Zagreb je u mnogočemu tipičan europski grad, koliko god to zvučalo kao klišej. Dio njegovog kulturnog identiteta čini urbanizam karakterističan za srednjoeuropske gradove koji su nekada pripadali Austro-Ugarskoj Monarhiji. Donji grad, odnosno sam centar grada Zagreba, urbanističko je remek djelo bez ikakvog pretjerivanja. Obiluje brojnim arhitektonskim znamenitostima, historicističkim parkovima i građevinama iz druge polovice 19. stoljeća. Iza dekorativnih pročelja smjestile su se brojne gradske i državne institucije. Ipak, nisu sve donjogradske zgrade muzeji, ministarstva i ambasade. Neke su i stambene zgrade.
U jednoj takvoj stambenoj zgradi u užem centru Zagreba živjela je i moja obitelj. U kontekstu stanovanja, moje djetinjstvo nije bilo loše. Nismo bili osuđeni samo na ciglu, beton te smrad i buku automobila jer je u blizini bilo nekoliko zelenih oaza. Na udaljenosti manjoj od kilometar od doma smjestilo se nekoliko parkova za djecu. Osnovna škola koju sam pohađala bila je svega 100 metara udaljena od doma. Dućani, pošta, banka i knjižnica zahtijevali su put kraći od pet minuta. U blizini je bilo i nekoliko kina koja su nažalost, uz izuzetak jednoga, prestala s radom netom nakon otvorenja prvog Cinestara u Zagrebu. Ulica u kojoj sam stanovala bila je dio pješačke zone te relativno tiha. Do nekog trenutka.
Sredinom 90-ih godina u ulici je otvoren kafić čiji su djelatnici vučom stolova i stolica prilikom otvaranja i zatvaranja budili stanare moje i okolnih zgrada. Čak i kroz zatvoren prozor čula se buka od pričanja gostiju kafića, a mnogi od nas zaspali bi tek kad bi buka nestala. Uskoro su se kafići namnožili u tolikom broju da su njihove terase gotovo eliminirale pješačku zonu. Na obližnjem trgu počele su se redovito organizirati razne manifestacije, postavljale se pozornice s mikrofonima i tako su glasni voditelji i pjevači ometali tišinu trga i okolnih ulica. O blještavilu lampica koje je prodiralo u naše sobe za vrijeme Adventa da ne govorim. Sve je to smetalo stanarima te bio i razlog zašto je nemali broj njih još ranih 2000-ih odselilo u zagrebačku periferiju.
Moja obitelj, kao i većina naših susjeda, nije pripadala bogatoj, višoj klasi. Viša klasa i dan danas živi u kućama u sjevernijim predjelima grada, primjerice na Šalati ili Pantovčaku. Za razliku, u donjogradskim stanovima pretežno je živjela srednja klasa. Život u središtu glavnog grada Hrvatske postajao je sve skuplji. Cijene režija postale su toliko visoke da su ozbiljno ugrozile životni standard. Zbog toga su se mnogi odlučili na selidbu u jeftinije zagrebačke četvrti. Donji grad postao je elitno središte što nije utjecalo samo na visinu računa stambene pričuve i komunalnih usluga, već i na cijenu kvadrata stanova. Mnogi od nas prodali su stanove u zamjenu za upola jeftinije stanove iste kvadrature izvan centra grada, a ostatkom novca platili kredite i dugove od neplaćenih režija.
Taj je egzodus bio posljedica očite težnje da se središte grada gentrificira, da postane mjesto za elitu. Renovacija užeg centra počela je u ljeto 1995. godine. Rat je tog ljeta tek završio. Radovi prilikom popločenja ulica gotovo da još nisu bili gotovi, a već su se počeli otvarati kafići. Ti su kafići, gotovo bez iznimke, svi bili uređeni u globalističkom stilu i bez imalo topline. Tako je nastala tzv. špica, mjesto za okupljanje zagrebačkog jet seta te onih koji to žele biti. Otvorili su se brojni butici sa skupom robom poznatih marki koju si nisu mogli priuštiti mnogi donjogradski starosjedioci. To su si mogli priuštiti oni bogatiji za koje su mnogi Zagrepčani očekivali da će postati novo stanovništvo Donjeg grada.
Očekivanja se nisu sasvim ostvarila. Umjesto da su u njih useljavale obitelji dubljeg džepa, stanovi su se adaptirali kao odvjetnički uredi i stomatološke ordinacije. Malo tko želi da im djeca odrastaju u prometnoj vrevi. Zato novi stanari nisu dolazili, a stari su se selili, eventualno ostajali ukoliko je riječ o umirovljenicima. I dan danas u velikom broju stanova žive stariji ljudi kojima se u poodmaklim godinama ne isplati seliti te stanove ionako misle dati djeci ili unucima u nasljedstvo. Oni su i demografska većina Donjeg grada. U svakodnevnom govoru Zagrepčana često se zna čuti ciničan komentar kako u centru žive samo stare babe sa psima. Stanovi kada se prodaju, često idu u ruke ne direktno kupcima već agencijama za nekretnine. Primaran razlog je taj što je stanove teško prodati. Čak i bogatašima, jer očito i njima smeta buka iz kafića, nedostatak parkirnih mjesta te nedostatak opće privatnosti.
Bilo je mnogo pokušaja da se putem privatnih investicija zgrade pa i čitavi blokovi pretvore u potrošačke oaze i mjesta elitnog stanovanja. Notoran primjer je Centar Cvjetni, projekt koji je uključivao gradnju shopping centra, podzemne garaže i skupih stanova s potpisom kontroverznog biznismena Tomislava Horvatinčića. Za mene očekivano, prosvjedi brojnih građana i civilnih udruga nisu urodili plodom te je projekt krajem 2000-ih godina krenuo u realizaciju. Stanari zgrade koja je bila zahvaćena tim projektom morali su odseliti. Spomenuti Horvatinčić bio je u sprezi s gradonačelnikom Milanom Bandićem. Nimalo neobično što je došlo do sprege vlasti i krupnog kapitala, toga je u svim sferama, u Hrvatskoj i šire. Centar Cvjetni samo je jedan primjer sustavne metamorfoze Donjeg grada u kulisu globalističkog i potrošačkog Potemkinovog sela. Niti je shopping centru krenulo bajno, niti su se stanovi odmah počeli prodavati.
Uži zagrebački centar postao je prepun praznih stanova u koje elita nije useljavala očekivanim tempom. Zato se odlučilo stanove iznajmljivati, posebice bogatim stranim turistima i poslovnim ljudima. Dogodio se i boom hostela. Mnogi nenaseljeni stanovi, kao i čitave stambene zgrade, u posljednjih desetak godina adaptirani su u hostele i apartmane za iznajmljivanje. Iz donjogradskih stanova otišli su Zagrepčani, a došli strani turisti. Donji grad je tako izgubio rezidencijalnu funkciju u korist one turističke. Čim izađu iz svojih unajmljenih apartmana, pred turistima su zagrebačke povijesno-kulturne znamenitosti.
Premda u centar jest doselilo nešto imućnijih ljudi, njihov broj nije velik, a i velika je razlika između užeg i šireg centra. U posljednja dva desetljeća rezidencijalnu funkciju užeg centra zamijenila je ona javna i kulturna. U širem centru nije došlo do drastične depopulacije. Nije došlo ni do gentrifikacije, nego je dapače baš suprotno, često na djelu pauperizacija. To se posebno odnosi na zapadni dio Donjeg grada koji je gotovo čitav rezidencijalan. U njemu prevladavaju zgrade s kraja 19. stoljeća s čijih derutnih fasada pročelja otpadaju štuko dekoracije. O stanju haustora i dvorišta ne treba ni spominjati. Stanari tih zgrada nisu u financijskoj mogućnosti platiti renovaciju. Dok u užem centru obitavaju obnovljene fasade investicijama tvrtki koje su kupile zgrade te potrošački kič šarenih dućana i kafića, svega nekoliko ulica dalje je sumornost starih i zapuštenih zgrada.
Zagreb je u posljednjih 20 godina postao tipičan europski grad. Za većinu europskih glavnih gradova nije karakteristično da centar grada ima rezidencijalnu, već gotovo isključivo javnu, političku, kulturnu i turističku funkciju. Tijekom tranzicije 90-ih godina inicirana je ideja da Zagreb postane grad poput zapadnjačkih metropola. U očaju su se težile preuzeti sve arhitektonsko-urbanističke pojave i karakteristike gradova poput Beča, Praga ili Pariza, uključujući i one negativne. Centar Zagreba elitiziran je i pretvoren u globalističku, potrošačku meku. No jesu li potrebni svi ti shopping centri, kafići i restorani? Što je gradu potrebno i dovoljno da bi bio potpun kao metropola, glavni grad jedne države?
Ista žalost se sad događa u Splitu, Dubrovniku….
Tko god živi u samom centru Zagreba nije uopće siromašan! Koliko vi morate izdavati samo za stan i ostalo svaki mjesec to je ne bi mogao platiti sa jednom plačem od 500 eura. Svoj gradski đuimbu ste donijeli na periferiju grada.
Meni je ovo kukanje naprosto genijalno, toliko licemjerja i kognitivne disonace na jednom jestu teško je naći – evo prijevod: “Ja sam prodala skupo svoj stan, uzela novce, kupila si negdje drugdje jeftiniju nekretninu, dobar autić, malo oblekice i sada kukam kako to da više nemam stan u centru” – prestrašno, valjda bi svi trebali davati novce gospodi koja žive u centru da nastave tu živjeti ali da si imaju za još jednu nekretninu, auto, obleku itd.
Nije ni čudo da s ovim mentalitetom ne možemo naprijed.
Samo malo, ja sam živio u Deželićevoj, produžetak od HNK i one nove zgrade Muzičke akademije, tamo su sve privatni stanovi, a neke su otkupile firme i ambasade manjih zemalja, ali je izgled ostao isti. Sve su stambene zgrade, a ima čak i onih dvorišnih stanova. Slažem se sa zabranom devastiranja, ali rečenica: Za većinu europskih glavnih gradova nije karakteristično da centar grada ima rezidencijalnu, već gotovo isključivo javnu, političku, kulturnu i turističku funkciju. Ako netko tamo ima stan, a ima, “karakteristično” je da tamo i stanuje. Dobro, Horvatičnić i Cvjetni su priča za sebe. Sad je već kasno. Nema proračuna koji bi sve srušio i izgradio kako je bilo prije.
I naslov i tekst nemaju veze s vezom, ne postoji nikakva depopulacija u centru grada, pa ni u Zagrebu jer grad konstantno raste za razliku od ostatka hrv. ovo je čisto kukanje kako su došli neki drugi ljudi, a stari se odselili, normalan proces u bilo kojem gradu, a ovo škripanje iz birceva i kukanje za advent mi je odmah bilo jasno o kakvoj se osobi tu radi, i još je nezadovoljna jer pazi centar pretvoren u pješačku zonu pa sad ima više ljudi pa ko tu kog…
Zagreb je mali, provincijski, kaotični gadic kakvim ga je napravila novovjeka politička elita. Pogledajte kakav kriminalac i bolesnik nam je gradonačelnik. Usporedite ga sad sa Većeslavom Holjevcem I Matom Mikićem za vrijeme kojih se grad višestruko razvio i dobio nove vizure. Živio kapitalizam, doli ljudi!