Čiko

Kažu da sreću čine male stvari. Više puta sam se uvjerio da u toj izreci ima istine, a evo, i danas ponovo.

Dobio sam danas e-mail koji počinje s „Dragi čiko!“, a onda neke pohvale za nešto što radim. Naravno, drago mi je zbog pohvala, ali u ovom mailu mi je mnogo važnije i mnogo više me obradovalo ono „čiko“. No, da biste razumjeli zbog čega je tako, moram vam ispričati cijelu priču.

Brat i ja smo prije rata živjeli u selu na zajedničkom, prostranom imanju. I on i ja smo imali po dvoje djece koja su imala dovoljno prostora za igru. Bratova žena je imala brata koji je imao također dvoje djece, Dejanu i Igora, koji su bili približnih godina kao i naša djeca i oni su često bili kod nas. Igrali su se s našom djecom. Mnogo puta smo supruga i ja bili sami od odraslih kod kuće i pazili na svu djecu. Dejana i Igor su se tu lijepo osjećali, a suprugu i mene su, po ugledu na bratovu djecu, zvali strinom i čikom. Koliko su postali dio naših obitelji govori dodatno i jedan detalj: Kada je Igor u Bosanskom Šamcu, gdje je živio, bio u nekoj opasnosti, kad su ga neki dječaci pokušali zlostavljati i kad nije imao više načina da se brani, zaigrao je na posljednju, najjaču kartu, na stratešku prijetnju – zaprijetio je tim dječacima da će ih prijaviti tetku! Dakle, ni ocu ni majci, ni djedu, nego tetku.

Došao je rat, razišli smo se na razne strane, u razne zemlje, ali ja sam uvijek ostao čiko za Dejanu i Igora. Imali su oni i svog pravog strica, čiku, ali njega su zvali imenom, a samo ja sam bio i ostao čiko koga su tako zvali. I kad god bi me tako oslovili, ja bih se nekako raznježio, bilo bi mi lijepo, a čak bih osjetio i ponos, mada ne mogu objasniti zbog čega. Ponositi se čovjek može za nešto što je dobro, pametno, uspješno, lijepo uradio. Za neko svoje djelo, a ovdje nema toga, a ipak ima i ponosa. Uvijek bi me ta riječ podsjetila na neka dobra vremena, u kojima su djeca bila uzrasta koji je najzanimljiviji. Sjetio bih se kako sam se i ja s njima igrao. Kako smo napravili pravu priredbu, s vašarskim šatrama, narodnim nošnjama, kulturno-umjetničkim programom, narodnim nošnjama, govorima… A sve su to izvodila ta naša djeca, s tim da se okupio čitav komšiluk. Povod je bio – izgrađena staza u dvorištu, koja je tom prilikom svečano puštena u promet. Sve smo to i snimili, ali nakon nekoliko godina moj brat je greškom presnimio baš tu kasetu, a kopiju nismo imali…

I tako, kad me Igor i Dejana oslove s „čiko“, ja se sjetim svega ovoga i bude mi lijepo. Jedna sitnica, a za mene ima veliku sentimentalnu vrijednost i uvijek me obraduje. Za to sam na početku rekao da mi ima smisla izreka da sreću čine male stvari.

Malim stvarima se treba umjeti radovati, jer velike se tako rijetko događaju i zato su oni koji se raduju samo velikim i značajnim događajima i uspjesima osuđeni na to da budu nesretni.