Čitam naslov: „Umjetnica iz Bosne i Hercegovine skinula gaćice i urinirala na njemačkom travnjaku“. Riječ je o Selmi Salman iz Bihaća koja trenutno studira u New Yorku.
Performans je izveden u Weimaru, na livadi koja je bivši Hitlerov trg, u povodu Međunarodnog dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu. Njime se želi podsjetiti na genocid nad Romima tokom nacionalsocijalizma i njegovo odloženo priznanje, kao i na tretman romskih i sintskih naroda, koji su i dalje diskriminirani. Napominje se da ovo djelo prepoznaje život i ljudskost, s ili bez odobrenja zvanične historije.
Već „vidim“ komentare o ovom potezu koji će uslijediti. Bit će onih koji će odmah sve popljuvati i zgroziti se nad ovim činom: „To umjetnost!?“ „Kako je nije stid!?“ „Svašta!“, i tako dalje. Selma će biti od ove grupe kritičara omalovažavana toliko da oni neće ni pokušati naći bilo kakvu „olakotnu okolnost“ za nju. Nakon ovog čina, ona je za njih mrtva!
Drugi će se oduševiti: „Originalna ideja!“ „Ovo je baš pravi način da se bez riječi kaže sve!“ „Bravo, Selma, pred tobom je velika umjetnička budućnost!“, i tako dalje. Oni će u performansu vidjeti sve što je umjetnica željela poručiti, ali najviše onoga što joj ni na pamet nije palo, ali oni to tako doživljavaju.
Treća kategorija ljudi će biti oni koji se „ne bi miješali“, oni koji će zaključiti da im je najbolje šutjeti, jer kad šutite, najmanja je šansa da pogriješite. Njima, u stvari, tu nije jasno je li performans obična glupost, ili oni ništa ne razumiju jer su ograničenog dometa?
I tako je to s umjetnošću. Za neke je neko djelo sam vrh, nešto što je nedostižno, a za druge je obično smeće. Dok su postojali automati u koje se ubacivao novac da bi se slušale neke pjesme, jedan moj poznanik je u kafanama plaćao dvostruko da se, dok je on tu, ne pušta ni jedna pjesma. Ono u čemu su neki uživali, njemu je bilo mučenje. Sve zvuči i izgleda onako kako to neko vidi, doživljava i osjeća. Nekome lijepo, nekome ružno. Nekome veselo, nekome tužno. Nekome milo, nekome krivo. Za jedne je musavo dijete na slici nešto najljepše da kupuju sliku i stalno je imaju pred očima, a ta druge je to toliko tužno da je ne žele ni pogledati.
Kada pogledamo bolje, i naš život i sve oko nas je nešto poput umjetnosti. Sve vidimo iz svog ugla. Nekome se dopada drvo zbog hlada, a drugi ga ne voli jer mora čistiti njegovo lišće. Dok je nekima određeni glumac drag, drugima je odvratan. Jedni uživaju u sportu, drugi u gajenju cvijeća. Neki vole astronomiju, neki gastronomiju, i sve tako. O istom događaju, svaki svjedok ima svoju istinu.
Da, i život je kao umjetnost. Ili je umjetnost kao i život…
Jednom me jedan aktivist iz doba NE u EU uvjeravao u isto ovo o čemu govori Ivo. Pa kaže Ako je rasvjetni stup s moje strane obojen u bijelo, ja ću tvrditi da je bijeli. Ako je s tvoje strane obojen u smeđe, ti ćeš tvrditi da je smeđi. I oba ćemo biti u pravu. Čini se da je lako kad su samo dvije opcije u igri, što kad je još više opcija u igri? Trebali bismo doći do zaključka kako je istina mozaik sklopljen od mnogih kamenčića. Ma nije. Istina je kako je riječ o željeznom obojenom rasvjetnom stupu jer je to cjelovita slika. Otprilike je tako i s ovom da-ne pitalicom o umjetnosti spomenute perfomerice bosanskih korijena. Danas definicija umjetnosti ne proizlazi iz njene istinitosti (transcendiranje znanja,riječi, oblika, zvukova i slika iz druge dimenzije u ovu), nego iz snobističkog financiranja likova koje će proglasiti umjetnicima, isključivo iz svojih… Čitaj više »
Pa, evo Ivo kada već predsuđuješ misli komentatora i njihove komentare, uslišiti ću te.
