Baš je lijepo drvo biti

U vicu pita Mujo Hasu šta bi volio biti u novom životu, kad bi mogao birati, a Haso kaže da bi volio biti konj. „Ne može opet isto!“, šeretski će mu na to Mujo.

A koliko znam, i književnik Husein Dervišević je u svom sjećanju na djetinjstvo pisao kako mu je želja bila, dok je bio dijete, biti susjedov konj. Znam da je i u ratu u Bosni jedan dječak rekao kako bi volio biti komandantov konj, jer on jede šećer koliko hoće. Eto, mnogi bi voljeli biti konj, a ja nešto razmišljam kako je lijepo biti drvo.

Drvo nema nikakve brige oko putovanja. Gdje nikne, tu ostaje cijelog života. Niti mu trebaju prijevozna sredstva, niti putovnice, vozačke dozvole, briga o cijepljenju ako ide u opasne krajeve, niti išta što je vezano za putovanje. Nema stambenih problema. Ne zanimaju ga kamate niti osiguravajuća društva. Boli ga briga za stopu inflacije i stanje na burzama. Ne treba mu jedna odjeća za izlaske, druga za posao, treća za spavanje, četvrta za sport… Ne mora se šminkati ni brijati, ne treba voditi djecu u školu niti je obavezno služiti vojni rok. Ne mora ići u ratove, otimati tuđi teritorij. Ne mora plaćati stanarinu, zarađivati za sebe i djecu, strahovati od zlostavljača… Ma, ne mora – ništa!

Kad si drvo, samo uživaš!

Ne razmišljaš ni o tome gdje ćeš niknuti, jer se i o tome brinu drugi. Tamo gdje te kao sjemenku odnese vjetar ili ispusti neka ptica, tu nikneš. Jelo i piće je svuda oko tebe, i to u izobilju, a ti samo biraš šta ćeš i koliko ćeš. Malo minerala, malo vode koja je uvijek niti prehladna niti pretopla, i samo uživaš. Dok si malo drvce, gledaš okolna visoka stabla i diviš se njihovoj ljepoti i mirisima. Gledaš kako se njihove raskošne krošnje njišu na vjetru, kako ih vjetar ponekad nježno miluje, tek ovlaš prolazeći kroz njihove lisnate kose, a kako ponekad to postaje strasno, čak vrlo strasno.

Drveće se druži s pticama i one mu često dolaze u posjete. Domaćin ih pogosti svojim plodovima, često im dozvoli da u njegovoj krošnji naprave gnijezda i da tu provedu čitav život. Naviknu se jedni na druge kao rod najrođeniji i bilo bi im teško rastati se. Te ptice se ponekad dogovaraju s domaćinom drvetom gdje će sve raznijeti njegove sjemenke kako bi i tamo niklo novo drveće. Nekada drveće odluku prepusti pticama, neka one same vide gdje im se dopada, jer možda će se baš u tom budućem drveću gnijezditi i njihova djeca, ko zna?!

U idućem životu, neka znate, bit ću drvo! Možda me negdje prepoznate. Još ne znam samo da li da se smjestim pored puta pa promatram ljude kako žure na posao s brigom na licu? Ili da se izmaknem negdje daleko od ljudi, usred kakve velike šumetine? Ili da se osamim na velikoj livadi gdje nema u blizini ni drveta ni čovjeka? Ali koje drvo da budem? Možda kakav ogroman, razgranati hrast ispod koga se okupljaju ljudi i u debelom hladu pričaju o svojim uspjesima i neuspjesima? Ili mirisna lipa koja, kad procvjeta, privlači k sebi sve okolne pčele, a i ljude, koji se dive njenom opojnom mirisu? Ne znam još koje ću drvo biti i na kom mjestu, ali već mi se žuri. Odoh ja biti drvo, a vi kako hoćete!

P. S.

Molim vas, nemojte mi samo sada kvariti raspoloženje i rušiti entuzijazam pa u komentarima spominjati drvosječe, šumske požare, udare groma… Pa, dajte, ljudi, bar malo uživanja i nade u bolje sutra, makar to bilo i u mašti!