Cijena uspjeha

Da, moglo bi se reći da je nekada uspjeh loš učitelj jer ljude dovodi u zabludu da ne mogu izgubiti. Ali svi želimo biti uspješni, samo je razlika u tome koliku cijenu smo spremni za uspjeh platiti.

Za male uspjehe obično treba i malo truda i njih može postići većina ljudi. Za viši cilj, za veći uspjeh, treba više truda i više upornosti. Kažu da kamen dube i kapljice vode, ali ne jednim padom, nego čestim i upornim. Na putu do velikog uspjeha, uz potrebna velika odricanja neminovne su i greške. Ako na tom putu nema grešaka i sitnijih neuspjeha, to je najbolji znak da nismo odabrali dovoljno visok cilj. Iz grešaka i neuspjeha se može dosta toga naučiti i oni se tako mogu pretvoriti u uspjeh.

Koliko je potrebno napora, rada i odricanja da bi se došlo do vrhunskog cilja, dobro se može vidjeti u sportu. Uz sve to, mora se imati još i sreće. Recimo, sve ste uradili što ste mogli, bili na korak do cilja, a onda vas je na pješakom prelazu udario auto i srušio sve vaše snove. Bili ste bolji, ali vas je sudac pokrao. Bili ste najbolji, ali baš tada su vaš sport izbacili sa spiska olimpijskih sportova, i nemate olimpijsku medalju, i slično. Nedavno sam u tekstu spomenuo boksača Tadiju Kačara, i sad sam se sjetio da mi je on pričao o nekim svojim odricanjima i trudu na putu ka sportskom vrhu, a njegovo iskustvo vrlo dobro ilustrira ovu priču.

Tadija je bio neobičan sportaš koji je bio u samom svjetskom vrhu, ali nikada prvi u svijetu niti u Europi. Bio je drugi na Svjetskom prvenstvu, drugi na Olimpijskim igrama, čak dva puta drugi na Europskom prvenstvu. Prvak je bio „tek“ na Mediteranu, Balkanu i niže. (Samo da napomenem da je njegov brat Slobodan bio i olimpijski i svjetski prvak!) Nakon nekoliko pomenutih drugih mjesta, odlučio je uložiti dodatni napor i osvojiti zlato. Da bi bio sigurniji u uspjeh, odlučio je prijeći u nižu kategoriju za što mu je trebalo izgubiti par kilograma na težini. Međutim, on nije bio debeo, nije tu bilo sala koje bi se lako otopilo i skidanje kilaže je bilo teško i sporo. Kaže da mu je to toliko teško palo da je razmišljao da pred samim ciljem odustane. Jeo je tek pomalo čokolade i mrvice ostalih namirnica, pred vaganje nije ni vodu pio, i kaže da mu je jezik bio sasvim pobijelio i osušio se. Osjećao ga je kao neko strano tijelo u ustima. Jedva je sve to podnio, i kada je stao na vagu prije meča, bio je ispod dozvoljene granice možda tek dekagram-dva.

Kad je počeo meč, Tadija je bio uvjerljivo bolji od protivnika. Uz mali rizik, kaže, mogao ga je nokautirati prije kraja meča, ali on je već bio iskusan borac i nije srljao, a i trener mu je savjetovao da ne rizikuje ni malo; da samo tako nastavi i na bodove će sigurno pobijediti. Ali bio je dovoljan jedan trenutak neopreznosti i nesreće – protivnik mu je pogodio arkadu tako da je pukla, a krvarenje se nije moglo zaustaviti. Pred sam kraj meča, trener je bio prisiljen baciti ručnik u ring, što je značilo predaju. Opet nije uspio! Ali tada je donio konačnu odluku – više nikada neće skidati kilažu, ma koliko to umanjivalo šansu za uspjeh. (Treba znati kada treba stati.)

Međutim želja za uspjehom je toliko velika da danas veliki broj sportaša ne zna kada treba stati. Uzimaju stimulativna sredstva koja su opasna po zdravlje, čak i po sam život. Svjesni su da ih to vodi u velike probleme, pa i smrt, ali želja za uspjehom je tolika da sve zanemaruju. Sport je oblast u kojoj je uspjeh moguće izmjeriti nekim jedinicama mjere. Ali i u drugim oblastima, u kojima se teže može izmjeriti koliko je ko uspješan, postoje cijene koje se plaćaju da bi se bilo u vrhu. Čudni su kriteriji po kojima se određuje koja je slika bolja, koja haljina ljepša, ali i tu se zna ko je u vrhu, a ko nije. I tu su borbe za uspjeh oštre i žrtve velike. U politici, recimo, nije rijetkost da se konkurenti, ili ljudi koji smetaju usponu na vrh, fizički likvidiraju. Sve za uspjeh, ni jedna cijena nije prevelika, pogotovu ako je plaćaju drugi.

Ali koji je to uspjeh koji se stvarno uspjehom može zvati? Jesmo li uspjeli ako smo postali predsjednik države pri tom likvidirajući pet protivnika? Jesmo li uspjeli ako smo prvo mjesto osvojili potkupljivanjem žirija? Ako smo protivnika na sportskom terenu na prevaru opili ili nadrogirali prethodne noći pa ga onda pobijedili? Odgovor na ova pitanja bi mogla biti izreka: „Mjera našeg uspjeha je sredstvo kojim smo ga postigli.“