Bahatost je neprijatelj pobjede

Naslov je jedna kineska poslovica, a bahatost ili arogancija se definiraju kao stav koji precjenjuje vlastite vrijednosti ili vještine. Potiče oholost, drskost i prijezirno ponašanje prema drugim ljudima, a ispraznost i narcizam pogoduju nastanku bahatosti.

Već iz definicije nam je jasno da srećemo ljude koji se, manje ili više, uklapaju u nju. Neki će reći da ima onih koji se bahate „bez pokrića“ i onih koji to čine „s pokrićem“. Neki će reći da je bahatost isto ili slično što i prepotentnost, ali to mi sve za ovu priču nije bitno. Htio sam samo reći kako zapažam sve više bahatih ljudi, pogotovu omladine iz redova „tatinih sinova i kćeri“ koji se bahato ponašaju.

To mi je palo na pamet kad sam jednom sjedio s jednim tajkunom (ili bolje rečeno tajkunčićem) dok mu je sin prilazio i tražio ključeve od drugog, boljeg auta, „da se ne sramoti sa starim džipom kakav voze samo prosjaci“. Taj sin je bio tridesetogodišnjak koji ne radi ništa, vodi se kao student ali bez ikakvog uspjeha. Možda većini čitatelja ovaj primjer nije toliko blizak, ali vjerujem da je malo onih koji nisu svjedočili nekom slučaju da se djeca i omladinci izruguju nekome ko ima lošiji telefon ili dio garderobe, ili da se jednostavno pretjerano hvale kako su skupo platili neku „igračku“, a da je nisu zaradili svojim trudom. Neki idu čak toliko daleko da zlostavljaju sve one koji nisu na „njihovom nivou“, a to se čini još u najranijoj životnoj dobi.

Svim tim mladim ljudima (Sa starima je već teže izaći na kraj!) bi trebalo nekako objasniti čime se u životu imaju pravo ponositi, a čime ne. Prije svega reći im da se imaju pravo ponositi onime što su oni sami stvorili i zaradili. Ako su uspješni u školi. U sportu. Na radnom mjestu. Ako se mogu pohvaliti da su pomogli drugima. Mogu se ponositi i svojim autom ako su ga sami zaradili. Ali ako ništa ne rade, a u dobi su kad bi to trebali i morali, i voze auto koji su im roditelji kupili, mogu biti samo zahvalni roditeljima, a nikako time se ponositi. Ne treba se ponositi ni „vezama“ koje moćni roditelji imaju pa njihova djeca rade i što ne smiju. Takvog momka zatvore, recimo, što je pregazio na putu nevino dijete, a on još prijeti onima koji su ga pritvorili da ga džaba pokušavaju zadržati „jer će ih stari uskoro zvati“.

Oni koji ovako odrastaju, u pravilu u nekom periodu života dođu u probleme jer se odjednom nađu na vjetrometini. Moćni roditelji ili zaštitnici nestanu. Vremena se promijene i počnu važiti druga pravila. Oni koji su takvima popuštali ili ih se plašili više to ne čine. Ne samo da ih se ne boje, nego se osvećuju; ne dozvoljavaju im ni ono što bi im pripadalo. Poslovica iz naslova ovog teksta se tad pokazuje u svoj svojoj istinitosti.

Zbog svega toga bih još jednom naglasio važnost razumijevanja opravdanosti da se čovjek može ponositi prvenstveno onime što je sam stvorio ili učinio, a nikako „kititi se tuđim perjem“. Priča onih koji rade suprotno uglavnom ima nesretan kraj.