Čovjek radi i pjeva!

Baš na ovom portalu sam nekada napisao tekst Vrijeme kada se radilo pjevajući. Prisjećao sam se događaja iz svog djetinjstva.

Mnogo godina je prošlo kako nisam čuo nekoga da radi i pjeva. Rijetko kad sam u posljednje vrijeme čuo nekoga da zviždi dok radi, ali to se još uvijek i može dogoditi. Ali ovih dana dobio sam novog susjeda koji je kupio kuću i sad je preuređuje kako bi se uskoro uselio. Ima ženu i troje djece, djeluju vrlo pristojno i zadovoljno i čini se da se svi lijepo slažu. Jučer ga čujem kako pjevuši i radi. Ah! Otkad to nisam doživio! Već sam pomislio da možda neću više ni čuti pjesmu i rad zajedno. Ljudi sad rade samo zato što moraju, kad moraju i koliko moraju. Oni obično ne vole ono što rade i posao samo otaljavaju. To ih toliko izmori i dotuče da, kada dođu kući s posla, više im nije ni do dodatnih poslova niti do pjesme. Ako se baš moraju oglasiti, to je često neki oblik režanja na one oko njih.

Čovjek je sve više samo uređaj u proizvodnji i uslugama koji je postavljen na mjesto na kom može biti najbolje iskorišten. Iz njega se crpi sve više i više energije i u njemu ostaje sve manje volje i potencijala za bilo šta drugo, a kamoli za pjesmu uz posao. Na posao se ide nešto kasnije nego nekada i radi uz obavezne pauze koje sad ne ulaze u radno vrijeme, tako da se ostaje sat duže nego prije. Nekada se do radnog mjesta putuje po sat u jednom i sat u drugom pravcu i slobodnog vremena ostaje znatno manje. Iscrpljenost ljudi je sve veća, a s tim u vezi je i raspoloženje.

Sjećam se kako su nam nekada objašnjavali šta je to doping u sportu. Pojednostavljeno, to izgleda ovako: Čovjek u sebi ima određenu količinu energije koju može potrošiti. Ako je troši više, organizam se iscrpljuje, i ako prijeđe kritičnu granicu, nastupa smrt. Zato u organizmu postoje obrambeni mehanizmi koji ne dozvoljavaju veći procent iscrpljivanja energije od dozvoljenog. Sredstva koja se koriste kao doping imaju zadatak tu granicu pomjeriti na više, i tako dovode u opasnost i život korisnika. Sad mi se čini da je čitav sistem u radnim odnosima napravljen kao neka vrsta dopinga, da sve više pomjera granicu izdržljivosti radnika i dovodi ih u opasnost. Nema mnogo sretnika koji rade opušteno, koji se ne iscrpljuju i koji nisu ugroženi zbog posla. Ili onih koji su toliko jaki i zdravi da se uspješno othrve naletima ugroza na radnom mjestu.

Čini se da je moj susjed jedan od tih koji se uspješno suprotstavljaju ovoj opasnosti. Pomaže li mu u tome njegovo dobro fizičko i mentalno zdravlje, ili odgovarajući posao i uvjeti u kojima radi, ne znam. Ili je to možda divna obitelj koju ima. Ili puka sreća ili zasluga koju je stekao s puno truda, ni to ne znam, ali znam da mi je puno ugodnije imati susjeda koji pjeva i radi, nego onoga od kog čujem samo kako se svađa i negoduje.

P.S. Redakcija vam želi dobro jutro i nove radne pobjede pjesmom: