Čari prirode

Čudo je ova priroda. Tako jednostavno pravi savršene stvari koje čovjek ne može nikada napraviti, uz sav svoj trud i znanje.

Danas ležim na plaži u hladovini pored jednog zida i gledam u nebeski beskraj, u plavetnilo kojemu se ne nazire ni početak ni kraj; ni dubina ni visina, nego je sve nekako beskrajno, baš kao što je i njegova ljepota beskrajna i privlačna. Niti možeš odrediti gdje plavetnilo počinje, niti gdje završava. Odjednom se na nebu, ne znam koliko daleko od mene, teško je to odrediti na takvim visinama, sasvim nečujno pojavi mali, bjeličasti oblačak. Izgledao je kako da je sazdan od paučine, a djeluje mi da je i tako lagan, da, kada bi padao na zemlju, to bi zbog njegove težine trajalo satima. Dok pratim pogledom njegov spori hod nebeskim prostranstvom, čini mi se kao da se smanjuje, da nestaje. Da se pretvara i sam u plavetnilo koje ga okružuje. Nisam trebao dugo čekati da se uvjerim kako je moja pretpostavka tačna. Oblačak se ubrzo prepolovi, a te polovice su postajale sve manje. Onda su se i one počele cijepati. Za dvije-tri minute od oblačka nije bilo ni traga. Već više nisam mogao sa sigurnošću odrediti ni mjesto gdje je bio.

Još sam razmišljao o tom oblačku, kad se pojavi novi, sličan onom prvom po veličini, samo različitog oblika. Potom još jedan, pa se za njim počeše nazirati konture većeg, pravog oblaka. Taj je bio oivičen istim materijalom od kog su bili sazdani i oblačići koji su mu prethodili, ali prema sredini je postajao tamniji i napokon, potpuno neproziran za sunce. Onaj prijeteći oblak. I zemlju je prekrila njegova sjena. Bio je srcolikog oblika i pitao sam se je li to neka njegova poruka nama koji ga odozdo promatramo?

Dok sam još gledao oblak, pažnju mi privuče bumbar koji je sletio na cvijet iznad moje glave. To je jedini cvijet na cijelom zidu i baš se pitam kako je tu mogao izrasti, čime se hrani i odakle uzima vodu? Mnoge biljke su se na zemlji osušile jer je bio duži period suša, a ta biljčica iz kamena raste i odolijeva svim neprilikama. Čak djeluje živahno, veselo! Eto, uspjela je primamiti i bumbara da opraši njen cvijet i moguće je da iduće godine ponovo nastavi život na tom istom mjestu. Pitam se i kako je bumbar od toliko cvjetova na okolnim zemljanim površinama pronašao baš ovaj daleki i usamljeni, u toj, za njega, nedođiji? Kako mu se isplati doletjeti tu samo zbog jednog jedinog cvijeta? Pokušava li ga tako nagraditi za hrabrost što se trudi živjeti tu gdje se niko drugi ne usuđuje?

Iz misli me prenu tutanj koji se začu pored mene. Protrčaše troje gologuze djece, približno trogodišnjaci. Jedno od njih je crno, a očito je da nisu u srodstvu, tek su se tu na plaži srela. To sam kasnije vidio i po njihovim roditeljima koji su ih budno pratili. Djeca nisu govorila istim jezikom, bila su iz ko zna kojih zemalja, ali su neumorno pričala, smijala se, tako se lijepo igrala da mi se činilo da se savršeno razumiju. Izgleda da se sposobnost komunikacije među starijima svela samo na verbalnu, a da su djeca sposobna sporazumijevati se bolje i mimikom, smijehom, vriskom, grimasama…

Da, sve što postoji u prirodi, što nas okružuje, sve je to neko čudo, veće ili manje. Nastane tako jednostavno na prirodan način, a kada bismo ga htjeli stvoriti drugim putem, to bi bilo neizvodivo. Jer za stvoriti i tog malog bumbara ili cvjetić, sva dosadašnja tehnologija ne pomaže. Tako veličanstveno stvorenje kao što je dijete, mnogi ljudi stvore, a da toga nisu ni svjesni. Zato nije ni čudno što su ljudi smislili dosjetku: Ako je tako jednostavno snijeti jaje, hajde ga ti snesi!