Biti pobjednik

Lijepo je osjetiti čari uspjeha, pobjede. Ipak, i u tim trenucima treba biti oprezan. Kažu da poslije pobjede često dolazi kriza. A kažu i da je najveća pobjeda pobijediti sebe; da onaj ko pobijedi sebe, postaje mudriji.

Još prije nego što smo prohodali, naši stariji nas potiču na pobjedu, na uspjeh. Hrabre nas da prohodamo, pomažu nam u tome, pridržavaju, nekada nam oni čak i noge pomjeraju ili nas nekim pokretima navode da to sami činimo. Guraju nas na stazu uspješnosti, pokušavaju od nas stvoriti pobjednika. I kasnije se to nastavlja. Uče nas govoriti, uporno ponavljaju riječi koje onda mi pokušavamo izgovoriti. Uče nas slova, priče. Daju nam loptu i pokazuju šta se sve može njome uraditi. Kako bi nas što više namamili na uvježbavanje, pretvaraju se da ne mogu obraniti naše „silne udarce“ pa smo uvijek lako postizali golove, a naši udarci rukom su ih kao od šale obarali s nogu. I uvijek su se i naši stariji, uglavnom roditelji, radovali zajedno s nama tom velikom uspjehu, našim pobjedama, nadajući se da ćemo izrasti u pravog pobjednika, jer gubitnike niko ne voli.

Ali sve pobjede nisu iste. Ako jedan sportaš pobijedi drugoga jer je u borbi pokazao više vještine, više snage, brzine, spretnosti, taktičkog znanja, a ako mu je to sve bilo rezultat upornog i poštenog rada, to je stvarno uspjeh i takvu pobjedu zaslužuje slaviti. Ali ako je do pobjede došao nepropisnim, nesportskim potezom; ako je protivniku kriomice prije meča ubacio u hranu ili piće sredstvo koje će ga omesti;  ako je nekoga platio da protivniku prethodne noći ne dozvoli spavati i tako dalje, onda takva pobjeda i nije pobjeda, to je poraz. Ili, ako neki portal radi dobro, a drugi ga nadmaši boljim, aktualnijim, temeljitijim tekstovima; ako ga pobijedi istinom, pravednošću, ljepšim vizualnim detaljima, privrženijim čitateljima, to je stvarno pobjeda. Ali ako se do pobjede dođe podmetanjima, lažima, klevetama, potkupljivanjem i slično, to je prije poraz nego pobjeda. Takve pobjede mnogo manje usrećuju pobjednike jer su oni svjesni da je u pitanju laž.

Ipak, pobjednik se može biti i gubeći. Neki ljudi padajući u svom porazu ne padaju na beton, nego na odskočnu dasku koja ih onda odbaci iznad nivoa s kog su pali. Oni, u stvari, namjerno gube, griješe, kako bi pobjedu donijeli nekome kome ona više znači i više koristi, a njima samima ne nanosi veliku štetu. Eto, na primjer, takvi „gubitnici“ su oni roditelji s početka priče kojima njihov trogodišnjak bez problema probaci loptu „kroz noge“ i postigne gol. U tom trenutku, roditelj je gubitnik, ali je sretan jer svoje dijete motivira na nešto što misli da će mu koristiti. Neki ljudi uživaju u tome da urade nešto za druge. Njih to košta i vremena i truda, nekada i novaca, i reklo bi se da na tome gube, ali oni se osjećaju sretnima kada usreće druge i svoj gubitak doživljavaju kao dobitak, kao pobjedu i u tome uživaju. Dobar primjer su zaljubljeni ljudi koji daju sve od sebe kako bi usrećili ono drugo, daju im sve, i što više daju i gube, oni su zadovoljniji, jer vjeruju da su svojim gubitkom usrećili osobu koju vole. Branislav Nušić kaže da je brak jedina bitka u kojoj se pobjednik podčinjava poraženome.

Pravi pobjednik je onaj ko svoju pobjedu pošteno zasluži; onaj ko je može normalno podnijeti tako da ona u njemu izazove sreću i zadovoljstvo kojima ne robuje, nego ih koristi u mjeri u kojoj njemu prijaju, a drugima pomažu. Ako ubrzo nakon pobjede pobjednik osjeća prazninu i nezasitnu želju za novim i većim pobjedama po svaku cijenu, koje postaju jedini cilj u životu, trebao bi se dobro zamisliti nad smislom takvih pobjeda.