još gromkije nego tada, jer i danas je kao i tada „Teško vrijeme“, što je naslov treće perle u ogrlici „Azre“.

Smiraj nakon „Teškog vremena“, Štulić nalazi u četvrtoj perli, duboko intimnoj pjesmi „Tople usne žene“. Nalazi ga u noćima u kojima sanja tople usne žene, u kojima sanja svijet drugačiji i bolji od onog kojem svjedoči na javi. Štulić u tim noćima prepoznaje „čudne dileme, ravnodušne sjene i nepoznate priče“. Briljantno, genijalno, duboko iskustveno i spoznajno. Imamo li danas neke čudne dileme, primjećujemo li oko nas ili u nama ravnodušne sjene, imamo li dojam da našim životima upravljaju nepoznate priče? Sve se to, kako u Johnnyjevoj pjesmi tako i danas, odvija obavijeno tamom noći koju Štulić nadilazi time „što nikome ne da da mu u snove uđe“. Iz tog sna Štulić samoga sebe budi petom perlom „Vrijeme odluke“ u kojoj, iako se kroz metaforu obraća ženi, zapravo se obraća samome sebi nadovezujući se na prethodnu pjesmu stihovima: „Ostaješ u krevetu, bojiš se gomile“ i „Htjela bi da te nema, ali to ne ide. Htjela bi da spavaš, vrijeme je odluke.“ „Nesklad između zbilje i sna“ proteže i kroz pjesmu „Gracija“, šestu i posljednju na strani A.

„Krvavom Meri“ Johnny otvara stranu B, predstavljajući ženu koja je odlučila biti autentična. Pored toga što se tom pjesmom sadržajno i koncepcijski nadovezuje na prvu stranu albuma, odlično mijenja uloge i upotpunjuje priču jer dok stranu A počinje „Jablanom“ kao autentičnim muškarcem, stranu B počinje autentičnom ženom. Njoj suprotna je iduća perla, „Marina“, isprazna i kojoj je „prazan hod“ i koja se „na ništa ne žali i o ničem nema sud.“ Takav je i muškarac kraj Marine kojega nakratko zapljusne bljesak s nagovještajem želje da mu Marina „bude nešto više“, čime Johnny crta sliku kako bismo svi mi zapravo trebali postati nešto više i nadići svoje ispraznosti. Svoju ispraznost Johnny nadilazi idućom pjesmom „Ne mogu pomoći nikome od nas“ gdje dijeli spoznaju da ga „nije briga i nije ga strah, da ga nije briga ni za gadarije i prepucavanja, ni za lovu bez koje se ne može.“ Na prvi je dojam naslov pjesme suprotan Johnnyevu htijenju o osvještavanju i prelasku u djelovanje, međutim Johnnny gradi priču točno kako treba i niže pjesme albuma kao bisere na ogrlici. Nije on taj koji može pomoći ikom, nije to nitko od nas, mi smo samo sredstva, samo kanali preko kojih se pomaže. Baš kao što divno govori jedna kršćanska prispodoba u kojoj čovjek moli Boga da pomogne siromahu, a Bog mu odgovara: „Ja sam svoje napravio time što sam tebe stvorio.“

Agendu globalizma iza kojeg nema ničega osim gušenja različitosti i jeftinog marketinga kojem je kao i danas cilj ovladati neovladanim, Johnny prikazuje ironičnom pjesmom „Iggy pop“. Njegova je tetka, koju kako bi povećao ironiju naziva tetkica, od kmetice postala Američanka. Tamo umjesto domaćih igara igra košarku koja je američka igra i nosi majicu na kojoj piše „Iggy pop“ koja predstavlja američkog rock glazbenika. Da bi pokazao globalistički utjecaj koji se provodi i kroz promociju stranih glazbenika takvu majicu u pjesmi tetka šalje Johnnyju, a Johnny kad bi imao djevojčicu „mislila bi što i ja, rekla bi mi iggy pop“. Time kirurški precizno pokazuje globalistički lanac upravljanja našim životima kakvom svjedočimo i danas: centar moći – roditelji – djeca. Posljedice tog lanca i njegovu stvarnu narav pokazuje idućim biserom na ogrlici, pjesmom „Žena drugog sistema“. Ona je  ta globalistička žena – „žena drugog sistema“, a njegova je jedina uloga da je zabavlja. Ona je „žena bez ideala, njegovi problemi nisu joj bitni, strana je ovom podneblju“. Usprkos tome što ga stalno ponižava – on bi da je poljubi. Kako blisko sadašnjem vremenu u kojem volimo svoje mučitelje. Ide Johnny do koske i kaže kako mu na njegovu želju za poljupcem „gura u lice dim cigarete i uopće ga ne vidi“. Broj si Johnny, baš kao što smo mi brojevi, služi Johhny, baš kao što mi služimo, i evo ti u lice dim cigarete Johnny, baš kao što ga evo i svima nama. Kruna albuma završna je pjesma „Obrati pažnju na posljednju stvar“ kojom Johnny prepoznaje istinu. Johnny koji je nakon katarze koju je kroz cijeli album prošao sada je svjestan, budan, djelatan. Pjesmom se obraća svima jer ne navodi spolni identitet osobe koja nije budna i s kojom bi podijelio svoju budnost. Poziva tu osobu da „zaboravi na sve što zna“, da zaboravi programe kojima je formirana, „da udahne volju za put“ koji je preobrazba u punoću ljudskog bića. Johnny  „osjeća da luta kroz terase svijesti“ i da se „nešto u njemu dijeli“ jer zna da negdje treba stati i povući granicu kojom dopušta drugoj osobi da bude svoja. U ljubavi koja se bezuvjetno pruža drugome teško je prihvatiti neprihvaćanje, teško ga je razumjeti, Johnny to priznaje stihovima „ja te volim, volim da ti pogađam sne, i ne razumijem zašto te smeta“ nakon kojih skrušeno moli „ne mari za to“. To je jedino što moli: „Ne zamjeri što te bezuvjetno volim“.

Čitav album nije samo stih i nisu samo note, čitav je album remek-djelo. Johnny točno zna kad u pjesmi treba stati, kad stih ponoviti dvaput, kad treba pustiti pjesmi da pjeva, a kad on treba pjevati pjesmu. Od toga je debitantskoga albuma Azre prošlo 40 bajrama. Šum komunikacijskih kanala unutar svakoga ljudskog bića od tada je dodatno pojačan, baš kao što je pojačan i sistem koji, kako tada tako i sada, služi jedino samome sebi. Da bi kao ljudi i kao društvo zaista krenuli naprijed potrebno je da se vratimo natrag, daleko natrag. Potrebno je da se vratimo daleko prije „Azre“ da bi postali „Azre“ – čista, djevičanska bića.