Vidim prazno polje komentara, pa da i ja dam svoj “umjetnički” doprinos (na praznoj livadi)
U činu uriniranja na travnjaku ne vidim a ma baš ništa umjetničko ako je urinirala običnim urinom.
Umjetnost bi bila da je urin nekakva kiselina koja bi spržila travu a “umjetnica” svojom pišom iscrta sliku ili ispiše stih pa da zaljubljenici u umjetnost uživaju u umjetničkom djelu.
No, tu se čak ne radi niti o nekoj brizi za genocid nad Romima, već si je “umjetnica” upravo taj dan uzela kako bi njen “performans” bio više zapažen i to je (po meni) obična, jeftina samopromidžba.
Pofesorka Istorije umetnosti u srednjoj je jednom prilikom rekla: Umetnost odrazava stanje drustva.
Tako da me ovo nista ne iznenadjuje.
Za mene je to jedan vulgani akt jedne neozbiljne osobe , a piskiti po travnjaku i to prikazati kao obelezavanje secanja na genocid je bezobrazno i odvratno.
selma salman je ona kojoj je taksist odbio voznju rijecima: “ne vozim cigane i kurve. ja vozim za dom i poglavnika”. htjela je uci u taksi sa casom vina u ruci.
inace to sa umjetnoscu je jedno veliko prenemaganjie i preseravanje. PR netalentiranih zicara poreznog novca. jednako onaj koji je izlozio izmet u konzervama, damien hirst sklepani ormaric (‘ebo ga ormaric glupi), ova kravetina.
imam ja prijedlog za umjetnicki performans – ukinuti novcana davanja “umjetnicima” a “djela” im spaliti na lomaci. umjetnost, zar ne?
moze ona piskiti na romsko groblje jer je i sama ciganka a da je netko drugi to ucinio onda bi bila osuda.
sjecate se biserke legradic, one sto se popisala na spomenik stradalima u veljunu? isto umjetnica?
Ivo je mogao napisati sto god je htio. Ali odlucio je pisati tekst o ovoj “umjetnici” te cak uspio relativizirati ovaj malogradanski, gnjusni pokusaj umjetnosti. Time je meni dosta toga otkrio o sebi. Dalje necu komentirati ali ne zbog toga sto nemam svoje misljenje o ovoj “umjetnici” koja ocito koristi svoj jedini resurs, nego cu sutjeti da nebih opet bio bezobrazan.
romski Ivan Pernar
Ja svako jutro napravim slicno umetnicko delo I potpisem ga diskretnim potezima koji izrazavaju tastinu praznine umetnika. Posle kafe bude remek delo “ulje na blatu” Zatim izvedem kera da se bavi umetnoscu komsiji pod prozorom.
Kakav idiotizam, cigancica se popisala I sad je ona “umetnica”?!
Mi u kuci imamo kulturnog kriticara za tu vrstu umjetnosti. Moja Žena.
Neki dan se dere iz wc-a…
Dolazi ovamo i cisti ovo!
Koje? Sta sam sada uradio?
Zapiš’o si iza šolje!
Nisam ja, to je sin!
Ja do tamo vise ne mogu dobacit.
Mene zovi kada je zapišano ispred šolje.
Koncem sedamdesetih prošlog stoljeća u Zagrebu. Vraćali smo se u sitne sate iz Karake. Na Starčevićevom trgu meni se pripiša. Ja stanem uz jedno stablo i krenem na posao. Nedaleko od tog stabla je na postolju jedna skulptura golog dječaka koji se drži za onu stvar i konstantno piša. To vam je ustvari mali vodoskok koji se i danas nalazi tamo. Negdje u pola mog posla odnekud se stvori “cajac” i pita me šta to radim. Ja mu onako pripit odgovorih: “pa zar ne vidiš pišam čovječe”. O izvadi nekakav blok i poče nešto pisati. Ja ga pitam šta radi, on mi odgovori da mi piše kaznu za remećenje javnog reda i mira i da mogu platiti na licu mjesta ili u roku od sedam dana. Kako nisam imao love, kaznu sam platio par dana poslije. Bogami to je bio dosta skup piš. Sad pročitah ovaj Ivin članak i sjetih… Čitaj više »
oduzeti svim umjetnicima davanja od strane drzave pa da vidimo onda ko je umjetnik i da li ce takovi uspjet prodat umjetnost
picaso i michelangelo su prodavali svoje radove sto po narudzbi sto slucajnim kupcima
bas me zanima ko bi takovim umjetnicima kupio pisanje po travnjaku
inace sam i sam iz familije koja je obdarena talentom za crtanje skulpuru i slikanje, dvoje iz nase famile lijepo zaradjuju prodajuci svoje umijece, dok mene ne zanim ni ostale, mi smo opet nasli umijece u drugim fahovima, obrada zeljeza, drva i sl, naravno u korisne svrhe a ne u neke nakupine koje bi neko proglasio umjetnoscu
Pozdrav bratu Kimu ma gdje god bio
Sjećam se da su u Hrvatskoj prije koju godinu, negdje u Slavoniji, čini mi se, dva lika plašila ljude i naganjala ih okolo s mačetom. Kad ih je policija uhvatila i privela, oni su se branili kako je bila riječ o performansu, kako su oni neshvaćeni jer živimo u primitivnoj i zaostaloj sredini, i sličnim drugim sranjima. Da se mene pita, ja bih naredio policiji da ubije boga u njima, a kad potom razni aktivisti, džabalebaroši i drugi jebivjetri počnu roktati o policijskom nasilju, represiji i gaženju građanskih sloboda, samo bih im odvratio kako su oni primitivni zaostali dinaroidi koji su tek sišli s drveta, pa ne razumiju što je moderna kritika.
Prošle godine je u varaždinskoj napuštenoj sinagogi održana jednotjedna izložba “Miranda-Holokaust Roma“ čiji je autor Veijo Baltzar. Posjetio sam je zadnji dan i pitao koliko je Roma posjetilo izložbu? Samo jedan koji je htio vidjeti što se događa u tom “začaranom dvorcu”.
Ove godine, u Varaždinu, je četveročlana skupina iste manjinske pripadnosti napala hrvatskog saborskog zastupnika Ivana Stričaka, otela mu mobitel i razbila glavu. Neko i to mora…
Moj prijedlog je da se sve europske Rome preseli u Izrael na sigurno, gdje bi mogli u miru kulturno umjetnički obogačivati društvo.
…” Ooo putuj Selmaaa ..
i molim te …
ne uriniraj kroz prozor … 🙂
Naravno da to nije umjetnost. Od cijelog performansa jedino bih “umjetnicu” zadržao u svojoj zbirci umjetnina. Svojevremeno pišanje stanovite kučke Legradičke po partizanskom grobu:
https://pescanik.net/mokri-pozdrav-iz-zemlje-safari/
također bi se onda moglo svrstati u umjetnost (tu “umjetnicu” i da mi plate ne bih htio vidjeti drugdje nego na lokalnom otpadu).
Performans nije drugo nego upozorenje na stanovite pojave, a s obzirom na to tko ga i na koji način izvodi, može ih kritizirati ili afirmirati, može biti lijevi. desni ili ekstremistički.
Entropija je degradacija korisne energije, u kaotičnu toplinsku. Rast entropije zahvaća i umjetnosti, kulturu, politiku, etiku,… – a sve se i dalje naziva terminima koji su nekada imali smisao, a degradacijom postali besmisleni.
Pozivam “umjetnicu” na višednevno gostovanje u mom skromnom stanu, gdje nakon peformansa druge vrste koji se ni službeno ne naziva umjetnošću, vježba svoje buduće javne nastupe u mom toaletu. 🙂 🙂 🙂