Bože, kako je život lijep

Ma! Odseliti se, u podstanare, ako treba, samo da ih više ne gledam! Ovako će uskliknuti nevjesta ili zet možda, ako se priženio. Shvatit ćemo, mladi su i žele svoju intimu, svoj mir, svoje ključeve za svoja vrata. Danas je barem lako odseliti se. U državi imamo barem milijun stambenih jedinica koje većinu vremena zjape prazne. Odavno se napuštaju sela, odnedavno se napuštaju i gradovi.

Nije to uvijek bilo tako lako. Ljudi je bilo puno, obitelji s desetak članova pravilo, a stambenih kvadrata ni blizu dovoljno. Do sredine prošlog stoljeća se dovršio višedesetljetni proces raspada zadruga. Da, živjelo se u zadrugama, otud oni zaseoci s nazivom istovjetnim prezimenu. Bile su to obiteljske zajednice s glavom obitelji na čelu. Otac s nekoliko svojih sinova, oni s nevjestama, svi s djecom i kad se to zbroji – eto najmanje 25-30 članova.

Zadruge bi rasle i preko 60 članova, a dijelile bi se kad bi krvno srodstvo postalo predaleko da se ne bi mogli ženiti između sebe ili kad bi se koji buntovnik odlučio osamostaliti, što se rijetko događalo. Tko bi se usudio ići protiv Božjih zakona i riječi glavara kuće!?

Kako bi koji član stasao za ženidbu, tako bi zadruga zajedničkim radom gradila kuće za nove obitelji. Mater mi je govorila kako se jedna zadruga u njenom selu održala sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.

O mudrosti, vještinama, sposobnostima glavara ovisio je i napredak zadruge, njeno materijalno stanje. Valjalo je unutar zadruge poticati i učenje različitih vještina. Netko je morao znati zidati, klesati, kovati, a netko presti i plesti. Zadruge su bile samodostatne zajednice, države same za sebe, ali opet ovisne o carevom pozivu na rat.

Nije bilo veleprodaja građevinskog materijala, dostave na kuću. Tadašnji svijet (a riječ je o vremenu koje je od nas udaljeno manje od stotinu godina) se po načinu života nije preveć razlikovao od onog Abrahamovog, sa stadima, poljodjelstvom, sitnim zanatima. U gradovima jest, ali gradovi su bili daleki i rijetki, prijevozna sredstva zaprežna kola, a najveća snaga – konjska snaga.

I što ćeš učiniti kao ženik kojem treba nekakva kuća? Oko tebe krš, kamen, Lika daleko. E pa nećeš radi toga odustati! Otići ćeš u krš, ti i još par momaka. Izabrati kamen, potom ga staviti na drvenu nosiljku (kod nas se ta nosiljka nazivala – tralje) i donijeti do tamo gdje se nalazi samo smrika, grab u stvarnosti, ali u tvojoj mašti tvoja kuća, u kojoj ćeš ljubovati, stvarati djecu, imati ognjište. Svoje.

Uzeti čekić i dlijeto pa klesati. Mora biti ravno s barem četiri strane. Sad treba taj kamen i povezati nekim vezivom. Cement? Haha, što je to? Zna se čim se kamen povezuje! Klakom. Vapnom (a je, još će ga zvati vapnom, kao da su iz grada). Gdje je tvornica vapna? Tvornica? Što je to?

Ok, do vapna trebaš doći sam. Možeš ga kupiti, ako si priskrbio nekakav carski novac, ali to bi bilo rasipništvo. Novac treba za druge stvari. Do vapna možeš i sam. Kako?

Treba nazidati klačarnu. Naslagati kamen u obliku pastirske kućice, bunje, da u sredini ima mjesta za loženje. Nasjeći dovoljno drva, a onda osam dana i osam noći ložiti vatru. Kamen se ispeče, pretvori u vapno. Dio ćeš iskoristiti za gradnju svoje kuće, a višak ćeš prodati za novac ili razmijeniti za neke vrijedne stvari. Nije svatko znao sazidati klačarnu. Ako u tvojoj zadruzi nije bilo klačara, onda si morao prionuti pravom poduzetničkom pothvatu. Pronaći klačara, angažirati nekoliko momaka za sječu drva, za loženje i danonoćni rad. Glavar bi platio klačarevu uslugu ili bi dijelili klak po pola. Ne bi svaki poduhvat završio uspjehom. Ako bi klačar bio nevješt, znalo se dogoditi da peti-šesti dan se sruši klačarna i sav trud bi zajedno s neizgorjelim kamenom se srušio. Kažu da su jednom, kad se dogodila takva šteta, ganjali klačara htijući ga ubiti zbog tolike štete. Čini se da je izbjegao smrtnu osudu, vjerojatno se oduživši kasnije zadruzi.

Osim klaka (vapna), treba ti još i “pržina” – fina sipina od sitnih kamenčića i gline. Naziv vjerojatno otud što ta žuta zemlja izgleda kao spržena. Klak i pržina (najbolja je bila ona iz polja pokraj crkve Svetog Petra) te kamen kojeg si sam isklesao – je sve što ti treba. Uf, da, trebaju još i kupe kanalice. Krovni crijep. Prvi red se stavlja sa zaobljenim dijelom prema dolje, a drugi red ga prekriva zaobljen prema dolje. Tako nije bilo straha da će prodrijeti kiša. Crijep su vjerojatno kao svoju valutu pekli u nekim drugim zadrugama. Plaćanje u stoci, vuni, predivu, žitu, kukuruzu, vinu!

Vrata i prozore ćeš već nekako složiti, dokopati se daske i evo te u kući. Sve što vidiš si ti. Ti si kamen, ti si klak, ti si pržina, ti si velik, najveći, a tvoja ljubav će ti rađati djecu, po tvojim livadama će trčati, igrati se s janjcima. Bože, kako je život lijep!