Lijepo je osjetiti čari uspjeha, pobjede. Ipak, i u tim trenucima treba biti oprezan. Kažu da poslije pobjede često dolazi kriza. A kažu i da je najveća pobjeda pobijediti sebe; da onaj ko pobijedi sebe, postaje mudriji.
Još prije nego što smo prohodali, naši stariji nas potiču na pobjedu, na uspjeh. Hrabre nas da prohodamo, pomažu nam u tome, pridržavaju, nekada nam oni čak i noge pomjeraju ili nas nekim pokretima navode da to sami činimo. Guraju nas na stazu uspješnosti, pokušavaju od nas stvoriti pobjednika. I kasnije se to nastavlja. Uče nas govoriti, uporno ponavljaju riječi koje onda mi pokušavamo izgovoriti. Uče nas slova, priče. Daju nam loptu i pokazuju šta se sve može njome uraditi. Kako bi nas što više namamili na uvježbavanje, pretvaraju se da ne mogu obraniti naše „silne udarce“ pa smo uvijek lako postizali golove, a naši udarci rukom su ih kao od šale obarali s nogu. I uvijek su se i naši stariji, uglavnom roditelji, radovali zajedno s nama tom velikom uspjehu, našim pobjedama, nadajući se da ćemo izrasti u pravog pobjednika, jer gubitnike niko ne voli.
Ali sve pobjede nisu iste. Ako jedan sportaš pobijedi drugoga jer je u borbi pokazao više vještine, više snage, brzine, spretnosti, taktičkog znanja, a ako mu je to sve bilo rezultat upornog i poštenog rada, to je stvarno uspjeh i takvu pobjedu zaslužuje slaviti. Ali ako je do pobjede došao nepropisnim, nesportskim potezom; ako je protivniku kriomice prije meča ubacio u hranu ili piće sredstvo koje će ga omesti; ako je nekoga platio da protivniku prethodne noći ne dozvoli spavati i tako dalje, onda takva pobjeda i nije pobjeda, to je poraz. Ili, ako neki portal radi dobro, a drugi ga nadmaši boljim, aktualnijim, temeljitijim tekstovima; ako ga pobijedi istinom, pravednošću, ljepšim vizualnim detaljima, privrženijim čitateljima, to je stvarno pobjeda. Ali ako se do pobjede dođe podmetanjima, lažima, klevetama, potkupljivanjem i slično, to je prije poraz nego pobjeda. Takve pobjede mnogo manje usrećuju pobjednike jer su oni svjesni da je u pitanju laž.
Ipak, pobjednik se može biti i gubeći. Neki ljudi padajući u svom porazu ne padaju na beton, nego na odskočnu dasku koja ih onda odbaci iznad nivoa s kog su pali. Oni, u stvari, namjerno gube, griješe, kako bi pobjedu donijeli nekome kome ona više znači i više koristi, a njima samima ne nanosi veliku štetu. Eto, na primjer, takvi „gubitnici“ su oni roditelji s početka priče kojima njihov trogodišnjak bez problema probaci loptu „kroz noge“ i postigne gol. U tom trenutku, roditelj je gubitnik, ali je sretan jer svoje dijete motivira na nešto što misli da će mu koristiti. Neki ljudi uživaju u tome da urade nešto za druge. Njih to košta i vremena i truda, nekada i novaca, i reklo bi se da na tome gube, ali oni se osjećaju sretnima kada usreće druge i svoj gubitak doživljavaju kao dobitak, kao pobjedu i u tome uživaju. Dobar primjer su zaljubljeni ljudi koji daju sve od sebe kako bi usrećili ono drugo, daju im sve, i što više daju i gube, oni su zadovoljniji, jer vjeruju da su svojim gubitkom usrećili osobu koju vole. Branislav Nušić kaže da je brak jedina bitka u kojoj se pobjednik podčinjava poraženome.
Pravi pobjednik je onaj ko svoju pobjedu pošteno zasluži; onaj ko je može normalno podnijeti tako da ona u njemu izazove sreću i zadovoljstvo kojima ne robuje, nego ih koristi u mjeri u kojoj njemu prijaju, a drugima pomažu. Ako ubrzo nakon pobjede pobjednik osjeća prazninu i nezasitnu želju za novim i većim pobjedama po svaku cijenu, koje postaju jedini cilj u životu, trebao bi se dobro zamisliti nad smislom takvih pobjeda.
