Djevojčice su bile…ma najradije bih rekao glupe, ali nisu bile glupe, barem ne češće od nas muških. Bile su čudne! Sve njihove igre su bile dosadne. Preskakale bi konopac. Ne’š ti zanimljivosti. Ili bi njih dvije nogama rastegle lastik, a treća bi onda taj lastik nekako bezveze preskakala. Nisam razumio kako one ne razumiju da nakon utakmice na male branke do tri (tko prije da tri gola, pobjednik je, druga opcija je bila do pet) moraš igrati revanš. Ako si pobijedio, pošteno je dati revanš. Ako si izgubio, moraš izjednačiti. Teško bi to stalo na dvije utakmice, uglavnom na pet.
Najdosadniji sat tjelesnoga bi bio onda kad bismo morali igrati zajedno s djevojčicama igru graničara. Dva tima, jedni druge gađaju loptom, koga pogodi, taj ispadne i tako do kraja. Tek u kasnijim razredima ta igra bi postala zanimljiva. Trikoi, dresovi, a pubertet počeo…
Valjda sam išao u četvrti razred. Majka me poslala u dućan nešto kupiti. Ili šećer, ili vegetu ili marmeladu. Što god da je bilo, trgovac bi stavio u škartoc pa na vagu, a iznad vage u staklenim čudnim bocama bomboni. I oni bi išli u škartoc, samo što bi ga trgovac zamotao tako da izgleda kao kornet za sladoled.
Prolazio sam pokraj vrtića, ma nije to bio baš vrtić, nego onaj predškolski i vidio dvoje djece kako se igraju. Dječak nezanimljiv, ali djevojčica!?! Bilo je to najljepše biće koje sam ikad u životu vidio (za svih svojih devet godina, točnije). Duga crna kosa, crna put. Do pošte je bilo nekih 50 metara, e – već do pošte sam se nepovratno zaljubio, a do kuće je ona, kojoj nisam znao ni ime, u mojoj mašti postala najprije prijateljica pa cura, ma što cura, moja žena.
S vremena na vrijeme padala bi mi na um, ali je kasnije nisam nigdje viđao, sve dok nisam došao u peti razred, u veliku školu. Ona je išla u treći razred, u drugoj smjeni i te godine sam je vidio možda jednom ili dvaput, kad bismo imali sedmi sat. Saznao sam da joj majka predaje kemiju i biologiju, a otac fiziku, oboje na glasu kao strogi. Eto na! Moja mašta se počela raspadati kao mjehur od sapunice. Kako ću uopće doći do nje, a ako dođem, neće me htjeti, a ako me hoće, ne znači i da će se ona zaljubiti u me, kao ja u nju i ako čak i hoće, njeni su nastavnici, predavat će i meni. Bolje je to zaboraviti i biti miran. A zašto bih zaboravio? Briga me tko su i što njeni roditelji i zašto me ne bi htjela!? Nije to prešlo u agoniju, ali nije bilo ni daleko od toga.
Tek kad je ona došla u peti razred, a meni u sedmom počela predavati biologiju i kemiju njena majka, došao sam do prilike da je srećem češće i da je počnem osvajati. Mali odmor, veliki odmor, vanškolske aktivnosti, prilika kao u priči. Valjalo se dokopati i njenog Spomenara, ako ne baš njenog, onda njene prijateljice. Mi muški uglavnom nismo imali Spomenar, ali curice jesu. Riječ je bila o jednoj ukrašenoj bilježnici u kojoj bi bila postavljena pitanja na koje bi onda odgovarali. Pitanja su bila tipa Koji ti je najdraži pjevač, koji nogometaš, tko ti je simpatija, djevojčice bi uglavnom stavljale nekakve poruke u rimi, a ime simpatije bi se uglavnom ‘pisalo’ praznim crticama s jednim ili ni jednim slovom tako da se istovremeno zna i ne zna tko ti je simpatija. Spomenar je bio naš tadašnji Fejs. I puno više od toga. Naravno da sam i ja stavio crtice s indikativnim slovom, umjesto koda.
Popodne je bio kino-klub, vanškolska aktivnost, kao pisat ćemo scenarije i snimati filmove. Vrijeme do dolaska nastavnika smo kratili igrom. Bila je i ona. Nekako smo ostali sami. Sva hrabrost ovog svijeta, ma i onog, trebala mi je da joj kažem da je volim. Bilo je sad ili tko zna kad, kad će opet biti prilika? Obrazi su mi gorjeli, srce lupalo. Neka je. I rekao sam, bez zamuckivanja – Volim te! I još dodao Smijem li te poljubiti? Ona je šutjela, obrazi i njoj crveni, poljubio sam je u obraz. Sve se promijenilo, sumrak je postao blještavo sjajan, sve uokolo se pretvorilo u pjesmu. Na kino-klubu smo se stalno gledali, osmjehivali.
