U životu svake nacije postoje prijelomni trenuci, sudbonosne odluke koje se tek kasnije u povijest upišu kao državni blagdani. Generacije koje su sudjelovale u tim povijesnim događanjima se presele na onaj svijet, ali datumi ostaju. Sviraju se budnice, himne, polažu vijenci, sve je svečano i ako si zaigrano dijete rođeno desetljećima iza tih datuma, samo promatranjem starijih i njihove ozbiljnosti, znaš da i ti moraš stajati u stavu Mirno.
Ono što je važno za život nacije, države jedva da dotiče život sela. Državna pošta, ako se i šalje do sela, kasni po četrdeset-pedeset godina. Točnije, mijenjaju se države, propadaju savezi, padaju diktatori, osvajaju Mjeseci, a selo za to nije briga. Za selo su povijesni događaji puštanje u rad vodovoda, asfaltiranje ceste, postavljanje javne rasvjete. To su epohalni događaji!
Al’ nijedno čudo svijeta, nikakve trafostanice, niti otvaranja zdravstvenih ambulanti, poljoapoteka nisu ravne najbitnijem povijesnom događaju u selu, zove se katastarska izmjera! Pojam ‘katastar’ se ne izgovara često, a i kad se izgovara, onda je to u krajnjoj ozbiljnosti. K tomu još i izmjera!
Na oglasnoj tabli je netko iz Općine zalijepio plakat s avionskom snimkom parcela koje će se naći u izmjeri na kojoj je stajalo i točno vrijeme kad dolazi geometarska ekipa.
Nakon Austro-Ugarske, Italije, Jugoslavije i 29 godina Hrvatske, konačno svanuo i taj dan. Zemlja uokolo, ma zna se čija je, ali ono što Katastar zna čija je su davno pomrli ljudi kojih se rijetko tko još i sjeća. Moja zemlja na pokojnoj babi, susjedova na pokojnom didu, a gdje su još podjele, djelitelji koji nigdje nisu zavedeni pa zamjene zemljišta!? A tek ono što je netko nekomu odorao, pomakao među?
Nije katastarska izmjera zajebancija! Valjalo je uzeti godišnji odmor cijeli tjedan i biti spreman, zašiljiti kolce, označiti međe i konačno se razračunati sa susjedom koji je odorao brazdu tvoje zemlje, komu nego sebi!
Upalio mazdu (onu za koju ženi ne smijem reći koliko me koštao popravak) i skoro došao u polje, kad zvoni mobitel. Zove ona, da di sam? Ka’ da ne znaš? Čujem po glasu da nešto ne valja. Kaže – udarila sam na parkingu u jedan auto. I? Čovik je tija zvati policiju, ja san kriva, išla u rikverc, a on se stvorija iza. Našem autu nije ništa, ali njegovo san razbila. Dobro, onda napišite Europsko izvješće, imaš ga u autu. Ne mogu ja to sad pisati, a i ne znan. Kako ne znaš? Zna li čovik? Ne zna ni on. Što je, u stanju si šoka? A e. Što onda, da ja dođen kući? A e. Jebemti aute i štete, pa kud sad!?
Tuđi golf šestica ispred kuće, razbijen mu far, prednji branik, poznajem čovjeka. Iz susjednog je sela, a i njegov Ivan je s našom Katom, susjedovom malom, ove godine ćemo na pir.
Onda? Udarila kažeš. Sad ćemo mi to izvješće ispisati, zvati osiguranje. Žena skuhala kavu, stavila neke kekse na stol. Ja san s tvojin starijin braton iša u razred, govori čovjek. Ma znam. S čim se baviš, pitam. Ja san lud (i vidi li išta na to lijevo oko, pitam se, kapak skoro da ne otvara, kako nije vidio da ona ide u rikverc, što se nije makao, ali nema veze, žena je kriva i tako ćemo napisati), ja san ti cili u poljoprivredi. Evo san zasadija sad 500 kila kumpira, vadit ću i’ u petom, onda odma’ sadin čatrune (lubenice). Sad san kupija još 10 iljada metara zemlje, zarade se tu lipe pare, al je velik posa. Sve šta proizveden, dođu ljudi iz Splita i kupe. Iman svu tehniku, ja i žena sami. Eno san Ivanu započeja kuću od 300 kvadrata, dosad san u tu kuću potrošija priko 600 iljada kuna. Svaka čast, kažem.
