Bitno je i ono što se ne kaže

Jedna od aktualnih svjetskih tema ovih dana su nemiri u SAD koji se šire nakon ubojstva jednog crnog građanina kojeg je ubio bijeli policajac.

Njihovu boju kože nemoguće je zaobići jer je ona, po svoj prilici, jedan od glavnih, ako ne i glavni razlog, što je do ubojstva došlo. To je već ko zna koji sličan slučaj u nizu i zato ima veću težinu. Tako je ovo bila kap koja je prelila čašu i koja je pokrenula akciju otpora ljudi pojavi rasne nejednakosti.

Naravno, kad se uzavrela masa pokrene, teško je tu održati red. Uvijek se među prosvjednike ubace i oni koji imaju drukčije interese. Neke ubaci i protivnička strana, samo kako bi se ponašali suprotno od onih koji su pokrenuli akciju, kako bi im sve pokvarili i okrenuli u drugom smjeru. Iz svega toga se izrode neredi čije posljedice su: rušenje, palež, pljačka, fizički obračuni i sve ono što kod običnih ljudi izaziva antipatiju za prosvjednike. Ali formula „što gore – to bolje“ uvijek nekome odgovara.

U SAD sad stanje ide, očekivano, u tom pravcu da se prosvjede pokušava predstaviti onako kako kojoj strani odgovara. Dok jedni sve pokušavaju predstaviti kao borbu za ugrožena ljudska prava, drugi prosvjednike žele prikazati kao neobuzdanu rulju kojoj je ovo samo prilika za nasilje i pljačku. Svakako, sredstva informiranja imaju jednu od ključnih uloga u tome kakva će se slika o nekom događaju stvoriti. To se čini detaljima, onima koji se pokažu ili onima koji se ne pokažu. Onime što se kaže, i onime što se ne kaže.

Tako u izvještavanju s ovih prosvjeda možemo uočiti jedan takav detalj. Naime, u svim vijestima možemo čuti kako je među prosvjednicima ustrijeljen jedan mladić i kako je povredama podlegao i jedan policajac. Pazite, ovo su prosvjedi koje su pokrenuli prije svih crnci zbog ugrožavanja crnačkih prava, a u vijestima se ne govori jesu li poginuli ljudi crnci ili bijelci, dok se u mnogim drugim vijestima, čak i gdje to nema nekog posebnog značaja, naglasi boja kože osobe o kojoj se govori? Zašto?

Iz dosadašnjeg iskustva sa sličnim vijestima, moglo bi se zaključiti da su i ovi poginuli crnci, mada ne mora biti tako. No, kao da postoji nešto u novinarima što ih navodi da uz negativna djela osobe češće stave i boju kože ako je ona crna, a češće je izostave ako je bijela. Kao što se uz ekstremizam mnogo češće stavlja i religijska pripadnost ako je ekstremist jedne, „tuđe“ religije, a izbjegava se staviti ako je pripadnik druge, „naše“. Ili, ono što je nama bliže i očiglednije: Ako Novak Đoković uradi nešto što je izuzetno pozitivno, mnogo lakše će se u medijima u Hrvatskoj naći i podatak kako mu je majka Hrvatica. A ako uradi nešto što nije baš kako treba, te činjenice će se sjetiti i mnogi u Srbiji. Tako je i Zlatan Ibrahimović nekada Šveđanin, ali nekada i Šveđanin bosanskih korijena, ili Šveđanin čija je majka Hrvatica.

I upravo na ovim detaljima možemo bar jednim dijelom utvrditi i objektivnost nekog medija. Možemo razumjeti je li im interes informirati građane, ili formirati mišljenje po svojim mjerilima.