Dječji smijeh

U mojoj rodbini uvijek ima i male djece tako da sam, kad se s njima vidim, u prilici, bar na kratko vrijeme, uzdići se na dječji nivo i sve oko sebe vidjeti kroz ružičaste naočale, sretan kao dijete.

Eva je već stasala za školu i umije brojati. Zna prebrojati svih deset prstiju na ruci i meni je to dovoljno da se igramo, jer znam zanimljivu igru sa skrivanjem jednog prsta. Na mojim razdvojenim rukama Eva nabroji deset prstiju, ali kad ih sklopim, ima ih samo devet. Jedan je nestao, a čini se ko da su svi tu?! Onda ona traži koji prst nedostaje. Zbunjena je. Izgleda da su svi tu, ali kad ponovo prebroji, ima ih samo devet? Ja joj malo kasnije otkrijem u čemu je tajna i naučim je da i ona isto tako učini, a ona odmah ode „izluđivati“ tatu svojim umijećem. Pri tom se tako glasno, bistro, sretno i iskreno smije da cijela soba sretno treperi kako može zatreperiti samo od dječjeg smijeha. Njenoj sreći nema kraja jer ona zna nešto što njen tata ne zna. Sad, zamislite, ona njega uči!

Ne prođe dugo, i eto Eve opet u mom krilu. Opet je vesela i radoznala i pita me znam li još nešto. Ih – teško žabu u vodu natjerati! Ja već spreman čekam da joj pokažem nešto novo. Pitam je zna li reći riječ „paprika“, a ona kaže da zna i izgovara ponosno: „Paprika“. Kažem joj da neće moći reći tu riječ kad joj ja nešto uradim. Onda joj palcem i kažiprstom privučem krajeve usta što bliže jedan drugom tako da joj usta sliče na zečja i kažem da sad ponovi: „Paprika“, a ona to izgovori kao „fafrika“ jer ne može usneni suglasnik izgovoriti ako ne može sastaviti usne. Njoj je to smiješno pa se smije. Tražim i da kaže neke druge riječi – Pepeljuga, poplava, Popaj, pipa… Rezultat uvijek isti, a Evi je to sve smješnije. Pogađate – odlazi odmah pokazati svoje umijeće tati. Steže mu usne i traži da izgovori riječi koje je maloprije ona izgovarala. Smiju se oboje, ali Eva mnogo radosnije. Ja se samo osmjehujem i uživam u njenoj radosti. Nikada se odrasli ne umiju tako radovati kao djeca.

Nakon Evinog trećeg demonstriranja svojih novonaučenih vještina na tati, on mi već signalizira da mu je dosta, da se „latim“ nekog djeteta drugih roditelja, neka i njih njihovi malo „peglaju“. Ali nije imao sreće, jer se mom krilu već šunjala njegova druga djevojčica – Evina sestra Emilija, i stidljivo pokazivala svoju želju da se družimo. Da ne spominjem ponovo žabu i vodu, samo ću reći da sam prihvatio i ovu igru i da se uskoro orio njen smijeh, ništa manje ugodan uhu nego sestrin. Zar postoji ljepša muzika od ove?!

Jednom sam napisao stihove: Šteta što nisi onakav, svijete, kakvim te vidi obično dijete!