Sutradan sam joj napisao pisamce, njoj proslijedila njena prijateljica, napisao nešto kao da nisam nikad ništa slađe u životu okusio od njenog obraza. Dan poslije sat biologije. Nastavnica, u stvari njena majka, me odmah s vrata prozvala, da donesem radnu bilježnicu. Domaći rad sam napisao, bio je točan, dođem do njenog stola i bilježnica mi ispadne na stol, a ona…Pobjesni! Kako to bacam bilježnicu, da što ja mislim i baci mi je natrag. Sad ćeš odgovarati jer si bezobrazan i nepristojan (mislim da je dodala i ‘Magarac jedan’). Htjela mi je zapapriti jedinicom u Imenik, vidio sam to na njoj. Ona krene pitati, a ja odgovarati. Sve sam znao. Nije mi mogla dati jedinicu, mogla je samo peticu, ali nije htjela ništa.
Na velikom odmoru Ona mi je rekla da joj je majka pronašla moje pismo. Uf! U zemlju sam propao, zato znači…ma ništa. Znao sam da će mi pisanje doći glave! Trebalo je do kraja škole to izdržati ( i jesam, kemiju i biologiju sam imao petice).
Pozvala me na rođendan, bit će i njeni prijatelji iz razreda pa da dođem kod nje doma u toliko i toliko sati. Uf! Nekako sam preživio okršaj s njenom majkom, ali s ocem (nije mi predavao), nema šanse! Ali doći ću. Što da joj kupim (glupo pitanje, nisam ni imao novca da joj kupim bilo što), nekako sam uštedio nešto i bio je izbor – čokoladu Volim te ili Samo ti. Ako kupim Volim te, to će biti kao da provociram kod nje doma. Kupit ću Samo ti i reći da je u Spomenaru napisala da voli Srebrna Krila pa se eto tako zove njihova pjesma. Došao sam do vrata i samo je trebalo pozvoniti , ali nisam imao hrabrosti. Pobjegao sam, čokoladu joj mogu dati i u školi..
Cijela škola je znala da smo par. A da se ljubimo, vidjeli su i nastavnici, čak i onaj iz hrvatskoga, koji je bio najstroži. Štitili su nas jer nisu govorili kolegici ništa. Štitili su nas i prijatelji.
Bila je to moja prva ljubav.
Kasnije, kad je trebala krenuti u srednju školu, roditelji su joj se odselili u veliki grad, tamo sagradili kuću. Predaleko da bi se mogli viđati kao do tad.
Sad bi trebalo kao u priči dodati – Tko zna gdje je sad i kako izgleda moja prva ljubav, sjeća li me se, bismo li se prepoznali?
Ali ne trebam to pitati, znam gdje je. Eno je otišla u spizu, došla su nam dica pa ćemo konačno ručati zajedno, stavit ću nešto na gradele…
Bog van da sriče i zdravlja.
Lipo se dogodilo i lipo je napisano. Ja san u nižim razredima osnovne škole isto mislija da to tako triba bit, valjda san čita i sluša priče ka ova koju je SoA napisa . . . ali u zadnjim razredima osnovne škole san shvatija kako to sve češće nije nego je tako, da bi posli osnovne škole shvatija kako je to jedan slučaj na par stotina.
Neću dalje komentirat jer kad bi pisa ono šta se meni izdogađalo pokvarija bi lipi dojam ovoga članka, a na žalost neman dara ni mašte za ulipšavanje svita niti pisanja onoga šta okolina očekuje.
