Nekada nije bilo ni škola u svakom većem selu, a kamoli dječjih vrtića. Djeca su odgajana potpuno drukčije nego sada, a jedna od tadašnjih „škola“ bila je i ona koja se učila čuvajući stoku.
Kad sam bio dijete, u mom selu se svakog proljeća seoska vlast sastajala i odlučivala od kog dana će biti dozvoljeno napasati stoku na Bari, seoskom pašnjaku od tridesetak hektara površine. Trebalo je sačekati da se voda potpuno povuče i tlo otvrdne, a trava dovoljno poraste. Tek tada su krave mogle poći na pašu. Tada bi se odredila i cijena koju bi vlasnici trebali platiti za svako grlo koje se napasa. Bili su to mali, simbolični iznosi koji su se koristili za razne seoske potrebe.
Gotovo svaka kuća je imala kravu, a neke i više njih. Isto tako, bilo je i mnogo djece i nije bio problem odrediti koje će od njih čuvati krave. Nekada bi se po dva ili više domaćinstava udružilo pa bi jedno dijete čuvalo više krava, a djeca bi tu obavezu obavljala naizmjenično. I nije to bio posao koji su djeca izbjegavala, jer tamo ih je bilo mnogo i uvijek je bilo i dovoljno igre i zabave. Ali među svim tim čobanima bio je uvijek i jedan ozbiljan, stariji čovjek. U ovom slučaju to je bio Margo, koga su sva djeca morala slušati. On je određivao kad će se ujutro krenuti na pašnjak, kad će stoka pasti na kom dijelu, kad će se krenuti kući nakon obavljenog posla. On je određivao i koje dijete će kad povraćati stoku, jer tamo nije bilo da svako čuva samo svoje, nego su svi čuvali sve zajednički. Njega se pitalo ako dijete treba odsustvovati iz bilo kojih razloga. Pratio je Margo budno i kad se koja krava vodila i o tome obavještavao vlasnika, da bi znao kad će se oteliti.
Za vrijeme školskog raspusta, Margo je bio glavni odgajatelj djece. Čobani su s njim provodili gotovo sve vrijeme i njega se moralo slušati. Ako ne, znao je on nekada i za uši povući, a nevaljalce koji bi se usudili bježati nepogrešivo je pogađao svojim štapom (ćulom) koji bi bacio za bjeguncem. Tu djeca nisu mogla računati na zaštitu roditelja, jer nepisano je pravilo bilo da se Margu mora slušati. Eventualni pobunjenici bi ubrzo shvatili da nemaju izbora i „podvijena repa“ bi se vraćali i stali pred neprikosnovenog vladara.
Margo nije bio obrazovan niti je po bilo čemu bio osoba koja zaslužuje poseban respekt, osim što je imao poziciju koja je tadašnjoj djeci, pa tako i njihovim roditeljima, bila vrlo važna. Ali bio je pravedan i nastojao je prema svima imati iste kriterije. Nije se nikada ženio, nije imao svoju djecu i sa svojim malim čobanima se osjećao kao u svojoj obitelji. Odgajao ih je kako je znao i prenosio je na njih ono što je njemu bilo važno. Volio se kartati i sva djeca koja su bila uz njega su naučila igre koje je i on znao. Neki su već tada toliko zagrizli taj porok da ga se čitavog života nisu mogli otarasiti. Moralne vrijednosti koje su njemu bile važne, nastojao je prenijeti i na djecu oko sebe. Imao je Margo običaj i svojim čobanima davati neka nova, svoja imena, nadimke. Kome je on dao nadimak, tog više niko nije ni zvao pravim imenom. Neki kažu da je „krstio“ više djece nego svećenik. Margina riječ se slušala, jer on je bio neka vrsta seoske institucije. Učitelj i svećenik su bili važni, ali i poljar, zvonar i glavni čoban nisu bili nevažni.
Kada je Margo bio čoban, pored moje kuće je, a to je približno sredina puta, ujutro i navečer prolazilo krdo od nekoliko desetina krava. On je svaku znao po imenu i po vlasniku. Ujutro bi ispred prve štale izašle jedna ili dvije krave, onda iz sljedeće, i tako bi se do pašnjaka krdo stalno povećavalo, a u povratku smanjivalo. Uvijek sam se divio kravama kako su pametne i bilo mi je bilo zanimljivo gledati ih u povratku kako se same odvajaju iz krda i odlaze u svoje štale.
Odavno više u mom selu nama Marge. Ali nema ni bilo kog drugog glavnog čobana, niti ima malih čobana. Nema ni djece. A i da ih ima, ne bi imali koga čuvati, jer nema više krava. Na Bari su izrasli neki žbunovi i vrbe, tako da ni pašnjak nije ono što je bio.
Kako se kroz vrijeme sve mijenja!
Tko nije proživio, vidio slično ne može ni približno sebi dočarati napisano (bravo Ivo, vjerujem da je ovaj tekst isprika za onaj o ovcama). Sve što je ‘tamo’, u djetinjstvu danas izgleda bajkovito. Čak je i Toma Bebić prije ohoho godina piva o tonobilu i da ga vrag odnija i o tovarima. Svatko je iz svog kuta vidio prijetnje od nadolazeće tehnologije. Danas mnogi vide, čuju prijetnje o nadolazećoj robotizaciji, robotskom preuzimanju svijeta, ali ne žele vjerovati jer je već i ovaj tehnološki nivo nepodnošljiv. No, poanta teksta je bila u odgoju djece u vremenima kad su svi dani bili ‘izleti u prirodu’.Još jučer smo se strašili kako nam djecu odgajaju državne institucije, a već danas nam ih odgaja internet, društvene mreže i zombiraju djecu i nas skupa s njima. Znamo li još uvijek komunicirati bez tipkovnice? Kako ćemo prepoznati laž u glasu, ako glasa ne čujemo? Uvijek je cjeloživotni… Čitaj više »
Dok je bilo ovih davnih idilicnih vremena nije bilo ni depresije ni anksioznostiJezim se od svega sto previse iskljucuje ucestvovanje covjeka. Samo druzenje s porodicom i prijateljima daje zadovoljstvo i vraca osmijeh na lice.
pišete o kravama,pa slikate ovce
O temporas o mores. Seoska idila iz nekih starih dobrih vremena, negdije je to bila Bara, negdije Utvaj, Pasiste ili vec. Bila su to vremena kada se isplatilo imati i jednu dvije krave, dana su neka druga vremen ne isplati se ni 50 krava. Danas krave ne vide ni sunca ni mjeseca u cijelom zivtu vide stalu i klaonicu. Neakada su se i svinje tjerale na pasu po strnjacima nakon zetve psenice. Olijepih starih vremena koje me tek podsijecaju da sam starac, ma ne, nisam starac ja tek dugo i puno pamtim.
Čobana u institucijama i kao institucija ima najviše u Zagrebu. Počevši s gradonačelnikom pa prema stoci sitnog zuba ali i prema gore je velika konkurencija jer se ne mogu odlučiti hoće li se zvati čobani ili pastiri.
Uz ovaj članak poslušajte lijepu melankoličnu melodiju legendarnog, pokojnog Jamesa Lasta (pravo ime: Hans Last), njemačkog skladatelja instrumentralne glazbe i ravnatelja vlastitog zabavnog orkestra. Melodija skladana negdje kasnih 70-ih, nosi naslov: “Der einsame Hirte” (Usamljeni pastir ili čoban). Pan frulu u ovoj melodiji odsvirao je legendarni rumunjski majstor Georghe Zamfir.
https://www.youtube.com/watch?v=CEtwju7oG1k