Dječje želje

Kada razmišljamo o dječjim željama, one nam se čine sitne, nebitne. A djeci u tom periodu izgledaju tako velikima i nedostižnima.

Više puta se sjetim kako je moja kćerka, kad je bila prvi razred osnovne škole, imala najveću želju da joj bude lijepo vrijeme za njen rođendan. Eto, od svih briga, ta joj je bila najveća! A ja sam razmišljao kako i ne zna koliko joj je lijepo ako joj je to najveći problem.

Nekada se u mislima vratim u djetinjstvo i sjetim se svojih dječjih želja. Uglavnom, najveća želja mi je bila da što prije odrastem, ali to je išlo tako sporo! Stalno sam pokušavao biti u blizini većih dječaka i divio se njihovom znanju i njihovoj fizičkoj sposobnosti. Na primjer, moj susjed je bio sedmi ili osmi razred osnovne škole, a to je značilo da je išao u školu u Bosanski Šamac, grad, kad sam ja bio četvrti razred u našoj seoskoj školi u koju se išlo samo prvih pet razreda. Činilo mi se tada da je on tako daleko odmakao od mene, da mi je nedostižan. Pričao je o svojim nastavnicima, na čemu sam mu posebno zavidio, jer ja sam imao samo jednog učitelja. A tek kad mi spomene predmete kao što su Geografija, Fizika, Biologija, ja nisam mogao, a da mu se ne divim. Kako samo može s takvom lakoćom pričati o tim, meni potpuno nepoznatim predmetima?! Hoću li ja to moći kad budem njegovih godina?

Jednom kad sam došao kod tog susjeda da „čujem još neku pametnu“, on mi kaže da mogu poći s njim na nogomet čim on nacrta kartu svijeta. To mu je trebalo za Geografiju. „Evo, samo da povučem meridijane i paralele“, želio mi je reći kako neću dugo čekati, dok je koristio stari list od ručne pile za crtanje meridijana. List je bio od lako savitljivog metala i savijao se baš kako je trebao ići meridijan pa je trebalo samo uz njega povući olovkom. Prvo, divio sam se kako se mogao dosjetiti takvog pomagala za crtanje, ja to ne bih mogao. A tek ti meridijani i paralele – to su bile riječi koje nisam znao, nikada ih nisam do tada čuo i pojma nisam imao šta znače. A moj susjed, zamislite, i to zna!

I drugi susjed je bio isto godište kao i ovaj o kome pišem i obojica su imali isto me – Marijan. I kod drugog susjeda sam dolazio i, naravno, divio mu se, samo zbog nekih drugih detalja. On je znao pričati viceve, a ja se nisam mogao načuditi kao ih samo izmisli. Onda mi je rekao da ih ne izmišlja sam nego ih čuje od drugih. No, imao je on i svojih dosjetki kojima sam se divio. Recimo, radio bi nešto i pjevušio pjesmu „Imam, nano, dva dilbera“, ali bi izmijenio jednu riječ pa bi pjesma glasila „Imam, nano, dva driblera“. Meni je to bilo tako smiješno i želio sam i ja naučiti biti dosjetljiv kao on.

Treći susjed, Blago, bio je malo stariji od dva Marijana, a njemu sam se divio zbog njegovog vještog klizanja na ledu. Imao je“prave“ klizaljke, a mi ostali one koje smo sami napravili tako što smo limom potkovali neke letvice. Blago je, za razliku od nas, tako sigurno stajao na svojim klizaljkama kao da je rođen s njima. Okretao se, kočio i pravio neke pokrete od kojih je nama zastajao dah. Kako sam samo želio znati tako klizati!

Eto, kad pogledam sad svoje ondašnje želje, čine mi se tako sitne i nebitne. A u ono vrijeme bih dao sve da mi se mogu što prije ostvariti. Tada ni jednog trenutka nisam razmišljao o zdravlju, o ratovima u svijetu, o ljudskim pravima. Onda nisam znao ni blizu koliko sada znam. I pogodite – jesam li sada sretniji nego onda kad sam bio onako neznan?