Da je sad dovesti sve one analitičare s okruglih stolova koji govore kako se u Hrvatskoj poljoprivredna proizvodnja ne isplati, sve uhljebe iz ministarstva poljoprivrede koji dijele poticaje umjesto socijalne pomoći, da ih ovaj čovjek pouči ekonomiji i poljoprivredi…
Eeej! A katastarska izmjera!? Uf, kasnim, pun gas natrag u polje, kad tamo cijelo selo! Moju parcelu već izmjerili. Susjed je označio među, pošteno, kakva i jest, ja potpisao. Idemo dalje, nas tridesetak i dva geometra. Valja doći do ostalih parcela. Jedna široka 6 metara, druga tri, pa jedna 10, u prosjeku su parcele široke 5-6 metara. Ni za kakvu kulturu ozbiljne površine. Tu i tamo vinograd, masline, smokve, između ledine. Čija je ovo, pita geometar (a piše njemu na komu je zemlja). Ledina. Evo već spremnog odgovora – To ti je Jakova pokojne Anuše, a i on je pokojni, ima sina Marka, on je u Rijeci.
Tko će potpisati? Evo ja ću, govori Ratko. Njegovo sve zaraslo, stari momak, nasljednika nema, ali pusti ti to, moje je moje. Tako i jest.
Ma jest tako. Ali ledine su ledine, onaj koji ima što obrađivati je odselio, za zemlju ga nije briga. Kupine, drače to jedva dočekale i preuzele zemlju pa sad već oformljeni lugovi onemogućavaju i susjednim parcelama obrađivanje. Onaj koji bi htio obrađivati, nema zemlje. Za sve one koji su tog jutra očekivali incidente u polju, bio je to loš dan. Tek su se Ive i Sveto nešto porječkali oko međe. Ive je kupio vinograd od Stojine sestre Mare pa je mislio da ima još dva metra ispod vinograda, a nema.
Sve državne politike, sve njene nebrige i nesposobnosti su se tog jutra ogledale u polju. Usitnjene parcele, brojne neobrađene površine, napuštena zemlja, izostanak sankcija ili kakvih drugih mjera tipa batine i mrkve za one koji ne obrađuju zemlju. Ljudi sami ne mogu riješiti ono što država mora.
Nasuprot državnoj nebrizi i neznanju, tog jutra stajao je samo jedan čovjek koji na državu nije čekao, nego se sam organizirao i krenuo u otkup zemljišta, nabavu mehanizacije, organizaciju prodaje (i sasvim slučajno je imao nevolju da mu moja žena razbije auto) te je sebi i svojoj obitelji omogućio pristojan život isključivo od poljoprivredne proizvodnje.
Oni malo ljeniji, sviknuti na čekanje i uvjereni kako će država učiniti nešto, vjerojatno neće dočekati da država učini išta. Bit će pokojni poput Jakova i Anuše, a njihova unučad će za 50 godina šetati kroz polje s nekim drugim geometrima.
