Djedove odgojne metode

Te noći je djed slabo spavao. Imao je tremu. Sutra mu u goste dolaze kćerka i unuk, đak prvak, i trebalo je smisliti kako im dan učiniti zanimljivim, inače…

Djed je cijeli svoj život proveo tu, u svom selu, na svom naslijeđenom imanju, a kćerka se udala u veliki grad i, kao ostala njegova djeca, otišla svojom životnom stazom. On je ostao s babom, a od kad je ona prije dvije godine umrla, sasvim je sam. Djeca ga pozivaju k sebi, ali on ne ide, ne želi im biti na smetnji. Priča kako mu je lijepo u njegovoj samoći i uspomenama, a u stvari, umire od dosade i želje da je sa svojima. Zabavi se on nekim poslovima u domaćinstvu, ali to nije dovoljno za veće zadovoljstvo. Zato mu je svaki dolazak njegovih potomaka u goste tako važan.

Kad su gosti stigli, odmah na početku je djed nestrpljivom unuku nagovijestio šta ima na umu: „Jesi li ti ikada pomuzao kravu?“, pitao ga je. „Neee!?“, začuđeno je uzvratio unuk, a majka se već nakostriješila: „Šta, ne misliš li mi to, valjda, dijete voditi u smrdljivu štalu?! I zašto bi on to trebao znati pomusti kravu, majke ti? To mi je, dok sam bila ovdje, uvijek bio najmrži posao! A tek da u školi ispriča da je muzao kravu, svi bi mu se smijali.“ Djed se već prepao, nije očekivao ovoliki otpor od kćerke, a ako mu ona pokvari namjeru, svi mu se dalji planovi ruše. Zato se nije odmah predao: „Ma, to što malo smrdi, začas će se izvjetriti, jer ja sam već spremio drugu garderobu koju će obući samo za tu priliku. A i nisam mislio pokazati mu to da bi živio mužnje, nego onako, jer je to iskustvo koje, vjerujem, niko od njegovih drugara nema. Ti bi, unuče moj, bio jedini u školi koji bi se mogao pohvaliti da zna pomusti kravu, a onda bih ti dalje pokazao još svašta o preradi mlijeka. Ostala djeca o tome pojma nemaju, i kad budete nešto o u vezi s tim učili, ti bi im mogao predavati o pravljenju mliječnih prerađevina. Možda čak i učiteljici!?“ „Hoću da mi pokažeš, hajdemo odmah!“, prihvatio je unuk. Majka je još malo negodovala, ali kako je unuk čvrsto zagrizao za ovu ideju, odustala je, na veliko djedovo zadovoljstvo, koji je ovime prvu bitku dobio.

Spremili su se, a za njima je išla i majka. Djed je objasnio unuku kako prvo treba svezati rep kravi za nogu da ne mlati njime i udari ga po licu dok je muze. Nekada čak neke dlake s repa uđu i u usta, a nisu baš najukusnije. Onda je oprao vime, a potom pokazao unuku kako se muze i prepustio njemu da sam to učini. Ovaj je prvo plašljivo dotakao kravlju sisu, a krava se osvrtala i gledala novog gazdu. Bila je mirna, ali kad ju je dječak pokušao musti, ona se malo pomjerila i pokušala zaštititi nogom. „E, nije dobro, uštinuo si je pa se zato brani!“, sad se ubacila majka. „Ali kako, stegnuo sam sisu kako mi je djed objasnio, a mlijeko ne ide, a kravu boli. „Joj, sine, tvoj djed nikada nije muzao krave do sada kada je ostao sam, i on to radi tako traljavo da ne znam kako krava istrpi da je pomuze. Daj da ti mama pokaže kako treba!“ „Nemoj se sad i ti prljati, nisi se obukla za štalu!“, pokušao ju je blago odvratiti otac, ali nije pomoglo. Sjela je i već nakon nekoliko zahvata krenuli su pravi mlazovi mlijeka. „Uh, otkad ovo nisam radila! Ima bar petnaest godina! Nikada nisam mislila da ću ovo reći, ali poželjela sam pomusti kravu!“ „Daj sad meni!“, bio je nestrpljiv sin, a majka je, nakon još nekoliko poteza u kojima je uživala, uzela sina preda se i njegove ruke u svoje pa mu pokazala kako se treba činiti koji pokret. Uskoro je i sin uspio iscijediti mlijeko, ne baš koliko i mama, ali njegovoj sreći nije bilo kraja. Djed je samo sa strane gledao i smješkao se.