Altruiste i dobri samaritanci nisu nikad pobjednici.
Pravi pravcati pobjednici su jedino bankari.
Najbolje je gledati ocima deteta, jer sve sto uradimo dobro ili lose utice na nas pogled na zivot. A zivot je samo jedan posle njega je shutdown naseg kompjutera.
Ali, svet voli pobednike…
https://youtu.be/100LtGMmd7U
Lijep tekst.
…
Ljudi treba da rade ono što je ispravno, da na kraju ne bi bili svi gubitnici.
Mi smo stvoreni genskom manipulacijom i križanjem nekih “nižih” vrsta pa nam je u genima, isto tako, usađen instinkt za preživljavanje, opstanak.
I u ljudskom i životinjskom svijetu samo oni najjači, najpametniji, najuporniji, najorganiziraniji, si osvajaju bolje terene sa hranom i vodom, više ženki za parenje (širenje svog gena) a svime time, duži i bolji život sebi i svojoj vrsti.
Oni drugi koji su nesposobni za biti pobjednici bilo zbog gena sa greškom ili slučajnih okolnosti, ostaju na rubovima ili ispadaju -propadaju. (zbog toga, koga je uopće briga za gubitnike?)
Pobjede, porazi, uspjesi, neuspjesi…kultura, moral ove civilizacije ostavljaju tragove u riječima koje koristimo, baš poput zvijeri koja ostavlja tragove u snijegu. Svaka djelatnost s kojom se bavimo podložna je natjecanju. Trebaju nam ljestvice uspješnosti. Na natjecanja ćemo natjerati i one koji se s natjecanjima ne mogu nikako povezati. Eto, čak i skladatelji, pjevači se moraju natjecati. I filmaši, pisci, scenaristi. Ako nema neke već postojeće lige, onda barem turnir ili festival. Najbolja pjesma!? Da se Mozart morao natjecati, bi li ikad osvojio nagradu publike ili prvo mjesto? Kad dođemo do kraja, kad smo već završili s najboljim kuharima, konobarima, poduzećima, onda još jedanput moramo izabrati najbolje i dodijeliti zlatnu loptu ili zlatno bilo što.Trebao bi to biti kraj jer nema više. Sva natjecanja iscrpili. E nismo! Sjetit ćemo se natjecanja sa samim sobom i evo već kovanice ‘pobijediti samog sebe’. Niti ne vidimo kako pri tom u čovjeku podrazumijevamo postojanje… Čitaj više »
Great thinking…
Današnje društvo ne cijeni pobjednike, što hoću reći sa time? Za mene su pobjednici invalidi i ljudi koji ne mogu koristi svoje tijelo i mozak kako ga koristimo mi koji smo rođeni potpuno zdravi. Zamislite si tu borbu kroz život. Ako ne možete zamišljati svežite si jednu ruku i nogu za tijelo pa pokušajte tako funkcionirati kroz samo jedan dan. Fućkaju ga, društvo nam je u cjelini drukčije odgojeno. Da cijenimo prave pobjednike svima bi nam bilo bolje.
Vidim da se u komentarima spomenula parabola o “kociji”, pa ako pretpostavimo da je kocija fizicko tijelo,konj koji vuce tu nasu kociju emocija a nas um vozac , onda bi bilo logicno da je nasa sustina putnik u toj kociju . Jer u suprotnom ta kocija ne bi imala smisla . E sad se postavlja pitanje koliko dugo , odnosno da li je putnik(sustina) uopce sa nama u kociji , da li se i kada ukrcao u kociju odnosno da li je ispao po putu ili je jos uvijek s nama . Istina jest da u ljudima prevladavaju dva osnovna instinkta a to je samoodrzavanje i reprodukcija te kada se toj genetskoj formi doda programiranje kroz kucni (ne) “odgoj” , skolski “sistem”(ponavljanje bez logike i kritickog propitkivanja) , religija(pranje mozga ) i ideologija( propaganda i manipulacija ),umjesto zdravog i odgovornog covjeka dobijemo zombija , odnosno zivuce mrtvace , mehanickog covjeka… Čitaj više »
Kažu ljudi svašta. Kazali su i da će biti bolje, pa nikad to bolje, sve gore i gore.
Jebate ovoje ka mudrost nika. Topla voda , … ? Ća smo na ovom svitu, čovik se upita !?