Samo država gdje je 80 posto žitelja seljačkog i radi (pogotovo ako je bez GMO) na selu može se oduprijeti ovom što slijedi jer ima neovisnost, trebali bi svi biti ko amiši ako mislimo dobro sebi i pokoljenjima (Ivana Banfić je pun pogodak, znam da se upucavala jednom mom pokojnom prijatelju). Selo je namjerno uništavano (i u bivšoj državi, da se razumijemo i Tile je bio njihov igrač, mamili su seljake sa asfaltom da pobjegnu od blata ali naravno sada je to puno gore jer je držvna politika da se uništi seljak da nam dođe bajerov gmo da nas truje) da nas satjeraju u gradove torove ko ovce. Država je namjerno mačeha seljaku jer nas žele u Irskoj i Njemačkoj a njima da ostane zemlja koju će ukrasti sa porezom na nekretnine i na druge načine. Doći će direktiva cio euro komisije da agrokor plus ima prednost pred svima. Pošto… Čitaj više »
Ne daju uhljebi poticaje niti ih daje država. Ono što “potiče” država propada. Potpore a ne poticaje daje EU kao dodatak poljoprivredniku ukoliko na parcelama i površinama provodi određene mjere koje imaju svrhu zaštite okoliša, smanjenja zagađenosti pesticidima i herbicidima, te očuvanju biološke raznolikosti.
To što su ljudi nepismeni i neinformirani je problem svih zemalja na ovom brdovitom balkanu pa im svaki ministar prodaje priču da im on daje pare.
EU daje pare, Država ne daje!
Svaka neovisnost je opasnost za kontrolni sistem. San svih vladara je rad seljaka na tuđoj zemlji na kojoj je monokultura tako da ti seljak mora o kontrolnome sistemu ovisit za sve potrepštine šta mu u životu tribaju pa čak i ono proizvedeno na polju u kojemu radi jer to može kupit samo u obližnjemu hipermarketu do kojega mora ić auton i po mogućnosti platit karticom.
Tehnologija je omogućila primjenu baštarde robovlasništva i feudalizma, a da to građani uopće ne shvate nego čak daju svoj pristanak na takav poredak, a to sve pod krinkom demokracije u kojoj imaju “slobodni izbor”.
Ništa se nije prominilo samo u zadnjih nekoliko desetljeća jer se sićan mojega dida, koji je bija poljoprivrednik i ribar, tamo negdi 1970-ih kad je za nešto šta je sigurno reka “sigurno ka banka”, jer ono šta mu je davalo polje i more bilo o prirodi ovisno odnosno ne baš sigurno.
To je posljedica indoktrinacije koja traje već par sto godin.
Svaka cast Alerice. Izrastao si u pravog spisatelja.
A kog će nam vraga seljak i njegovi proizvodi odeš u neki trgovački lanac i ubereš proizvod. Na kraju krajeva mlijeko dobivamo iz frižidera.
valjda bi poljoprivredna proizvodnja trebala bit masovna da pokrije broj stanovnika. nema bogate zemlje bez industrijalzacije. nama a mi smo unistili sve i firme i poljoprivredu. daj samo kakvu drzavnu sluzbu. nikad iz dupeta u glavu.
A bez jake drzave nema bogatih seljaka.
Slobodno trziste hmm lijepo zvuci A da li znate kako to funkcionise:
Hoces da imas 10 krava za mlijeko = kupis 10 krava, muzes ih i prodajes mlijeko. Jes al u mjesecu limburgu
Kupis 10 krava, platis quota (reket) drzavi za svaku kravu, a drzava tebi garantuje otkup mlijeka po unaprijed dogovorenoj cijeni.
I onda drzava brine o tome da se ne desi da neko iz inostranstva udje s malim cijenama. Sto znaci da drzava uvodi crine – ako je to potrebno.