(pre)Lijepa priča sa lijepim završetkom … (i samo ako nije naslijedila taštinu njene majke, onda si stvarno sretan čovjek)
(ne dati peticu učeniku koji je znao sve odgovore a samo zbog predrasude, smatram visokim stupnjem taštine, a u najmanju ruku nepošteno)
Djevojcica iz price, sigurno se zove Greta,😂sreca tvoja da nisi napisao njeno ime u Spomenar,danas bi od logicara fasovo100 minusa.🤭
Ne sjećamo se prvih batina, prve jedinice, prvog frentanja, prvog vandalizma ali se svi sjećamo prve ljubavi. A ljubav ko ljubav dođe iznenada, “tiho nezvana, sama”, okupira nas, učini svijet ružičastim i dovede u nepriliku. Kako joj reći, kako izjaviti ljibav, što ako me odbije? Pa jedno vrijeme, a zna to i potrajati, živimo svoju prvu ljubav sami, izmaštamo svašta, zamislimo svoju najveću sreću kako samo djeca znaju. I onda se izjasnimo. Kažemo joj ili napišemo prvo ljubavno pismo. Pa čekamo reakciju. I sve je dio prve ljubavi. Od nje najčeće ne bude ništa, ništa osim cjeloživotne uspomene.
Prva je ljubav naš prvi doživljaj zajedništva. Prvi put postajemo “mi”. Bivamo nesebični, želimo ugoditi drugome a ne sebi. Kada završi otkrijemo da u životu postoji i poraz. Da nije nužno dobiti sve što želimo. Nije ni moguće.
SoA@ majstorski.Bura emocija,težak zaplet,uspješan rasplet s dobrom porukom-upornost se isplati ,pogotovo za ono vrijedno “borbe”.
Priča je slikovita i prožeta emocijama kojih se svi rado sjećamo.Zaljubljenost je rijedak i dragocjen osjećaj.Kad ga naslijedi ljubav,gdje ćeš bolje.Za to nisu dovoljni samo leptirići u trbuhu(iako dobro dođu) već težak rad ,upornost,nesebičnost i odricanje.Očito da ni toga nije manjkalo…Čestitke.
Topla priča koja mi je uljepšala jutro.
Kod nas je Spomenar bio u nižim razredima do četvrtog gdje si imao jednu stranicu za crtež i da napišeš nešto u spomen.
Obično je obilovao upisima tipa:
I posljednji grad se ruši
I posljednja puca sijena
Ali nikada ne umire đačka uspomena
Ili
Kada budeš jeo kruha i salame
Sjeti se mene i đačke galame 😊
Leksikon ( tako se zvao kod nas ) se pojavljivao u višim razredima i bio popularan u sedmom i osmom .
To je bila ozbiljnija priča gdje si odgovarao na pitanja i šifrirano slao signal o svojoj simpatiji.
Pa sad ti to izvedi da shvati tko treba i da se u isto vrijeme ne razotkriješ pred svima.
Lako je vama.
Ja sam bio prvi put zaljubljen bar desetak puta. 😋
@ Son of Alerik – toplo, ljudski, iskreno, ispricana i napisana, velikoj vecini samoprepoznatljiva prica, jednog dijela vlastitog odrastanja. Izvanredno – cista desetka.
Ništa ti ne stavljaš na gradele, nego stavljaš majonezu na svoj sendvič iz Buzina.
Ovakvim člancima, koje ti je pisao netko drugi, pokušavaš malo po malo smekšati ljude tako da im postaneš drag, i da isključe kritički um jednom kada opet počneš lupetati svoje neoliberalne bljuzgarije.
Probudite se ljudi, ne vjerujte lijepim riječima iz otrovnog srca. Sa ovakvima nema budućnosti.
Treba jedan preventivni udar po svim takvim psihopatima i onda graditi novi bolji svijet.
Svaka čast, bravo gene…!!!
Veoma lijepa priča, svaka čast! I preporuka autoru – samo nastavi, ti to umiješ, i pripremaj knjigu! Sretno!
Hvala svima na lijepim komentarima. Predomišljao sam se nakon pisanja ovog teksta, poslati ga logičnom ili ne? Ipak je intiman. Zapravo i nije toliko, svatko od nas je imao svoju prvu ljubav, zašto ne ispričati jednu takvu priču? Iako smo odrasli ljudi, svi smo jednom bili djeca, sanjali o velikom svijetu, o uspjesima. Neke smo ostvarili, neke svjetove smo vidjeli. Od nekih snova smo odustali jer smo s vremenom izmijenili prioritete ili smo otkrili da i nisu tako lijepi. Svi se trudimo, idemo kroz život, s malim i velikim brigama. Slični, ali opet jedinstveni. Možda su drugi uspješniji, možda su bolji, možda su postigli više. Neka su. Nitko drugi nije bio na mom mjestu, niti na tvom. U datim okolnostima, napravio si najbolje što si znao i umio. I to je dovoljno. Oprostiti sebi na svim greškama, ne suditi drugima, sutra nam sviće novi dan, novi dar, nova prilika biti… Čitaj više »