Čini li odijelo čovjeka?

Mnogo osoba poklanja veliku pažnju oblačenju i na vanjski izgled u cjelini troše čitavo bogatstvo. Nekima je to sporedna stvar u životu i takve je „lakše oblačiti nego hraniti“.

Ostalo mi je u sjećanju tumačenje pojma „biheviorizam“ mog profesora psihologije iz gimnazijskih dana. U okviru tog predavanja on se osvrnuo i na to ima li istine u izreci da odijelo čini čovjeka, te kako se po odijevanju i vanjskom izgledu može mnogo toga zaključiti o čovjeku. Recimo, ima li bradu ili ne, ako ima kakvog je ona izgleda i tako dalje. Od tada sam i ja počeo ponekada promatrati ljude i iz tog ugla i pokušati otkriti bar nešto o njima, mada nisam siguran koliko mi to ide od ruke. Imam vrlo različitih iskustava.

Sjećam se da sam jednom kao dječak, još uvijek osnovac, išao s ocem na stočnu pijacu kako bih mu pomogao oko prodaje teleta. (U stvari, nisam mu ni trebao baš puno i mislim da me je poveo tek toliko da vidim kako pijaca izgleda, ali to je druga priča.) Pored nas je neki čovjek prodavao konja, a mora da je taj konj bio posebno vrijedan, (ja se u ocjenu njegovih kvaliteta nisam razumio), jer je oko njega bilo najviše kupaca. Među kupcima je bio i jedan neugledan starčić, sav u zakrpama, koga je prodavač do krajnosti ignorirao. Svima drugima je odgovarao na pitanja, cjenkao se, objašnjavao koje su prednosti konja i zašto je cijena tako visoka, jedino ovom čovjeku u zakrpama nije odgovarao, čak mu je u jednom trenu osorno rekao: „Ma, makni se ti, ne smetaj ljudima!“ Kako je vrijeme prolazilo, kupci su se, zbog previsoke cijene, razilazili i ostao je samo starac u zakrpama. Prodavač je tek tad našao za shodno obratiti mu se, ali još uvijek sumnjičavo, upitavši ga: „Dobro, što se raspituješ za konja kad znaš da nemaš toliko novaca?“ „Da nemam, ne bih te ni pitao“, odgovorio mu je starac. „Eto, konj košta toliko!“, rekao mu je neki iznos, ne znam sad koji. Starac je iz džepa izvadio svežanj krupnih novčanica koliki ja do tada nikada nisam vidio, odbroja traženu sumu i odveo konja. Prodavač ga je sve vrijeme mjerkao od glave do pete, a kasnije smo čuli da je to bio jedan „gazda“ iz nedalekog sela. Je li se tako oblačio iz škrtosti, iz shvaćanja da je bitno osjećati se ugodno u odjeći koju nosi ili iz nekih drugih razloga, ne znam, ali očito je da ima ljudi kojima lijepo oblačenje nije na listi životnih prioriteta.

Imam i suprotan primjer. Kao izbjeglica, po dolasku u Nizozemsku, jedno vrijeme sam radio u klaonici. Tu je bila obaveza za sve da ujutro u svlačionici obuku bijele ili plave uniforme i tek onda idu na posao, a nakon posla se ponovo raspreme. Jedan Turčin je svako jutro dolazio na biciklu u odijelu i bijeloj košulji s kravatom. Raspremio bi se i obukao svoj plavi kombinezon, a nakon radnog vremena bi skinuo kombinezon sav umrljan krvlju, jer on je radio na odjelu gdje je bilo mnogo krvi, umio bi se i oprao ruke i ponovo obukao odijelo, stavio kravatu i otišao kući. Baš nikada nije došao na posao drukčije obučen. Bio je jedva pismen, nije ni živio na „visokoj nozi“ jer je on jedini radio u domaćinstvu, ali oblačio se kako je najbolje umio i tu nije žalio ni novaca ni truda.

U posljednje vrijeme, čini se, sve više je lažnih vrijednosti i lažnog sjaja. Taj sjaj posebno privlači ljude kojima nedostaju istinske vrijednosti. Možda je i zato sve naglašenija potreba kod njih da se lijepo obuku, i to čine po svaku cijenu. Dovijaju se na razne načine. Prodavači se već uveliko žale kako im kupuju garderobu pred vikend, a onda poslije vikenda vraćaju pod raznim izmišljenim opravdanjima. Neki međusobno razmjenjuju garderobu, neki sami sebi šiju, a neki, u nedostatku drugih rješenja, i kradu. Koliko je ta njihova potreba de se pokažu u što ljepšem svjetlu surova pokazuju i česti slučajevi omalovažavanja i izrugivanja onih koji „nisu u trendu“, koji „škrtare“ na „radu na sebi“.

Na kraju, postoje i ljudi koji su uvijek obučeni tako da je to ugodno oku za vidjeti, koji se uz to ugodno osjećaju u onome što nose, a da ni onima oko njih to ne smeta. Možda su najljepše obučene osobe na kojima niko i ne primijeti garderobu, nego vidi prije svega njih kao osobe. Ma kakvo bilo odijelo, najbolje ili najlošije, ono privuče nakratko pažnju prisutnih, a unutarnja osobnost je stalno tu. Nije čak ni dobro da odijelo bude u centru pažnje, da „proguta“ osobu. Sve se svodi na to da i tu treba naći mjeru i da je ona različita kod različitih osoba, zanimanja, mjesta, prilika i ostalih okolnosti.