https://www.cbc.ca/news/politics/canada-supply-management-explainer-1.4708341
Mogli bi imat zdravu hranu,bez kemije,a ne da se trujemo ovom iz supermarketa!Ali idemo linijom manjeg otpora,jer samo odeš do dućana i kupiš,ak imaš sa čim.Ali mogli bi i mnogi drugi,a nemaju.Jer imaju vlade ko i mi koje nije briga za naše zdravlje i boljitak.Rade kako im šefovi diktiraju.A oni rade na uništavanju zdrave hrane i sela.Nemamo kontrolu nad granicama,te nam sve više ulijeće i gmo i druge slične divote,a mi ne možemo ništa.Tako da ovo i nije u pravom smislu država,osim na papiru,kad o sve manje i nebitnijim stvarima odlučujemo.Iako dok je ova ološ i odlučivala o nečem,uglavnom je to bilo kako pokrast i uništit.Ja mislim da bi jedan dio stanovništva našao ispunjenost u radu na zemlji i proizvodnji,pogotovo zdrave hrane,za ostale,kad bi imali istinsku potporu odozgo.Ostali bi imali zdraviju hranu,a ne da smo kanta za otpatke bogatijih.Jer ne bi li nam zdrava hrana i naše zdravlje trebali bit… Čitaj više »
E ovi sto nisu bili uspjesni seljaci dosli na vlas.Sada zele pokazat kako se ne moze na selu i od sela zivjet.Pa nam u trgovinske centre dobavljaju smece od hrane.
Di su pare? Otvore obrt opg i beru poticaje od države a zemlju ne taknu. Stotine tisuća i milijuni po obrtu, ima na kamione takvih poljoprivrednika po cijeloj Hrvatskoj. Je li pamti tko da je neki novinar otišao na poreznu upravu u bilo koji grad i pitao sto imaju u onim registratorima, za sve te virtualne opgove. Bave se poljoprivredom.. možda u farmvilu. Klik klik motikom.
Riješenje bi bilo da se hrana i proizvodnja hrane ne oporezuje za domače proizvođače(mjera povrat poreza) i da se uvedu kvote do koje maximalne granice određeni proizvođač smije imati udio u tržištu(da jedan nebi pokupio veliki dio tržišta).Prvo od toga krenuti,dalje dorađivati sistem strogim kontrolama i inspekcijama i zahtjevima(prigovorima) domaćih proizvođača.
na trznici u mom gradicu (nemam vrt, niti njive, u hr mi se s rodbinom neda svadjati oko toga), mogu kupiti direktno od seljaka – bio povrce, sezonsko voce, kolace, vise vrsti crnog kruha i peciva, jos i bio brasno, razna ulja hladne prese, meso svih vrsti, sireve, namaze, narandje i agrume sa sicilije, maslinovo ulje iz apulije, jabuke i svj. sok ili breskve od stajerca koji vozi 2x tjedno svaki put preko 200 km da to proda, sve bez posrednika, direktno. kod dvoje talijana mozes pojesti mali sendvic i popiti vino ili sampus, isto tako kod slovenca, cak pelu i cevape, jedva se prodje od vesele publike sa casama. svi su na ti. ista slika i na talijanskim trznicama. na brdu imam dva bio seljacka imanja sa picekima, jajima i mesom. svuda je moguca direktna kupnja iz kuce. u ljetnim mjesecima je moguc izlet na neko imanje gdje se… Čitaj više »
Dobar je primjer ovaj čovjek (ne znam mu ime ali znam da je Ivanov otac) jer zna da se poljoprivreda isplati, “al je velik posa”. Ako se gdje ne može zaraditi kruh bez motike onda je to u zemljoradnji. U poljoprivredi općenito vrijedi pravilo da ili zarađuješ malo po jedinici ali radiš na veliko ili radiš malu površinu ali je proizvod relativno skup. Sada, kako ko odluči i ima mogućnosti. Oni koji imaju puno zemlje i mehanizaciju (često vrijednu i više stotina tisuća €) mogu si priuštiti nižu otkupnu cijenu i mali poticaj ali u velikoj masi to se kompenzira. Drugi, na manje zemlje, moraju se osloniti na više fizičkog rada ali isto tako trebaju odabrati traženu i cijenjenu kulturu pa i oni mogu na zelenu granu. Najposlije postoje i špekulanti koje zemlja ne interesira ni koliko je crno pod noktom ( ni to pod noktom nije zemlja nego bogzna… Čitaj više »