Prijatelj koji mi je javio da ima golubove na balkonu sad mi je poslao vijest da su se izlegli. Poslao je i fotografiju mladunčadi.
A ja razmišljam o tome kako je u prirodi sve regulirano što se tiče razmnožavanja, kako potomci uvijek dolaze u odgovarajućem broju i na vrijeme i tako omogućavaju opstanak svoje vrste. Kod svih živih bića je tako, osim kod čovjeka. Jer čovjek ima razum, on zna “planirati“. A, čini se, zna se i preplanirati, zabrljati u planiranju. U stvari, kad neko kaže da planira koliko će imati djece, to pouzdano znači da će ih imati manje nego što bi mogao. Plan je isključivo kako imati manje djece, osim kod roditelja koji imaju poteškoća oko donošenja potomstva na svijet.
Druga je stvar ako planira država. Državi uvijek treba vojnika koje će slati u rat, podanika koji će joj plaćati porez, uzimati kredite, trošiti domaće proizvode, biti radna snaga i glasačka mašinerija. Zato je država gotovo uvijek za što više rađanja. Ali ne bi to, ako baš ne mora, i subvencionirala. Košta, brate! Jedino ako se prevelik broj stanovništva pojavi kao problem za državu, onda je ona za „planiranje“ obitelji. Tako je Kina, suočena s problemom ishrane tolikog broja ljudi u vremenu kad nisu mogli proizvesti dovoljno hrane, odredila da svaka obitelj može imati samo jedno dijete.
I u „planovima obitelji“ prema Crkvenim uputstvima treba imati što više djece. To ujedno znači i više vjernika i svega što uz to pripada. Ali zanimljivo je da ni većina političara ni većina pripadnika klera, ako im nije zabranjeno ženiti se, nemaju tako mnogo djece kako propagiraju. Čini se da se planovi pojedinaca i ustanova razlikuju.
Ali što se ljudskog roda tiče, izgleda da se najviše raduju potomstvu oni koji ga ne mogu više stvarati, a to su babe i djedovi. I roditelji se raduju djeci, ali to je ništa u odnosu na babe i djedove. Oni imaju veću tremu prije porođaja od roditelja. Oni o unucima mogu pričati po cijele dane i nikada im ne dosadi. Spremni su i učiniti i ono što niko od njih ne bi mogao očekivati, samo kako bi unucima ugodili i bili važni u njihovim očima. Kažu da djedovi i bake uz unuke podjetinje.
Jedan srpski pjesnik, ali nisam siguran je li to bio Mika Antić ili Dušan Radović, jednom prilikom je rekao kao su nam „djeca samo sredstvo pomoću koga dolazimo do unučadi“ i da su unci životni cilj. Ipak, u tom lancu oko rađanja ima svako svoje zasluženo mjesto. I oni golubići s balkona moga prijatelja, koji su me naveli na razmišljanje o potomstvu, imaju svoje mjesto na ovom svijetu i neka su dobro došli! Svako rađanje je nekome velika radost i neka tako i ostane. I neka nađe i svoje mjesto u pjesmama kao što je ova:
Dijete je najljepše
I ti si lijep,
veliki svijete,
ali je ipak
ljepše dijete.
Lijepo je veselo,
i kada viče,
i kada sluša
djedove priče.
Lijepo je ozbiljno,
i kad se smije,
kad je krezavo,
kad lice mije.
Lijepo je i kad se
važno pravi,
kad dosađuje,
dubi na glavi.
Lijepo je čisto,
ali i kaljavo,
i nepočešljano,
čak i balavo.
Lijepo je dijete
i kada kaki,
i kad se raduje
običnoj žvaki.
Uz djecu ljepotom
lice sine
i mame, tate,
ujne i strine.
Uz djecu lijepi su
čak djed i baka.
Mame, za rađanje –
čast vam svaka!
Dede i babe vole unuke zato jer nakon pola sata – sat znaju da po njih dolaze roditelji.
Potomci zivotinja dolaze u onom broju koji odgovara uvjetima u ukolisu u kojem se nalaze. Prezivjet ce samo u prikladnim uvjetima i uz prikladan nacin zivota u tim uvjetima (adaptacija). Isto vrijedi za covjeka. Covjek ima veci nivo svijesti pa moze sagledati svoj boravak u okolisu na siri nacin. Paralelno s time dolazi i veci raspon djelovanja u prirodi. No siri pogled ocito nije dovoljan za kvalitetan suzivot s ostalim vrstama, potrebno je jos nesto, a to je odgovarajuci moralno-eticni sustav vrijednosti. U tom smislu, covjekovo planiranje i odlucivanje je toliko dobro koliko mu je dobar navedeni sustav vrijednosti. Covjek zeli onoliko djece s koliko misli da bi mu bilo ugodno u zivotu. Drzava zeli onoliko koliko strucnjaci procijene da bi bilo pozeljno s obzirom na ciljeve drzave/vladajucih krugova. Crkva zeli “odrzavanje stada”. Cak bi se moglo reci da se svi oni slazu oko osnovnog: ni premalo niti previse bi… Čitaj više »