Baš je čudno to s imenima. Bilo koje ime da damo djetetu, neki drugi ljudi kasnije mu smisle drugo i po tom drugom imenu ga dozivaju i pamte.
Kada spomenete Miroslava Blaževića, mnogi će zastati pa se tek onda sjetiti da je to – Ćiro. A ako kažete samo Ćiro, neće biti dileme o kome je riječ. Nadimak je postao poznatiji od pravog imena. A sam Ćiro kaže kako se njegova majka i Bogu molila da ga tako ne zovu, no ni to nije pomoglo.
Promjena imena u svijetu umjetnosti je česta, ali tamo obično umjetnici izaberu ime koje žele. Većina ljudi im i ne znaju prava imena, nego samo umjetnička. Pjevači Edo Maajka, Dino Merlin, Lepa Brena, Mišo Kovač, Leo Martin i tako dalje imaju sasvim druga, zvanična imena koja uglavnom nisu ni slična onima po kojima su poznati. Svi znamo za Branislava Nušića, ali mnogi ne znaju da je njegovo pravo ime Alkibijad Nuša. Pjevačica Izvorinka Milošević je u stvari Funtinjora Funta Luga.
Zanimljivo je to zašto ljudima daju druga imena, ili ih neki sami mijenjaju, nekada čak i zvanično. Nekim ljudima je njihovo ime jednostavno ružno i žele ga promijeniti. Nekad su u pitanju praktični razlozi, poput velikog broja istih imena i prezimena, pa čak i imena roditelja, kako je to nekada slučaj u pojedinim sredinama. U mom selu postoji i po desetak ljudi s istim imenom i prezimenom, i ako ih tražite, uvijek morate dodati i nadimak, ili reći samo nadimak, inače ćete ga teško naći. Neko želi promijeniti identitet jer ne želi da ga prati vlastita prošlost u kojoj je uradio nešto nečasno. Ili bježi od zlih ljudi pa želi tako zametnuti trag. Nekada ljudi promijene sredinu i u novoj sredini njihovo ime teško mogu izgovoriti pa ga prilagode ljudima kojima su sad okruženi. U nekim zemljama doseljenicima daju domaća imena, kako bi ih što brže asimilirali.
Nekada nekima nije dovoljno lijepo ime koje ima neko njima drag i mijenjaju ga često i prema trenutnom raspoloženju. Tako majke svoju djecu nazivaju imenima koja znače nešto lijepo, vrijedno, dobro, i nikada im nije dovoljno lijepo ni takvo ime, jer njihova djeca im se čine još ljepša i vrednija od svih postojećih riječi i njihovih značenja.
Sve u svemu, ime se lako može promijeniti, ali karakter njegovog vlasnika ostaje isti. Zvali se mi ovako ili onako, uvijek ćemo ostati samo ono što smo, ime nas ne može ni popraviti niti pokvariti.
STO IMENA
Kad je sluša, sto imena
od mamice on dobije:
Sreća, Zlato, Lutka, Cvijeće,
Sunce njeno što je grije.
Ali kad što sin zabrlja,
drukčije ga zove mati.
Samo sada ja vam neću
ta imena spominjati!
Primorski, dalmatinski gradovi, posebno manje sredine su specificne po nadimcima. Cesto se nadjenu obiteljski nadimci, koji se onda prenose sa kolina na kolino. A vecinom su to i pogrdniji nazivi koje ljudi jednostavno prihvate. Ima i situacija da nekoga poznan godinama po nadimku, ime mu isto znan al prezime ne, nikad niko spomenija 🙂
Ime je znak. Nije nevažno, nebitno, niti svejedno kako se zovemo. Svako slovo ima brojčanu vrijednost (numerolozi znaju puno o tomu), a s brojevima je sazidan Svemir. Tesla je bio fasciniran brojevima (Ako biste samo znali svu moć brojeva 3,6 i 9 onda biste u rukama držali ključ Univerzuma!) i svako vibrira svojom vibracijom. Nekad ljudi dodaju ili izbace samo jedno slovo i ta ‘sitnica’ im mijenja sudbinu.
Mozes promijeniti ime i obuci svileno odijelo, ali Idiot u svili sa drugim imenom ostaje idiot.
U neka prošla vremena, kada je bilo ponos imati sina, u jednoj obitelji su i djed, otac i sin imali isto ime pa ako si htio pozvati jednog od njih, trebao je imati nadimak, koji je u stvari postalo njegovo “pravo ime” odnosno znak raspoznavanja. Takvi običaji, da sin dobiva ime po ocu, vuče korijene još iz patrijarhalnih vremena i to u sredinama koje se i dan danas drže kao “zaostale”. No, sa “napretkom” društva, imati sina više uopće nije neki poseban ponos, (a i biti muškarac više nije “in”) pa se običaj davanja nadimka polako gubi. Davanje imena svom potomku smatram veoma odgovornim i svatko bi trebao promisliti da svom djetetu davanjem imena ne zagorča život nekakvim negativno-asocijativnim, ili tendencijoznim imenom, ili imenom koje bi promjenom politike postalo nepoželjno… zamislite kako se danas osjeća čovjek u Hrvatskoj kome su roditelji dali ime npr. Jugoslav… ili Srbislav…. Djeca znaju biti… Čitaj više »
krajem 70-ih godina, i Jugoslaviju je tada zahvatio val disko muzike, pa je u Sarajevu nastala grupa Mirzino jato, domaća verzija, slavne njemačko-jamajkanske grupe Boney M, koja je tada harala po Europi i svijetu. U grupi “Mirzino jato”, bili su članovi dvije cure koje su pjevale refrene, i Mirza Alijagić, inače ozbiljni operni pjevač iz Sarajeva, sa dubokim basom, koji je ono više recitirao, nego pjevao., I tada je grupa MJ imala neki šaljivi hit, ne sjećam se naslova pjesme, ali znam, da su pjevali, nešto kao; “kraj rijeke Lim, rodio se sin, osrednje lijep i osrednje fin”… i onda ne znam dalje, kako je išlo, ali znam da se mali o kojem se pjeva, zvao Ćabrija, i pjesma je govorila o tome, kako mali ima ružno ime… pa se u refrenu pjevalo; “Ćabrija hej, savjet je naš, promjeni ime, baksuzno je baš”…. “danas je normalno to, da se svatko… Čitaj više »