„E, sad idemo vidjeti šta se od toga mlijeka koje si sam namuzao može napraviti!“, rekao je i krenuli su u kuću. U kući su skuhali jedan dio mlijeka prateći kako na njegovoj površini nastaje kora i posebno pazeći kada se ona počne dizati da se mlijeko skloni s vatre, da ne pokipi. Od jednog dijela mlijeka su napravili mliječnu kavu, a ostatak su pili kao obično mlijeko uz namazan kruh. Unuk je, na veliko djedovo zadovoljstvo, rekao kako je to najukusnije mlijeko koje je ikada okusio.

A onda su, od ranije ukiseljenog mlijeka, napravili sir. Ništa više djed nije uspio pokazivati, jer njegova kćerka je željela to učiniti. Sve je oduševljeno objašnjavala sinu, a djed je samo s unukom radoznalo pratio, kao da ni on nikada nije vidio taj proces. Usputno su probali piti sirutku koja se cijedila, a za koju je djed rekao da je veoma dobra za zdravlje, posebno za jetru.

I tako su potrošili pola dana. Nakon toga unuk je već nestrpljivo pitao: „A šta ćemo sad raditi, djede?“ „Uh, vrijedno moje, samo bi radio!“, kao negodovao je pomalo djed, a u stvari blistao je od sreće i već nastavljao: „Sad ćemo opet raditi nešto što mislim da nikada nisi radio. Eto, reci mi jesi li ikada vozio čamac, znaš li veslati?“ „Neeee!“, opet je zbunjeno odgovorio unuk, i opet se s negodovanjem uplela majka: „Šta, zar ćeš ga sad na Savu voziti?! Nemoj, molim te, ispast će mi dijete iz čamca!“ „Pa i tebe sam vozio dok si bila mala i nisi ispala?“ „Znam, ali tad si bi mlađi. I mislim da sam ja ipak bila veća kad si me učio veslati. Pa, zaboga, veslo je teže od njega!“ Aaa, ima djed za njega manje veslo, ne brini se ti!“ „Hoću na Savu!“, opet je presudio unuk, a majka je na kraju popustila i već pomirljivije dodala: „Dobro, ali idem i ja s vama.“

U jednom plićaku su ušli u čamac, djed ga je odvezao nekoliko metara dalje od obale na mjestu gdje voda gotovo da nije tekla, i dao unuku veslo: „E, hajde nas sad ti odvezi u pravcu onog grma!“ Unuk je počeo veslati, ali čamac se samo vrtio u krug. Onda je djed ponovo uzeo veslo u svoje ruke i objasnio mu kako se ono drži na većem putu zaveslaja u jednom položaju, a pred kraj se iskrene tako da kormilari, usmjeri čamac u željenom pravcu. Pokazao mu je to i usporeno. Unuk je sad već bio malo uspješniji, čamac je vrdao čas u jednu čas u drugu stranu, a onda je opet majka nestrpljivo uskočila: „Vidi, da ti mama pokaže! Kad pokušavaš usmjeriti čamac po pravcu, obavezno nasloni veslo na čamac, onda imaš više snage…“, i dalje je opet ona preuzela obuku. „Uh, otkad nisam uzela veslo u ruke! Baš sam se uželjela i čamca i Save!“

„Eto, kad naučiš dobro veslati, moći ćemo zajedno u ribu. Eh, kako je lijeposjećaj kad uloviš ribu! Ma lijepo je i samo veslati po Savi. Ne zna se je li ljepše danju ili noću, po sumaglici ili kad je vedro, ljeti ili zimi. Taj mir, ta čarolija se samo ovdje mogu doživjeti…“, zanosio se djed u priču. „Hajdemo sad u ribolov!“, obradovao se toj ideji unuk. „E, sad ne može! Već nam je vrijeme da krenemo kući, sutra moraš u školu. Ali evo, obećavam, već za idući vikend ću te dovesti ponovo kod tvog djeda, pa radite šta hoćete. Vidim ja da se vi znate družiti, a ni meni nije loše“, reče majka.

Djed se osmjehnu i ne reče ništa. Ali suza, koja kliznu iz njegovog oka reče sve.