Dječje igre

Djeca znaju biti vrlo maštovita u igri. Umiju „iz ničega“ napraviti igru, zabavu punu pokreta i smijeha. Ako nemaju odgovarajuće igračke, ona ih smisle, pretvore bilo koji predmet koji im je pri ruci u igračku.

Najomiljenija dječja igra u početku je bacanje predmeta. Obično im roditelji, ili onaj ko je tada uz njih, taj predmet vrate, a oni ga opet bace, i tako u nedogled. I teško ćete dočekati da se dijete umori, da mu to dosadi, uvijek prvi od igre odustaje stariji. Još je očitije kada dijete, koje u tome uživa, bacate u vis. To je i teži fizički zahtjevan posao i uvijek se završava tako što dijete traži još, a stariji nalazi opravdanje zašto se više ne može igrati. Čudo je koliko su djeca pokretna i koliko kretnji naprave na dan. Kada bi ih odrasli pokušali oponašati, brzo bi se umorili i predali.

No kada je više djece zajedno, tada igra ne prestaje dok ih sasvim ne savlada ili dok ih roditelji ne potjeraju da idu jesti ili spavati. Ili kasnije u školu, raditi zadaću i slično. Igraju se razne poznate igre, ali i smišljaju nove. Nedavno sam se slatko nasmijao kad su moja djeca pričala kako su se igrala. Sin je stariji i njemu je bilo dosadno igrati se sa sestrom, ali ako nije bilo djece njegovog uzrasta, mogla je poslužiti i ona. I sve je bilo u redu dok se neko od njegovih vršnjaka ne bi pojavio, a kad bi došao, on je odmah predlagao sestri da se igraju lovca i kera, u kojoj je njoj dopadala uloga kera. Brat bi je vezao oko vrata kao što se kerovi i vežu i onda privezao za jabuku u dvorištu, a onda bi se otišao igrati sa svojim vršnjakom. Kaže kćerka da joj je ta „igra“ bila najmrža.

Za djecu nema veće kazne nego da moraju mirovati, i još uz to da ne smiju ni pričati. Sjećam se jedne priče, ne znam je li anegdota ili vic, kako je teti u vrtiću bilo dojadilo stalno biti u žamoru koji su joj priređivala djeca i zamolila ih je da ušute samo jednu minutu. Prvi pokušaj nije uspio jer je nakon nekoliko sekundi jedan dječak uzdahnuo: „O, Boze, Boze, sto sam žedan!“ Teta ih je podsjetila da ne trebaju ništa progovarati samo jednu minutu i ponovo su počeli sa šutnjom, ali onaj isti dječak je opet nakon nekoliko sekundi ponovio istu rečenicu. „Dobro, evo ti vode pa se napij!“, rekla je teta, dala mu vode i kad se dječak napio, ponovo su počeli svi šutjeti, ali ubrzo je on sve opet prekinuo rekavši: „O, Boze, Boze, sto sam bio zedan!“

Dok djeca rastu i razvijaju se, to je tako. I to je znak da je sve u redu. Dobro je da je tako. Tamo gdje je dječja graja, igra i gužva, tu ima života i budućnosti. Onaj kome to uvijek smeta, ili je bolestan, ili je previše ostario, ili je prevelik egoist, ili ne razumije život, ili je „zaboravio vol da je bio tele“.

JAHANJE

Pojašio razigrani
unuk svoga djeda
kao konja, pa ga tjera,
ni tren stati ne da.

A konj biti, to je teška
i ozbiljna stvar.
Pogotovo kad si jahan,
i još uz to star.

Al se djeda silno trudi,
sve od sebe daje,
samo neka ova lijepa,
sretna igra traje.

A kad igra smori oba
nestašna igrača,
zaspa čvrsto konj smoreni
kraj svoga jahača.